Aktualno

VELIKI RAZGOVOR: BISKUP ROKO GLASNOVIĆ U biskupiji sam našao jaku vjeru, a prihvaćanje ću posebno gajiti

VELIKI RAZGOVOR: BISKUP ROKO GLASNOVIĆ U biskupiji sam našao jaku vjeru, a prihvaćanje ću posebno gajiti

Mons. Roko Glasnović došao je na čelo Dubrovačke biskupije nakon godinu dana molitve i iščekivanja puka za novim biskupom. S vjerom, nadom i ljubavi, kako glasi i njegovo biskupsko geslo, krenuo je predano raditi, upo­znavati se s Biskupijom i svim njezi­nim posebnostima. Za ovaj, uskršnji broj DuLista, s dubrovačkim bisku­pom razgovarali smo o proteklim mje­secima na čelu Biskupije, svemu što ga je zateklo kada ju je preuzeo, ali smo se dotaknuli i brojnih aktualnih pitanja s kojima se ne samo Biskupija, nego i Crkva u cijelosti u posljednjih dvade­setak godina suočava.

Tri ste mjeseca na čelu Dubrovačke biskupije. Kakvu ste sliku Biskupije do sada stekli, što smatrate pozitiv­nim primjerima, a što biste promi­jenili ili nadogradili?

Tako je, prošla su skoro tri mjeseca otkako sam zaređen za biskupa u ovoj drevnoj i slavnoj partikularnoj Crkvi. Mogu reći da osjećam blizinu i susret­ljivost ljudi, a to mi je važno za stva­ranje nutarnjeg mira, onog osjećaja prihvaćenosti. S druge strane, sve se odvija dosta ubrzano i s velikim inten­zitetom. Želja je ljudi i svećenika da se susretnemo, a nemoguće je u tako kratkom vremenu susresti se sa svima. Upoznajem se pomalo sa svim segmen­tima Dubrovačke biskupije. Našao sam u ovoj Biskupiji jaku vjeru i bogatu kul­turu. Dubrovnik je poznat po svojim velikanima i brojnim znamenitostima u svojoj povijesti. Mnogo je aktivno­sti i sadržaja te sam kao novi biskup svjestan da je potrebna godina, dvije kako bih što bolje upoznao Biskupiju. Do sada sam obišao gotovo sve deka­nate, u desetak župa slavio sam dvade­setak svetih misa. Imao sam i nekoliko krštenja petog i šestog djeteta u obite­ljima. To me posebno raduje. Imao sam i oko 150 susreta, što sa svećenicima, što s djelatnicima u Biskupiji. Pohodio sam mnoge muške i ženske samostane, bolnicu, staračke domove, susreo sam se s različitim crkvenim pokretima i crkvenim zajednicama. Prvi put u životu sam bio na Mljetu i na Korčuli te mi je želja pohoditi uz druge župe i otoke Elafite i Lastovo. Susreo sam se sa županom Nikolom Dobroslavićem kao i s gradonačelnikom Matom Fran­kovićem. Na radnim susretima rješa­vali smo neka pitanja i projekte koji su započeti prije moga dolaska, a treba ih nastaviti. U Biskupiji imamo brojna vijeća, urede, delegate i dosta dobro je to sve strukturirano. Zasigurno da je pandemija usporila mnoge aktivnosti u Biskupiji, ali već se osjeća povećanje naših pastoralnih aktivnosti. Nedavno smo završili formaciju animatora, a prije nekoliko dana imali smo i prvu formaciju liturgijskih čitača. Posebno me obradovalo što sam zatekao dobro organizirano i strukturirano trajno euharistijsko klanjanje. To rijetke biskupije imaju. Nije lako imati dano­noćna trajna klanjanja. Dosta je toga što me još čeka i s čime se još moram upoznati.

Kakav odnos kao biskup težite razviti kako sa svećenicima tako i vjernicima?

Odnos je najvažniji, a posebno među­ljudski odnosi. Radujem se susretu sa svakom osobom, a susreti sa svećeni­cima me posebno raduju. Svećenici su biskupovi najbliži suradnici u zajed­ničkom nam poslanju. Mislim da je najvažnije prihvaćanje jedni drugih. Krećemo svi od iskustva i znanja da nas Bog prihvaća i voli takve kakvi smo i sad je na nama taj korak oplemenjiva­nja naravi. Kada to prepoznamo, pri­hvaćamo i druge. Treba i samog sebe prihvatiti i zavoljeti takve kakvi jesmo. Možemo biti dobri, ali i znati da nismo savršeni. Kao biskup među ljudima i svećenicima, prvo želim biti vjernik, Kristov nasljedovatelj. Na zajednič­kom smo putu i kao biskupa me to čini odgovornijim u savjesti i činjenju. U dimenziji vjernika zajedno hodamo i želim, što bi sveti Pavao rekao, ‘svima biti sve’. Vjerujem da u suradnji s Gos­podinom, Duhom Svetim i među­sobno možemo biti spremni na rast i na izgradnju boljega društva.

Svaki biskup napravi i neke ‘kadrovske’ poteze, okruži se bli­skim suradnicima. Jeste li već, barem u mislima, posložili ‘kadrov­sku križaljku’ svećenika?

Lijepo ste rekli. Da, razgovaram sa sve­ćenicima i slažem u svojim mislima i molitvama. Sada intenzivno slušam savjete, prijedloge i razmišljanja sve­ćenika. Trebam dobiti povratnu infor­maciju kako bih što bolje razlučio i donio odluku. Biskup uvijek odabire svoje suradnike. Neka su pitanja stra­teške naravi, pravna i financijska pa je važno čuti i što savjetnici i stručnjaci pojedinih područja kažu. Biskup nije sam u službi, zato i ima suradnike, iako je najveća odgovornost na njemu. Dobro je čuti mišljenja i uzeti ono što je najbolje. Još uvijek je to proces koji traje. Unutar godine dana bi puno toga trebalo biti posloženo. Potrebe Bisku­pije u budućnosti zasigurno će otvarati i nova pitanja i nove promjene.

Globalna svjetska pitanja se uvijek ‘preliju’ i na našu zajednicu. Nedo­statak svećenika, odnosno svećeničkih zvanja je stvarnost kako u svijetu tako i Dubrovačkoj biskupiji. Kako to popraviti i trpi li na neki način duhovni život naše Biskupije zbog nedovoljnog broja svećenika?

Naša Biskupija je slična mnogim dru­gim priobalnim biskupijama. Neke imaju veći, a neke manji broj svećenika. Mi smo negdje u sredini. Svakako bi nam bilo bolje i da imamo kojeg sveće­nika više. Ono što mogu reći jest da je važno da svi nastojimo raditi na pove­ćanju broja svećeničkih i redovničkih zvanja. A taj se rad očituje molitvom i svjedočenjem onoga što jesmo mi koji smo zaređeni. S druge strane, gledam i na nedostatak blizine s vjernicima koja bi se trebala očitovati u svim potre­bama, a ponajviše u sakramentima. Treba pastoralno ‘pokriti’ svaku župu, kako bi svi dobili optimum. Naža­lost, imamo situaciju da jedan svećenik mora posluživati po dvije ili čak i tri župe. A to je onda teško i za sve­ćenika, kojemu se dogodi da uz bez­broj obveza i zaduženja, dobro obavlja prvo i drugo zaduženje, ali mu treće i četvrto i svako drugo ‘šteka’. Imao sam kolegu u Rimu iz Meksika, koji je sam posluživao 80 tisuća vjernika. Mi u našoj Biskupiji imamo oko 50 sveće­nika u pastoralu na šezdeset i jednoj župi od kojih je sedamnaest župa otoč­kih. Međutim, pitanje je i rasporedbe svećenika u pastoralu. Nije isto kada jedan ili dvojica svećenika na jednom mjestu poslužuju dvanaest tisuća vjer­nika, a negdje deset svećenika poslu­žuje četiri tisuće vjernika, a sve radi toga jer je takav raspored župa. Uz problematiku nedostatka duhovnih zvanja, problem je i demografije. Ako nema djece, ne može biti ni zvanja. Bilo bi dobro kad bismo se potrudili da se obiteljski pastoral poboljša i u demografskom smislu vide rezultati. Veseli nas što ćemo ove godine, uoči svetkovine Duhova, točnije 4. lipnja zarediti trojicu đakona za prezbitere. To nam je blagoslov i bogatstvo, ali i olakšanje u organiziranju pastoralnih potreba u Biskupiji.

Dojam je da je sve manje jedinstva između biskupskih konferencija, posebno između država prvog i trećeg svijeta. Najrazvijenije zemlje sasvim otvoreno podupiru najlibe­ralnije i najmodernije pastoralne trendove počevši od ređenja žena, preko mogućnosti bračnog par­tnerstva za svećenike. Kako Vi gle­date na ta pitanja koja su se, povi­jesno gledajući, pojavila unutar Crkve strelovitom, do sada neza­pamćenom brzinom u samo dva­desetak godina?

Osobno se ne bojim liberalnih ideja, pitanja, promišljanja o nečemu. Zašto? Upravo stoga što se uvijek može nešto razbistriti i može se roditi neko dobro, ali preduvjet je da se kreće s dobre pozicije i ako se traga za istinom. Tako je nastala i ova priprema za sinodu. Želimo svakoga čuti, saslušati počevši od vjernika laika do biskupa, s time da moramo biti svjesni da to nije demokratski forum. U cjelini nam uvijek nedostaje jedan dio pri davaUpravo stoga što se uvijek može nešto nju ispravnog cjelovitoga odgovora. Njemačka je sinoda, primjerice, otišla svojim putem. Nadam se samo da će znati ostati u zajedništvu s cijelom Crkvom. Te podjele mi osobno ne pri­staju jer je uvijek u središtu upravo čovjek s kojim treba razgovarati, sura­đivati. I on i ja moramo tragati za isti­nom. Razmišljanja ili govori o promje­nama su prisutni. U povijesti je bilo shizmi i raskola. Problemi nastaju. S njima se moramo suočiti i tražiti naj­bolji put rješavanja novonastalih pro­blema, kriza ili izazova. Povijest je teška, moglo bi se reći da je nerijetko i opterećena u svjetovnom smislu, ali i u smislu same povijesti spasenja i pre­poznavanja volje Božje i njegova plana, osobno i zajednički. Nije problem pro­pitkivati, ali važno je znati da postoji crkveni nauk koji je nepromjenjiv po nekim pitanjima. Bitno je znati razli­kovati što je dogma, i to je između osta­loga nepromjenjivo, a što je ono pro­mjenjivo u pastoralu. Narav i ono što je zadano su nepromjenjivi, a ima nešto što je promjenjivo. Crkva će donijeti odgovarajući sud. Mi ne posjedujemo dogmu, mi smo služitelji i vjerom pri­hvaćamo zapovjedi. Poučeni smo da je nešto grijeh. Grijeha je uvijek bilo, ima ih i bit će ih. Međutim, ispravan um prepoznaje grijeh i grešno stanje te ga i odbacuje. Tako i Crkva nikada neće popustiti u nečemu što prepo­znaje kao dogmatsko. Postoje tako­đer i oni segmenti koji su disciplinske naravi. Primjerice, što se tiče ženidbe svećenika, dio Crkve promišlja u tom smjeru. Poznato nam je da se u istoč­nim Crkvama kandidati za svećeniš­tvo prije svetoga reda ožene. No, hoće li to povećati broj svećeničkih kandi­data? Iskustvo kaže da neće. Grkoka­tolički i pravoslavni svećenici imaju nekih praktičnih problema. Jedan dio tih problema je vezan i za nasljedstvo. Neoženjeni svećenik svega onog mate­rijalnoga se odriče, sve ostavlja, nema nasljedstva. A oženjeni mora razmi­šljati o egzistencijalnoj sigurnosti ne toliko za sebe koliko za ženu i djecu, koju trebaju osigurati. Trude se posve­titi objema stranama, i onoj obiteljskoj s jedne strane i onoj crkvenoj s druge strane, što i nije lako. A svećenik ako je ušao u poziv i u celibat, on je svima sve, on se razdaje. ­

Dio tih liberalnih razmišljanja koja se pojavljuju je i potpuna inkluzija osoba istospolnih sklonosti bez dosadašnje obveze priznavanja njihove seksualne orijentacije kao stanja grijeha. Kako na to gledate, je li to svojevrsni pomak?

Moglo bi se reći da pomak nije u dogmatskom smislu, već u samom pristupu. Uvijek pristupamo osobi. Pristupamo joj onakvoj kakva jest u svojoj biti i naravi. I zato je važno ljude pra­titi, prihvaćati i slušati. Osoba može imati neku sklonost. Kroz svu povijest bilo je osoba koje su imale neke sklo­nosti po kojima su se razlikovale od drugih. No, nitko ih nema pravo zbog toga okrivljivati ili osuđivati. Crkva je utemeljena na Kristu Gospodinu, na Svetom pismu i samom učiteljstvu. Odgovor treba tražiti u moralnoj teo­logiji. Sklonost sama po sebi nije grijeh. Postoje pojedinci koji su skloni homo­seksualizmu, ali idu kod svog duhov­nika i, ako žele, bore se protiv te sklo­nosti. Dakle, sklonost nije grijeh, ali čin sam u sebi je grešan. Isto kao i u braku, u njemu spolni čin nije grijeh, ali jest ako bi ga netko prakticirao izvan braka ili prije braka. Tako i ovdje. Što se tiče vjenčavanja osoba istospolne orijenta­cije u Crkvi, mislim da Crkva neće ići u tom smjeru. Vjenčanje može biti samo između dvije osobe različitog spola. Jer uz ono dobro između bračnih dru­gova, potrebno je da se ostvari i pro­kreacija. Crkva posvećuje maksimalnu pastoralnu pažnju osobama homosek­sualne orijentacije. Ona ih prihvaća kao osobe i kao svoje članove, a oni su pozvani tražiti istinu za svoj život. Tko želi živjeti u Kristovoj vjeri, prihva­tit će smjernice i pravila te će po njima živjeti.

Član ste Vijeća Hrvatske biskup­ske konferencije za život i obitelj. Služba obiteljskim vrijednostima i idealima u današnje vrijeme postala je izrazito složen zadatak jer se čini kao da se promijenila i sama definicija obitelji. Od arhe­tipske nuklearne obitelji koja se sastojala od muškarca, žene i djece, danas svjedočimo novim oblicima zajedničkog suživota koji ne idu samo u smjeru istospolnih obitelji, nego se u razvijenijim zemljama sve češće osnivaju poligamične ili poliandrične zajednice. Kako se po Vašem mišljenju treba postaviti prema takvim praksama i poja­vama? Biste li bili spremni pričešći­vati i osobe u takvim zajednicama?

Obitelj se mijenja. Neki sociolozi su rekli da je došao kraj obitelji, a neki su pak filozofi razmišljanja da joj nikada neće doći kraj. Događa se transforma­cija obitelji na razne načine. Pred nama je tu jedan od najvećih pastoralnih iza­zova od dobre pripreme za brak do pra­ćenja mladih bračnih parova, da prve godine braka dobro krenu, da mogu uspješno prebroditi prve probleme. Sada smo u Godini obitelji ‘Obitelj – Radost ljubavi’. Imat ćemo i nacionalni susret obitelji. Tu su i biskupijske Obiteljske škole, koje su kvalitetne i vjerujem da su itekako korisne, ne samo onim obiteljima koje su na njima sudje­lovale, nego i onim obiteljima koje se susreću s obiteljima sudionicima škole. Dosta se brige i pažnje posvećuje obite­lji. Međutim, ne možemo trijumfalno reći da je sve savršeno i da dajemo rje­šenje na sve izazove i krize. Dobro je obiteljima dati podršku, razjasniti poj­move, ojačati vjeru da ima mladih koji žele živjeti svoju vjeru i bračno zajed­ništvo u vjernosti sa svim pravima i dužnostima koje brak sa sobom nosi. Teško je rezolutno uskratiti pričest osobe u poligamičnim ili poliandrič­nim zajednicama. Svakako da ih treba poučavati i objasniti što je teški grijeh s kojim ne možemo pristupiti svetoj pri­česti. Rekao bih da nas u našoj kulturi poligamija i poliandrija baš i ne poga­đaju, ali pogađaju, na primjer, mnoge zemlje u Africi ili u Latinskoj Ame­rici i Aziji. U tim je slučajevima važna postupnost. To je pojam koji se uvodi u pastoralu, a koji nakon sv. Ivana Pavla II. sada spominje i papa Franjo. Zakon postupnosti mogli bismo obja­sniti ovako – imamo deset zapovijedi i svi ih prihvaćamo, ali, na primjer, imamo poteškoća s nekom od zapo­vijedi. Zato nam je potrebna postu­pnost, kako bismo s vremenom ojačali i u tim zapovijedima s kojima imamo problema. Ako želim pripadati nekoj zajednici, razum mi kaže da trebam prihvatiti njezina pravila. ­

Stvara li se time dojam da u Crkvi ‘puše’ jedan liberalniji vjetar?

Ne bih mogao zaključiti da puše neki liberalniji vjetar u Crkvi. Postoje neke ideje, tj. svijest se maksimalno poku­šava podignuti kao i odgovornost, zau­zetost i pastoralna blizina. Ni ja ni itko drugi nismo u posjedu cjelovite istine, ali važna je ta evanđeoska istina koja oslobađa. Što je istina za nekoga? Na to nam pitanje odgovor nudi vjera, zapravo tu smo na putu vjere.

Kako gledate na danas sveprisutne metode komunikacije i evangeli­zacije preko Interneta, smatrate li se dijelom toga i kako plani­rate komunicirati s dubrovačkom pastvom? Planirate li biti aktivni na društvenim mrežama primje­rice otvaranjem svog ‘biskupskog’ Facebooka?

Nisam do sada imao Facebook pro­fil. Nisam isključiv, ako dođe vrijeme, nemam problem s time, ali zasad mi se čini da ga neću uskoro otvarati. Internet mi već sada oduzima puno vremena. Ne stižem nekada odgovoriti ni na sve e-mailove koji mi stižu. Susret uživo mi je puno bolji i autentič­niji. U osobnom susretu se ostvaruje i prisnost i iskrenost. Imam e-mail, broj mobitela mi je isti zadnjih 20 godina i tko god ga je tražio dobio ga je. Isto tako, uvijek se može najaviti u tajniš­tvo Biskupije.

Kakav je Vaš stav o transparentno­sti i otvorenosti Crkve prema javno­sti? Vaš prethodnik prvi je započeo i s objavljivanjem financijskih izvje­šća Biskupije. Hoćete li nastaviti s tom praksom?

Vjerujem da svi ljudi čine sve što mogu, netko uspije bolje, netko lošije. Svatko će ispuniti svoju mjeru. Mislim da je sve dobro kad bi se gledala cjelina. Na putu smo konsolidacije, postu­pno dolazimo na pozitivno poslova­nje. Mogli bismo našim djelatnicima sniziti plaću za 30 posto pa brzo izaći iz kredita, ali to nije poanta, to nije put. Imamo odgovornost sve održati, ne smijemo ispravljati što nije dobro, čineći nepravdu. Mislim da transpa­rentnost treba postojati kod svih pa i kod nas još više. Pogotovo jer primamo dio novčanih sredstva od naših vjer­nika i oni imaju pravo znati na što se troše ta sredstva. Također mislim da nema razloga da se ne nastavi s objav­ljivanjem financijskog stanja naše Biskupije. Dosta sredstava ide na Cari­tas, ali i na plaće naših zaposlenika. Mnogo se sredstava izdvaja i na uzdrža­vanje župa. Mnoge župe ne mogu uzdr­žavati svoje svećenike. Spomenimo i to da naši svećenici imaju niže nagrade od svećenika u kontinentalnom dijelu Hrvatske. U skladu s mogućnostima to je kod nas skromnije.

Nedavno ste s gradonačelnikom razgovarali o projektima koje Biskupija provodi s Gradom. Riječ je bila i o nekretninama za koje su u tijeku postupci povrata imovine. O koliko je nekretnina riječ i u kojoj su fazi ti postupci?

Sa županom sam razgovarao o sigur­noj kući za zlostavljane osobe, napra­vili smo sve što je potrebno, a dio rea­lizacije koji je preostao trebao bi se riješiti u budućnosti. S gradonačel­nikom Frankovićem sam razgova­rao o povratu nekoliko stanova, to su postupci koji traju već neko vrijeme. Moramo, naravno, uvijek paziti ima li stanara u tim stanovima, moramo razumjeti i tu situaciju i naći rješenja i za to.

SOLITUDO ČEKA SVOJ RED 

Nove crkve u Mokošici i Kuparima 

Što je s dugo najavljivanim projektima gradnje crkve u Mokošici i Pastoralnog centra u Solitudu? 

Koliko sam upoznat još je starija priča o gradnji crkve i pastoralnog centra u Novoj 
Mokošici i u Kuparima. Mi smo odlučili ići prvo s izgradnjom crkve i Pastoralnog cen­tra u Novoj Mokošici i u Kuparima, a onda s izgradnjom u Solitudu. Potreba sakralnog objekta i pastoralnih pro­stora u Novoj Mokošici, u župi Svete Obitelji je velika. Već desetljećima se govori o toj potrebi. Nadam se da ćemo uskoro dobiti potrebne dozvole te da će se u 
dogledno vrijeme krenuti u realizaciju toga projekta. Također smo svjesni da je potreban veći sakralni prostor i u Župi dubro­vačkoj. Crkve u Mlinima i u Mandaljeni su male. A u 
Mli­nima je i teško i pristupiti. Stoga je potrebno napraviti prikladan objekt koji bi 
donekle zadovoljio potrebe Župe dubrovačke. Treba pripremati potrebnu projektnu 
doku­mentaciju, ali i ići onim ritmom kojim nam zadaju finan­cijske mogućnosti. Radimo 
pomalo, nije nekada moguće sve izgraditi u godinu – dvije. Zasigurno da bismo grad­njom 
Pastoralnog centra u Solitudu rasteretili najveću župu naše Biskupije, župu sv. Mihajla 
u Lapadu. Nadam se da će i to doći na red, s Božjom pomoći.

Razgovarale: Barbara Đurasović i Leona Rašica

Iz tiskanog izdanja DuLista od 13. travnja 2022.

Pročitajte još

Započeo ciklus radionica robotike u Centru za mlade Dubrovnik

Dulist

PRODUŽENI USKRŠNJI VIKEND Poziv na oprez zbog većeg protoka vozila na autocestama

Dulist

POBJEDA U GOSTIMA Square dobio Osijek, prošli u polufinale

Dulist