VANDA I GABRIELA ĐANIĆ Mama i kći violončelistice stvaraju lijepu glazbenu priču

Naša vrhunska violončelistica Vanda Đanić te njena najmlađa kći Gabriela zajedno stvaraju predivnu glazbenu priču. Naime, Gabriela, koja ima osam i pol godina, krenula je umjetničkim stopama svoje majke te se već neko vrijeme bavi sviranjem vio­lončela. Ovaj glazbeni dvojac privukao nam je pozornost kad smo pogledali videozapis njihovog nastupa na satu glazbenog u Gabrielinoj osnovnoj školi. Inače, već su nekoliko puta zajedno svirale na nastupima u Muzičkoj školi, kao i na promociji knjige ‘Krijesnica’ gospođe Marije Đanović.

— Posebno je zadovoljstvo kad svi­rate sa svojim djetetom. Učiteljica me zamolila da dođem na sat glazbenog kako bih učenike uživo upoznala s vio­lončelom. Predložila sam Gabrieli da zasvira sa mnom i ona se odmah razve­selila. Nisam mislila da će imati takvu reakciju! Stvarno se osjećala sretno jer je dobila mogućnost pokazati svoje znanje pred prijateljima – naglasila je. Kad smo pitali mladu violončelisticu kako joj je bilo svirati s majkom, s velikim je osmijehom na licu rekla: ‘Odlično!’ ­

Ljubav prema glazbi

Đanić, dugogodišnja profesorica vio­lončela i pročelnica gudačkog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića, spominje kako inače često svira sa svojim đacima, posebno kad su u mla­đoj dobi.

— Kad dijete svira samo za sebe i pazi na ono na što je potrebno paziti – od intonacije do ritma, ali kad svira s nekim drugim, to u početku zna biti zbunjujuće. No, na to se treba s vre­menom naviknuti, a za to treba dosta zajedničkog rada. Zbog toga smatram da, dok su manji, trebaju raditi i svi­rati s profesorom s kojim su stalno u kontaktu i koji im većinu vremena pre­nosi znanje. U ovom slučaju, kad svi­raju majka i kći, to je još jedna dodatna dimenzija. Ali, uvijek ostajem profesi­onalna, kao i sa svakim drugim učeni­kom – naglasila je. Na samom početku podučavanja budućih mladih umjet­nika, bitno je, kako kaže, razviti ljubav prema glazbi i instrumentu.

— Ako netko nešto zavoli, kasnije će lakše učiti i razvijati svoje mogućno­sti. Ako je sve na silu, i ako je djetetu neugodno, od toga ne može biti ništa. Također, mislim da je bitan iskreni odnos. Uvijek kad sviram s njima, važno mi je da smo ravnopravni. Tako­đer, trebaju znati kako se kroz cijeli život, svakodnevno uvijek nešto novo uči, kao što to i ja radim.

Rođendanske čestitke

Gabriela je odrasla u velikoj, glazbe­noj obitelji. Ukupno ih je pet braće i sestara.

— Samo se najstariji sin nikad nije htio okušati u glazbi. Drugi sin je svi­rao violončelo četiri godine i dvije godine flautu, no od toga je odustao i sad svira gitaru u bendu s prijateljima. Starija kći je svirala violončelo, zavr­šila je nižu školu, no odlučila se baviti nečim drugim. Trenutno studira sto­matologiju. Druga kći svira violinu, završila je treći srednje i sad će biti maturantica i želi se baviti ozbiljno glazbom – objasnila je. A, Gabriela, najmlađa u obitelji, odlučila se za vio­lončelo, kao mama.

— Doma često sviram violončelo, i ona me uvijek pratila i slušala. Počela je svirati kroz neku igru, a kasnije je sve krenulo ozbiljnije. Sjećam se, nismo mogli poći njenoj rodici na rođen­dan tijekom pandemije koronavirusa te smo joj odlučili snimiti glazbenu čestitku! U čestitki je sudjelovala i druga kći s violinom. I tako je nekako krenulo – rekla nam je Đanić te se sje­tila još jedne divne situacije.

— Nedavno je Gabi bila bolesna i zbog toga danima nije vježbala svira­nje violončela. U tom razdoblju njen je prijatelj iz razreda slavio rođendan. Sjećam se da sam svirala nešto svoje, a ona je došla u sobu i pitala me: ‘Mogu li vježbati čelo?’. Rekla sam joj: ‘Naravno da možeš, tko ti brani’. Čudila sam se da me to pita s obzirom na to da je imala febru. Nakon nekog vremena je došla i pitala: ‘Dođi me snimi’. A, ona je navježbala pjesmu ‘Sretan rođen­dan’ za svoga prijatelja. To smo mu poslali, a on je kasnije rekao da mu je to bila najljepša rođendanska čestitka! Predivno – dodala je. Gabriela spomi­nje kako bi htjela svirati violončelo, ali i da bi voljela biti nogometašica i – učiteljica.

— Nastojim se na neki način distan­cirati od njihovog izbora, odnosno ne želim utjecati na njih. Želim da ono što osjećaju – bude njihov izbor. Podrža­vam ih u svemu!

Obitelj Cobenzl

Inače, treba istaknuti kako i Vandu Đanić glazba prati od djetinjstva. Rođena je u poznatoj dubrovačkoj glaz­beničkoj obitelji Cobenzl.

— U obitelji je bilo 12 braće i sestara. Moj otac je jedan od njih. Sedam ih se profesionalno bavilo glazbom. Bili su članovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra, a jedan od njih je bio profe­sor na Akademiji. Od malena sam slu­šala te zvukove vježbanja po kući. I to je sve imalo utjecaja na mene. Nekako je bilo logično da se time bavim – rekla je. Đanić je i stalna vanjska suradnica u Dubrovačkom simfonijskom orke­stru, a članica je velikog broja malih koncertnih ansambla. Dosta puta joj ljudi postavljaju pitanje – kako za sve poslovne i privatne obveze ima vremena.

— Bitno je biti dobro organiziran u svemu. Čovjek se pomalo prilagođava i navikne da ne može sve iskontrolirati, već da nekad mora nešto pre­pustiti u Božje ruke. Napraviš najbo­lje što možeš! Često me ljudi pitaju: ‘Kako sve stižeš?’, a na što im odgovo­rim: ‘Ne stižem!’ (smijeh). Ne stižem nikad sve što bih htjela, ali mislim da je bitno ne zanemariti nešto na dulje vrijeme. Uvijek treba izabrati što je važnije u tom trenutku. Jako je važna organizacija unutar obitelji – sve uvi­jek na vrijeme promisliti, organizirati i dogovoriti se.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 13. srpnja 2022.