Veloluške, blizanke Ivana i Josipa Jurković budućnost su hrvatskog sporta. Bave se veslanjem od jedanaeste godine života te su već sudjelovale na brojnim europskim i svjetskim natjecanjima. U razgovoru su otkrile kako su se obje odlučile biti veslačice, tko im je najveća podrška, ali i koliko je pandemija koronavirusa utjecala na njihovo treniranje i ciljeve.
Kako ste se obje odlučile opredijeliti za veslanje, što vas je tome najviše privuklo?
Oduvijek smo dijelile strast za istim sportovima. Trenirale smo skupa atletiku, stolni tenis, rukomet, isto tako i veslanje. Na prijedlog prijateljice iz osnovne škole, krenule smo s veslanjem u veslačkom klubu ‘Ošjak’ u našoj rodnoj Veloj Luci, ponajviše iz znatiželje. Nakon mjesec dana treniranja otišle smo na prvu regatu, osvojile prvo mjesto, a nedugo nakon postale i državne prvakinje. Od tog trenutka krenule smo s ozbiljnim bavljenjem veslanjem.
Kako su izgledali sami počeci treniranja i bavljenja veslanjem, kakvi su uvjeti za veslanje na Korčuli?
Same početke nismo shvaćale u potpunosti ozbiljno. Bilo je trenutaka kada bi nam trener zadao vježbe, a mi bi završile trening igrajući se, nismo bile svjesne kakvi nas zapravo izazovi čekaju. Uvjeti za veslanje su dobri do juniorskog staža, ali ako se želi napredovati, baš i nisu. Veslanje nije isto po moru i jezeru, jer je more, naravno, nemirnije. Osim toga, nema te kilometraže koju možemo prijeći na moru. Po Jarunu možemo veslati kad bilo, a kada smo na Korčuli, čim su uvjeti lošiji, preostaje nam jedino trening u teretani, ergometar ili trčanje.
Kada ste shvatile da imate potencijala u veslanju i koja je bila prekretnica da se time počnete ozbiljno baviti?
Kada smo osvojile prvu regatu nakon mjesec dana treniranja shvatile smo da se želimo nastaviti baviti veslanjem. Prekretnica koja nas je još više potakla, bila je kada smo 2016. godine došle do europskog i svjetskog natjecanja, a pogotovo kada smo na europskom natjecanju osvojile medalju. Ipak, to nam je samo odskočna daska pošto želimo stići do olimpijskog natjecanja.
Kako vam se to odrazilo na život, kako ste usklađivale i kako usklađujete, obveze, privatni život i natjecanja?
Naše profesionalno bavljenje veslanjem se jako odražava na naš život jer nemamo vremena za druženja. Treninzi i natjecanja su naporni, ali prijatelji nas podržavaju i imaju puno razumijevanja pa nam je puno lakše. Iako ponekad poželimo da smo s društvom, kada se sjetimo našeg cilja i kada osvojimo medalju nema nam ljepšeg osjećaja i to bude ujedno nagrada za naš trud.
Kako vam izgledaju treninzi?
Treniramo dva puta dnevno, a imamo dva dana odmora, ali samo popodne. Treninzi nam se djele na zimske, proljetne i ljetne. Zimsko razdoblje treniranja je najdosadnije. Radimo puno aerobnih treninga i treninga snage, što nam je podloga za daljnje treniranje u proljeću. Proljetni treninzi su nam najzanimljiviji jer tada treniramo na vodi. Treninge radimo odvojeno, točnije u skifovima. Podižemo kondiciju i vježbamo zaveslaje.
Sredinom trećeg mjeseca kreću regate i natjecanja, a svjetska i europska prvenstva u sedmom, osmom i devetom mjesecu te svjetski kupovi od petog mjeseca.
Od koga primate najveću podršku?
Najveću podršku primamo od roditelja, a oni prate naše uspone i padove. Kada su bile krizne situacije, bodrili su nas da ne odustanemo. Krug prijatelja se smanjuje, ali sada znamo tko su nam bili i ostali pravi prijatelji.
Koji vam je najveći uspjeh do sada?
Najveći uspjeh nam je bio kada smo osvojile zlato na svjetskom i europskom natjecanju, ali također sve osvojene medalje na seniorskoj B razni, s obzirom na to da smo najmlađe. Prošle godine nam je veliki uspjeh bio odlazak na seniorsko svjetsko prvenstvo.
Kako je pandemija utjecala na treninge i natjecanja?
Pandemija je poprilično utjecala na nas. Otišle smo iz Zagreba u Velu Luku gdje smo boravile nekoliko dana, ali smo se preselile u malu uvalicu Gradinu gdje imamo vikendicu. Tamo smo napravile pravu malu teretanu, čak su nam s ‘Trešnjevke’, našeg matičnog veslačkog kluba poslali ergometre budući da nam ih ‘Ošjak’ nije ustupio. Također smo puno trčale, pretrčale smo cijeli otok. Bilo nam je poprilično dosadno, čak su nam ciljevi u jednom trenutku bili poljuljani jer smo ove godine izašle iz četverca i htjele smo otići na natjecanje same u dublu. Jako smo naporno trenirale i bile smo entuzijastične, međutim, pandemija nas je jako omela. Ipak, prihvatile smo da je sve to dio života i da nekad ne može ići sve po planu. Osim pandemije, Ivanu je omela i ozljeda rebra od koje se tek nedavno oporavila i počela ponovno trenirati.
Marija Radovanović
Foto: Privatna arhiva sestara Jurković