[VIDEO/FOTO] Gospođa Ljube Obšivač plete pomice od malena

Pletem, što se reče, otkad sam se rodila! Cijeli život netko u mojoj obitelji plete pome pred Uskrs. Uz to, išla sam u snovnu školu u Slano i tamo smo imali i Domaćinstvo, predmet kojeg je držala moja razrednica, profesorica Hrvatskog jezika Maja Veltruski. Sve što smo doma učili i radili nas je u stvari ona naučila. Bila nam je druga mati. Na tim radionicama učili smo isplesti pomu, slagati, ‘plesti’ razglednice od kojih bismo pravili kutije, pa kutije od školjkica, šivali smo, vezli konavoski vez… Sutra bih glasala da se taj predmet vrati u škole, veseli me ustvari i da se pomalo vraća – ističe nam gospođa Ljube Obšivač dok u njenom domu, zajedno s njome, učimo plesti pome.

– Znate, roditelji su danas toliko zauzeti da nemaju vremena pokazati djeci tradiciju – ističe. Tradicija se, zahvaljujući ljudima kao što je gospođa Ljube, ipak ne gubi. Zato ćemo zapisati priču o njoj, pomicama, ali i nježno preklopljenom listu masline.

– Pletenje maslina tradicionalno je za neretvanski kraj. Kad sam se udala, moja pokojna svekrva je plela maslinu. Tad sam to htjela naučiti, da ne budu samo primorski običaji, već da bude i jedna i druga strana zastupljena. Baš mi je iskreno drago što sam to naučila. Nije komplicirano, samo treba iskidati ovako – pokazuje – da budu po dva lista koja potom samo preklapamo – priča nam gospođa Ljube.

– Ostavimo dole jedan list pa pa pletemo list po list iza, polako i prema vrhu slažemo – napominje.

– Nije komplicirano ako ‘imaš ruku’. Lijep je to hobi koji me drži, i pletenje pomica isto. Moja mati je imala dunda koji je živio na Lopudu, oni bi brali palme, pomice i ona je to plela. Malo je toga bilo u Primorju, nosila se maslina i kitilo se lovorikom. Ona je pak naučila plesti pomice i meni to prenijela. Moje dvije starije sestre nisu bile zainteresirane, tako da ja pletem za svim, jedva stižem, ali me zaiste usrećuje – priča nam dalje kroz veliki osmijeh. ‘Dogurala’ je ove godine do 200, njeno dvoje djece je u Zagrebu, pa oni imaju svoje prijatelje, ima puno gore koji bi htjeli pomicu ovog kraja u svom domu.

– Ljudi se zanimaju za pomice, poklonim… Ljudi i šalju svojima! Evo, primjerice, baš jedna gospođa sada ide za Zagreb pa me molila da napravim da ponse svojima. Ma mogu, zašto ne? – priča nam dalje. Zagreb, Nova Bistra, Varaždin, Pula, Rijeka… Pomice gospođe Ljube stigle su do puno mjesta.

– Naših ljudi koji cijene tradiciju ima svugdje. Da, Tuzla! U Tuzlu šaljem jednoj gospođi koja kiti crkvu, kojoj svake godine šaljemo i masline, jer oni tega nemaju. Šaljemo joj paket masline kao naš prilog. A lani sam nosila u Zagreb fra Stjepanu Brčini, bio je oduševljen – ponosno će naša draga sugovornica.

Krećemo na pletenje pomica, trebalo bi i to dokumentirati.

– Gledaj, moraju se ova dva preklopa razdvojiti da se može plesti, ako je duplo, predebelo je za plesti. Pome muž bere, on inače voli poljoprivredu, čisti voćke i slično… Od prijatelja uzme palme. Nego pletemo, jednu ostavimo koju ćemo kasnije sa strane splesti, pletemo gore, dole, kao da pletemo pletenicu – ističe.

Gospođi Ljubi treba jedno desetak minuta za isplesti jednu pomicu, do 15 minuta.

– Ruke bole, ali sve to prođe kada vidite koga su sve usrećile. Jedan tjedan rada, a sreća zbog toga traje puno dulje – ističe nam.

Gospođa Ljube Obšivač je, spomenula je, iz Primorja. Iz čarobne Trnovice.

– Moj je muž igrao u GOŠK-a nogomet, a ja sam tu u Dubrovnik išla u srednju školu, potom radila. Kad sm ose oženili vratili smo se živjeti u Metković gdje je moj muž imao svoju kuću. Dole smo bili 25 godina i dole mi se rodilo svo troje djece – moji Martina, Ivan i Karla. Onda kako je život išao dalje, tak osm ose i mi morali ‘micati’. Tvrtka ‘Razvitak’ propadne, a mi oboje u njoj, starija krene na Građevinu, sin nogometnim stazama u Hajduka… Moraš svaki mjesec djeci plaćati stan, režije, sve što treba, a od poljoprivrede se nije moglo živjeti. Idući korak bio je odlučan – muž je našao posao ovdje, ja sam radila kod sestre u restoranu u Gradu. Hvala Bogu, uspjeli smo se ponovo osoviti i djeca su završila fakultete – građevinu, sin privatno Ekonomiju, a najmlađa za socijalnog pedagoga i radi s djecom s autizmom. Moja Karla to voli… Njih dvoje su ostali gore – ističe ponosno gospođa Ljube.

Najljepši dio ove priče ustvari je – njen nastavak!

– Ma čekajte da vam pokažem pomice koje su one splele – s ponosom se ustaje. Dvije pomice njenih unučica su dječje, iskrene i na njihov način mala umjetnička djela.

– Križiće su također radile samnom i to cijeli tjedan. Ma dam im malo i da pengaju jaja, ali još me strah jer je ipak vruć vosak. Svake godine opituramo i koje njihovo jaje, bez obzira što su po njemu ‘švrljale’, ali nek se nađe… – ponosno će.

O penganju jaja i nastavku tradicije gospođe Ljube Obšivač možete čitati već u idućem, tiskanom izdanju našeg tjednika. Čekamo vas na kioscima 5. travnja, ususret Uskrsu.