Naša sugrađanka, gospođa Vesna Pejović, ovogodišnja je dobitnica nagrade ‘Vlaho Brangjolica’, jedna od rijetkih osoba koja je ovu nagradu dobila ispred više različitih organizacija – Udruge DEŠA, Dubrovačka naranča i Udruga distrofičara i cerebralne paralize DNŽ. Što joj znači ovo vrijedno prizananje, čime se sve bavi unutar tih udruga i kako gleda na svijet oko sebe, kazuje za DuList.
Vaš rad u udruzi DEŠA traje već više od desetljeća, a sada ste i vijeću te udruge. Što se krije iza tog dugogodišnjeg rada?
Zadnjih petnaestak godina sam aktivna u DEŠI. Došla sam tamo kako bih naučila znanje koje me zanimalo i koje se nudilo besplatno, što je zapravo bila predivna mogućnost. Onda sam iza toga ostala u DEŠI, upoznala se s radom i mogućnošću kako dalje. To su bile vještine i tradicijski načini izrade stvari, robe, hrane, ono što uvijek trebamo čuvati. Učili smo o svemu! Tada sam došla u poziciju da mogu drugima pokloniti svoje znanje i to mi pričinja zadovoljstvo, odnosno volim to raditi. Naravno, bilo je tu i jako puno drugih prijateljica, jer se uglavnom radi o ženama, koje su sudjelovale u radu DEŠE, savladale isto što i ja. A po čemu sam se izdvojila, to ne mogu reći. Možda jedino ovo: uporna sam i ne odustajem! Onda sam, kako se stvorilo dosta proizvoda izrađenih rukama, razvila kreativnost.
Dio udruge DEŠA je i u udruga Dubrovačka naranča.
Dubrovačka naranča je udruga za očuvanje, uzgoj i preradu dubrovačke ljute naranče, naše umalo zaboravljene namirnice. Udruga je vezana za DEŠU, a na Kandeloru izrađujemo proizvode od ljute naranče. Radimo i u suradnji s ugostiteljima grada, a sve to da se nađu novi načini kako upotrijebiti ovu vrijednu namirnicu. Inače, želim dodati kako mi ovdje imamo veliko bogatstvo namirnica, i priroda nam daje puno toga, a i tradicijski kao obitelji još uvijek kuhamo, umjesto da kupujemo gotovo.
Vi ste i bili kandidatkinja ispred Udruge distrofičara i cerebralne paralize DNŽ.
Imam u obitelji nekog kome na ovaj način pomažem. Inače, potrebno je puno volje i truda i rada, pažnje, kako bi se pomagalo drugima… Ne odustajem ni kad sve djeluje teško. Sve zadatke dobijemo s razlogom, da savladavamo dalje i učimo iz toga.
Dobili ste i mogućnost uključiti se u rad ULIPUD-a?
U ULIPUD-u nemam puno mogućnosti pomagati, osim dežurati na izložbama, no omogućeno mi je izlagati javnosti ono što radim. Dobiti uz to možda neku povratnu ocjenu ljudi, kako doživljavaju moj rad. Meni je to predivno jer dobijem obavijesti o organiziranju novih izložbi, potom sam potaknuta nešto novo napraviti. ULIPUD je divna udruga koja pruža građanima našeg grada mogućnost da kao pojedinci pokažu svoja umijeća. Kako bi inače izlagali u, na primjer, Sponzi? Iako, najljepše je izlagati u prostorima Doma umirovljenika, krasno je vidjeti te ljude koji se raduju posjetima, uređivanju prostora, zapleše se Linđo. Vidjeti radost tih ljudi je dobra motivacija.
Dio ste udruge Ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota, koju vodi Nada Zanze.
Radi se o sasvim drugom profilu aktivnosti, izleti u prirodu i slično. To su krajevi koje možda sama nikad ne bih stigla posjetiti. Uvijek je to vezano za prirodu tog kraja, no opet i za tradicije i posebnosti toga kraja. Uvijek se u skupini nađe osoba koja čak pripremi referat o mjestu kojeg posjećujemo, kao da je vodič. A bude i ‘pravih’ vodiča. Osim toga, gospođa Nada Zanze je dugo vremena bila planinarka, i još uz to radila puno drugih aktivnosti, tak oda je ona zaista upućena u dosta stvari, mjesta i pravo je čudo gdje nas sve odvede i kakva sve mjesta upoznamo!
Primjećuje se kako puno vremena posvećujete prirodi i društvu, ugodnim ljudima…
Priroda je posebnost, postoji nešto prekrasno u tome kad se njene vibracije spoje s ljudskim vibracijama. Onda duhovno rasteš i uđeš u mir. Ljudi imaju beskrajno mnogo znanja, a vole i dijeliti znanje. To je uvijek dobra stvar, naučiti druge. Prepoznavati tragove prirode. A što je najbolje od svega – zabavno je! Stekla sam nevjerojatne prijatelje i proveli smo izvanredno vrijeme u smijehu, vicevima, zabavi i učenju lijepih znanja. Ponekad je dovoljno samo nekog saslušati. Radimo kao mali mravi, ali nam je super! Kroz udruge sam saznala jednu stvar – za održavanje života udruge potrebno je jako puno živaca, znanja i upornosti… Ako se stane, staje cijeli pogon.
Dakle, udruge kao takve donose puno iskustava i prijateljstava?
U svim tim udrugama upoznaje se jako puno ljudi. To odmah znači i puno više iskustava. Uostalom, svaki pojedinac se morap itati na osobnoj bazi kako on može pomoći prirodi, na koji način može popraviti sebe i okoliš oko sebe. Kao što je recikliranje. Moramo se početi brinuti a prirodu, jer nas neće biti. Nedavno sam čula jednu rečenicu – ‘Potencijali Zemlje su dovoljni zasve ljudske potrebe, ali ne i za ljudske pohlepe.’ ne trebamo biti gramzivi. Razvila se industrija koja troši resurse Zemlje i to nije dobro. Čovjek može obratiti pažnju na puno sitnih stvari i ljudi vrlo često kažu da ne mogu ništa kao pojedinci. Ali to nije istina.
Može li se na takav način educirati djecu?
S malo mašte može se djecu puno bolje educirati nego kupovinom igračaka koje ‘vrište’ s reklama na televiziji. Djeca koja žive u tom okruženju su puno razvijenija i kreativnija. Kada budu odrasli i oni će se priključiti nekoj organizaciji i pitat će se što oni mogu napravili. Vidimo u DEŠI kako se javljaju osobe koje žele naučiti vezove, konavoski, mljetski i slično, uskršnje radionice, pa zaboravljeni recepti kao što je mantala, a sad imamo i natjecanja u njenom spravljanju! Ukupno gledajući, kad se znanje dijeli, sve je bolje.
Ukratko, što Vam znači nagrada Vlaho Brangjolica?
Ova nagrada mi puno znači, jer sam gospara Vlaha osobno poznavala, zapravo više iz viđenja. No znam za njegov rad i požrtvovnost, osobito u ratnom razdoblju, zatim rad sa školskom djecom i slično… Tako da, dobiti nagradu koja nosi njegovo ime velika mi je čast i zadovoljstvo. Naime, ako se sjećate nekog, njegov rad je vrijedio truda i zaista mislim kako se nagrada ne bi trebala biti nikako drukčije nazvana.
Kako stižete sve Vaše obaveze?
Bude ‘frka’ kad se poklope termini, no onda pokušam naći neki mir i kažem sama sebi ‘polako’. Sve se stigne, pa koliko se stigne. Složim prioritete i znam što moram. Zapravo, ujutro kad se probudim, imam jako puno želja za taj dan, pa koliko ispadne, ispadne. Što se tiče obaveza, najvažnije je reći – hoću! Jer tko hoće, nađe načina, a tko neće, nađe opravdanje.