Gospara Vinka Mišića posebno su voljeli dubrovački taksisti. Ponajviše naravno Meha Klepo i brat mu Asim s kojima je redovno navraćao „za skvasit“ se „Ispod loze“, al' i mnogi drugi. Jedan od njih, Slavko Karužić Pjombo na sam spomen Vinka Grka, uz puno poštovanja i podsjećanje kako se radi o „velikom gosparu Grada“ prisjeti se jedne zgode:
AL' ZATO GOVORIM GRČKI!
– Doveo sam neka dva Grka u „Argentinu“, fina gospoda. I oni uz priču na grčkom, do recepcije, tamo naravno Vinko Grk. Pitaju ga oni zna li engleski, on će im, odmahujući glavom, da ne zna. Oni ga pitaju zna li njemački, on opet da ne zna, pa francuski, on da ne zna, odmahuje glavom, ja gledam što mu je, pa ruski, pa… više i ne znam što su ga pitali, on stalno „No, No!“ I odmahuje glavom.
Gledam ja, šutim, vidim bit će neki Vinkov škerac. Oni onako nervozni jedan drugom na grčkom „A tko ovu budalu ovdje zaposli?“ A gospar Vinko im fino, gosparski, al' i onako mangupski kako je on to znao, odgovori na grčkom k'o da mu je materinji; „Al' zato govorim grčki!“ E onda su se upoznali, ismijali, išli na piće, ostali su sedam dan u hotelu, od Vinka se nisu odvajali.
Velik je bio Vinko Grk, gospar, šaljivđija, veseljak, baš lik Grada po mnogo čemu. S mjerom i originalnošću. Mi taksisti smo znali tamo do „Argentine“ svratit i kad nije bilo posla, ma često samo za njemu se javit, za nasmijat se.
BIO JE ZNANIMA KAO ULAZNICA U GRAD
Dočekivao je gospar Vinko mnoge znane goste hotela „Argentina“ i našeg Grada, znane glumce, političare, pjevače, sportaše. Bio im je kao neka ulaznica u Dubrovnik, pričao im svima o našem Gradu, povijesti, ulicama, spomenicima, čeljadi. Bio na usluzi velikom glumačkom paru Richardu Burtonu i Elizabeth Taylor kad se snimao film „Sutjeska“, čak s njima jedno večer prošetao Stradunom.
Pomalo tajnovito, na njihovu zamolbu, skriveno, bez današnjih foto „paparaca“ i novinarskih „papaka“, pa nema fotografija te šetnje. Ipak, ima jedna uspomena na tu šetnju. Njegove kćeri Elica i Margarita imaju negdje skriveno u škrabicama fotografiju dvoje velikih glumaca s potpisom i lijepom posvetom i zahvalom koju su poklonili njihovom ocu. Baš za tu ugodnu večernju šetnju. Al' treba potražit tu fotku.
Bio je gospar Vinko na recepciji hotela i kad je u njega došao Maršal Tito sa svojom Jovankom, posjetivši u Šeherezadi slavni glumački par. Nedavno smo u ovom điru objavili fotku s te posjete, a evo je i ovom zgodom, s opravdanim razlogom; njih četvero, s lijeva prelijepa Elizabeth, pored nje Maršal s pogledom na njene bujne grudi, pa tada vesela Jovanka, te zadnji redovno, a i tad „nacugan“ Riki. E sad priča, vezana za ovu posjetu i ovu fotku!
Stariji, koji su se s gosparom Vinkom „kvasili“ Ispod loze, kažu kako je upravo on izvor jedne anegdote o toj posjeti. Slavni glumački par spavao je u Šeherezadi, zanimljivo, u odvojenim sobama. Tu noć trebali su u njoj prespavati i Maršal i Jovanka. Došlo osiguranje, spremili se kreveti, al' Tito neće s Jovankom, već sam. Kad mogu slavni glumci odvojeno, može i on! A Jovanka odmah počela slutit nešto. I brontulat. Kako i neće, pa vidite fotku! Pa frka, pa gužva, pa spremaj drugu sobu, pa… nisu tu ni spavali. Već u Kuparima. U Titovoj vili. Inače, Tito nikad nije spavao u Dubrovniku. Nikad.
VELIKI LIK GRADA I VJEČNI GOSPAR
Kad je počeo Domovinski rat svako jutro bi gospar Vinko već u pet bio na poslu. Polako bi na noge preko Ploča, iznad Banja, pored Excelsiora, sve s pogledom na one tadašnje budale gore na Žarkovici. Ostajao bi do kasno uvečer. Veliku ulogu dao je i tada. Pomagao izbjeglicama, prognanicima, prevodio pripadnicima UN – a koji su tad bili tamo, surađivao s našim vojnim i političkim zapovjedništvom. Njegov glas se čuje na onim sjajnim video snimcima strašnog granatiranja Grada koje je snimio njegov mlađi kolega s recepcije, Petar Nodilo. I u te dane Vinko Grk je bio simbol ovog hotela.
Uz njega, posao recepcionara naučili su mnogi. Niko Caput koji je s njim radio dugo, reći će samo kako ga je gospar Vinko naučio svemu. I kratko dodati: Institucija ovog posla i veliki lik Grada!
Gospar Vinko u mirovinu odlazi 1997. godine. Koju godinu prije, 1993., umrla mu je majka Panajota. Puno toga se promijenilo i sve to više nije bilo za njega. Navika priče s ljudima, stalna komunikacija, đir, sve je pomalo nestajalo. Nije on bio za mirovine, umro je 2001. godine.
Za kraj ove priče o velikom liku iz Božidarevićeve ulice, gospodinu s recepcije hotela „Argentina“, te jednom od onih gospara koji su za sva vremena obilježili đir Gradom, njegova kćer Elica vadi jednu crno bijelu fotku iz starih obiteljskih foto albuma. Na njoj njih dvoje, Vinko Mišić zvani Grk, u lijepom odijelu pun stila i elegantan kao uvijek, i Elica s dugom kosom, kao kod njene bake Panajote, na Stradunu sredinom šezdesetih godina. Okolo njih golubovi.
Tu smo se vazda s njima svi slikavali. Teta Kaja bi čekala redovno sa svojim foto aparatom. Iza njih vidi se onaj stari aparat za sladoled, na početku ili na dnu Žudioske, između tadašnje i sadašnje knjižare s jedne strane, te današnjeg Snacka s druge strane. I kad bolje pogledamo tu staru fotku, vidimo i shvatimo koliko tog se promijenilo i kako više ništa nije kao što je nekad bilo.