Već dvadeset ljeta Katarina Miletić izrađuje pomice od palmina lista. Tjednima prije Cvjetnice, počinje s pripremama, a u ‘petu se brzinu’ ubaci nekoliko dana prije ovog kršćanskog blagdana. Za nju je jednostavno neizostavno praviti ih svake godine. ‘To je za mene mir i tradicija’, naglašava. Prošle je godine pokazala veliko srce i ljudima podijelila 700 palmica.
— Dogodio se lockdown pred Cvjetnicu, a mi smo u to vrijeme počeli s pripremama i već smo bili ubrali palme. Sve nas je ta korona bila strefila, nismo znali što nam se dogodilo. Ja sam ih ipak odlučila naplesti i mislila sam da će biti dovoljno da ih oko 200 napravim s obzirom na situaciju. Međutim, kad sam stavila na društvene mreže da dijelim palmice…Toliko se ljudi javilo da sam morala ograničiti da jedna osoba može uzeti dvije palmice. To je bilo ludilo – rekla je Miletić i dodala da su ipak ‘ljudi donosili pare’, ali nije ih htjela uzeti.
— Ali, svatko mi je nešto donio! Mogu vam reći da se većina ljudi, kojima sam lani poklonila palmicu, ove godine javila i kupila je. Rekli su mi mnogi prošle godine: ‘Ti ne moraš ići u crkvu cijelu godinu. Biskup te blagoslovio’. Jer, biskup je je lani rekao da blagoslivlja onu koja je podijelila palmice – ističe Miletić.
Nekad neće i neće
O samoj izradi, priznaje, razmišlja već na samom početku godine.
— Starija mi kćer kaže: ‘Tebi je to mama sve. Kad prođe Nova godina, ti počneš pričati o Cvjetnici’. Tako i jest – reći će nam Miletić. U njenim vrijednim rukama palmica nastane u nekoliko minuta, a nekad joj ipak treba i više vremena. Sve najviše ovisi o – grani.
— Ako je grana šesna, dovoljno je sedam do osam minuta. Ako nije, onda je znam praviti i do dvadeset minuta. Nekad neće i neće! Nekad se potrefi pa za uru napravim i do 15 komada. Ali treba se znat’ i odmorit’. Svakih uru vremena se dignem, odmaknem od izrade pet minuta i učinim nešto kroz kuću – priča nam kroz smijeh. U njenom dnevnom boravku u danima prije Cvjetnice zna nastati i do tisuću komada ove tradicionalne kreacije koja je karakteristična za naš kraj. U tome joj pomaže još nekoliko ruka. Bez podrške svih oko sebe, priznaje, ne bi mogla ovo raditi. Kćeri joj, kao i kolegica s posla, znaju pomoći s izradom križeva jer i oni oduzmu vremena, barem pet ili šest minuta. Svake joj godine u pletenju palmica ‘uleti’ i pomogne nevjesta, bratova supruga. Upravo ju je i ona naučila ovoj kreativnoj vještini.
— Priča je krenula slučajno. Moja nevjesta je vazda plela za Cvjetnicu. Bila sam uz nju, gledala je i pratila, sa svojih tek 16 godina. Prve godine sam rekla samoj sebi ma idem probat’ naplest’ i stvarno mi je nekako bastalo, išlo mi je. Nakon toga sam jedno dvije do tri godine s njome učila. Sada ih dvadeset godina pravim aktivno, zauprave što se reče – rekla je. Smije se i govori da, primjerice, kad joj netko dođe na kavu, ona više i ne gleda, što i kako pravi.
— Pitaju me ‘kako ne zaboraviš?’. Kako ću zaboraviti, to je k’o i plivanje. Kad jednom naučiš, nećeš zaboraviti plivati. To vam ide samo od sebe. Ali, kažem vam, bez pomoći bliskih ljudi, ne bih ovo mogla raditi. Jer, palma se ne može praviti puno prije Cvjetnice te u desetak dana treba stvoriti od 500 do tisuću komada. Tako da nekad u tom razdoblju nema ni spavanja. Cijeli proces mi je olakšala klamarica. Prije dvadeset je godina nije bilo, nego iglom pa nema kraja (smijeh) – ističe Miletić. Priznaje da se pri izradi dosta puta izbode.
— Ne mogu raditi u rukavicama jer nemam onaj lijepi osjećaj, ne znam onda koliko sam je uopće zategla – priča nam Miletić, inače ljevakinja zbog čega njene palmice ispadnu drukčije od ostalih.
— Sve to ide iz glave, a postoji puno različitih dezena. Meni moja nevjesta kaže: ‘Ovo je tvoja mustra, ne mogu ovo napraviti k’o ti, ti si ljevakinja, zavijaš je u kontra stranu’. Pletem ih deset istih, pa onda promijenim – rekla je Miletić koja uz svaku palmicu veže i maslinu.
— Bude toga onda svukud, sve bude puno mrvica! Još kad vezivamo maslinu… Nije to lak proces. Sad je sve čisto (smijeh). Kćeri mi puno pomognu svaki dan – govori nam Miletić.
Smatram ovo tradicijom
Njena se obitelj u Čilipima bavi cvijećem te im svaki put, kad je potrebno, pomaže praviti aranžmane.
— To je očito genetika, uvijek nešto radimo s rukama. Jedino što ne znam je pengati jaja. Muževa sestra penga pa ću jednom i to valjda naučiti (smijeh). Ali ne bih ni stigla. Moram u Velikom tjednu kuću dovesti u red za Uskrs i napraviti kolače jer i to volim – kaže. Ono što bi htjela je prenijeti znanje o izradi palmica svojoj djeci.
— Nekad im budem dosadna jer ih želim naučiti. Smatram ovo tradicijom i voljela bih da one nauče. Jedini problem je što palme možda neće ni biti. Kako je sada došla ta bolest, sve je manje i manje palmi. Prije su bile dovoljne dvije do tri palme za ovu količinu koju ja napravim. Svuđe se suši i predstavlja problem. Nadam se da će ih biti – rekla je Miletić.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 24. ožujka 2021.