Ove čudne, pandemijske godine, Festa sv. Vlaha održava se u svom skromnijem, reduciranom obliku. Naglasak će biti na duhovnom aspektu Feste, dok će onaj svjetovni dio pričekati neka sretnija vremena. U tom iščekivanju, prisjetimo se nekoliko činjenica koje se odnose na međunarodnu prepoznatost Feste kao nematerijalne kulturne baštine, ali i na ono što je ona predstavljala Dubrovkinjama i Dubrovčanima kroz povijest
Uz dubrovačku kolendu i otvaranje Igara, Festa sv. Vlaha spada u događaje koji su obilježili moje odrastanje, odredili povijest mog odnosa s Gradom, pretvorivši ga u praktički neopisivo, gotovo nesvjesno i samorazumljivo stanje pripadanja jednom posebnom duhovnom i prostornom lokalitetu. I upravo ta ukorijenjenost u jedinstveni prostor i duh, koji u sebi sadrže i povijest i odnos i identitet, kome jednolična uniformnost suvremenog konzumerizma ne može ništa, osnažili su s godinama moju prirodnu sklonost ambivalentnom doživljaju Grada. Svjestan povijesnog značaja Republike, svih njenih humanističkih i gospodarskih dostignuća, ali i žrtve podnesene za fizički opstanak Dubrovnika (od najranijih dana do Domovinskog rata), nekako mi se čini da sam uvijek imao visoka očekivanja od Grada, od dubrovačkih gradskih politika, njegovih građana, od sebe samog. Tako sam i postao najveći kritičar Grada kad sam doma, ali i najgorljiviji apologet tog istog Grada kad sam živio izvan njega. Njegova me skladnost prožeta snagom mudrosti, duha i kulture nadahnjivala, njegova me (kao i vlastita) neambicioznost i letargija frustrirala, njegova hrabrost očaravala, njegova malograđanština dovodila do očaja. Jer, ipak govorimo kad o Dubrovniku, govorimo o gradu koji je bio jedna od europskih točaka dodira klasičnog i modernog, koji je širio kulturu daleko izvan svojih granica i u svojoj iznimnosti postao model i uzor brojnim gradovima i državama. I zato Festa, Igre i Kolenda imaju posebno značenje u mojoj maloj osobnoj povijesti, pružajući mi na trenutak onaj osjećaj neprekinutog kontinuiteta, neprolazne vrijednosti i onda kad imaš osjećaj da se dokida sve drugo oko tebe, da je davno prije pojave Covida 19 vrijednosni rasap postao ”novo normalno”, da u punom značenju proživljavamo onu latinsku sentencu Sic transit gloria mundi.
Festa kao UNESCO-ova nematerijalna kulturna baština
Osim što je moja, Festa sv. Vlaha snažna je identifikacijska točka cijelog Dubrovnika, njegova neosporna sakralna i svjetovna vrijednost, što je prepoznato i u internacionalnim okvirima. Povodom skore 1049. Feste sv. Vlaha, prisjetimo se nekoliko činjenica koje se odnose upravo na tu međunarodnu prepoznatost Feste, ali i na ono što je ona predstavljala Dubrovkinjama i Dubrovčanima kroz povijest. Hrvatsku često definiramo kao zemlju živih ostataka davnih običaja i vjerovanja, kao i njihovih transformiranih i ponovno oživljenih oblika. Dubrovnik, kao grad koji je kroz svoju povijest uvijek bio kulturno i civilizacijsko središte ovog dijela Europe, njeguje različite oblike nematerijalne kulturne baštine. Nematerijalna kulturna baština u Dubrovniku obuhvaća tradiciju, jezik, obrte, razne vještine, društvene običaje, prakse, svečanosti, od kojih je najznačajnija upravo spomenuta Festa svetog Vlaha. 2009. godine, tri desetljeća nakon upisa spomeničke jezgre Dubrovnika u UNESCO-ov registar zaštićenih kulturnih dobara, Festa svetog Vlaha proglašena je nematerijalnom baštinom čovječanstva, na ponos Dubrovnika i svih njegovih stanovnika. Ovim upisivanjima, Dubrovnik je postao jedan od zaista rijetkih gradova na svijetu čija su i materijalna i nematerijalna kulturna dobra zaslužila status univerzalne baštinske vrijednosti.
Grad i sveti Vlaho neraskidivo su vezani, njegovo slavljenje tijekom povijesti postalo je simbolom dubrovačke neovisnosti i državnosti, a njegova nazočnost u svim vidovima života postala je jedna od glavnih odrednica dubrovačkog identiteta. Bivši rektor Crkve svetog Vlaha don Ivo Bjelokosić svojevremeno je o Festi sv. Vlaha napisao: ”Štovanje zaštitnika sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno. On je ujedinjavao Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo previše častiti. Kroz čitavo vrijeme trajanja Republike podignut je samo jedan spomenik (Mihu Pracatu), jer je vrhovni glavar bio sv. Vlaho. Knez je vladao samo mjesec dana – da se ne bi osilio ili previše zadužio Republiku. U ime sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nepodopštine i zločine. Štovanje sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana – 3. veljače – kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je ‘Sloboština sv. Vlaha’, dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad – tko nije mogao ići, slavio je kod kuće – sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost. Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: ”Daleko budite divlji! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetog starca.”
Djelo neraskidivosti Grada sa svojom katoličkom vjerom i nebeskim zaštitnikom
Neprocjenjiva je ulogu nematerijalne kulturne baštine kao čimbenika u zbližavanju ljudi i razumijevanja među njima. Posebno je to u Dubrovniku vidljivo tijekom svetkovine svetog Vlaha, koja tradicionalno počinje 2. veljače na blagdan Svijećnice podizanjem parčeva barjaka, uz puštanje bijelih golubica u znak slobode i mira, a nastavlja se dan poslije velikom svečanom procesijom sa svečevim relikvijama. Ovo javno sudjelovanje u najveličanstvenijem događaju jednoga Grada, predstavlja iskaz pripadnosti, iskaz vjere i nade, znak povezanosti i djelo neraskidivosti Grada i naroda sa svojom katoličkom vjerom i nebeskim zaštitnikom. Dubrovački trombunjeri, festanjuli, obred ”grličanja”, župni barjaci na Stradunu, dubrovačka tombula dio su tradicije koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i kao takvi duboko su utisnuti u kolektivnu memoriju Grada. Tu tradiciju malena dubrovačka zajednica nudi kao svoj specifični odgovor na suvremena društvena kretanja, pomoću nje objašnjava svoju vezu s prošlošću, njome iskazuje svoj osjećaj identiteta i kontinuiteta, istodobno promičući poštivanje kulturne i vjerske raznolikosti. Koliko su Dubrovčani ozbiljno shvatili važnost uvrštenja Feste svetog Vlaha na prestižni UNESCO-ov popis, pokazuju brojni projekti kojima vrijedno rade na očuvanju, promicanju, povećanju vidljivosti, kao i revitalizaciji različitih oblika proslave Feste. Dubrovački muzeji su 2012. godine svoju središnju godišnju izložbu posvetili svetom Vlahu. Izložbom ”Sveti Vlaho u povijesti i sadašnjosti”, podigli su razinu svijesti o značenju svetog Vlaha u dubrovačkom kulturnom okruženju, prezentirajući bogato materijalno i nematerijalno kulturno naslijeđe koje Dubrovnik baštini zahvaljujući štovanju svoga parca. Godine 2016. obilježavalo se 1700 godina mučeničke smrti dubrovačkog parca. Gradsko vijeće Grada Dubrovnika proglasilo je tu godinu Godinom svetoga Vlaha, sa bogato osmišljenim vjerskim, obrazovnim i kulturnim programom. Hrvatska pošta tom je prigodom izdala i prigodnu poštansku marku s likom dubrovačkog parca.
U usporedbi s drugim gradovima u Hrvatskoj i svijetu, Dubrovnik ima ogromni razvojni potencijal, njegova bogata povijest, urbana povijesna cjelina, vjerske svečanosti, povijesni lokaliteti i kulturno stvaralaštvo, iznimna su konkuretna prednost u današnjoj unificiranoj turističkoj ponudi. Nematerijalna baština u koju spada Festa sv. Vlaha, uspješno nadopunjuje i dodatno osmišljava materijalnu kulturnu baštinu, po kojoj je Dubrovnik čuven u svijetu. Iako u današnjem vremenu tehnološkog napretka, globalizacije i društvene transformacije baština kao kolektivna memorija jednog naroda i države doživljava različite oblike poništavanja, Festa sv. Vlaha uspješno opstaje. Ona je u kontinuiranom povijesnom trajanju već više od tisuću godina zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoću izričaja, oblikujući lokalni i nacionalni kulturni identitet, povezujući materijalnu i nematerijalnu baštinu prožimljujućom duhovnom dimenzijom. Upisom Feste svetog Vlaha na UNESCO-ovu listu, cjelokupna dubrovačka nematerijalna kulturna baština dodatno je valorizirana, promovirana i osnažena, kao sinteza svega dubrovačkog, kao živi podsjetnik na ono što jesmo i ono odakle dolazimo.
Ove čudne, pandemijske godine, Festa se održava u svom reduciranom obliku. Naglasak će biti na duhovnom aspektu Feste, dok će onaj svjetovni dio pričekati neka sretnija vremena. Atmosferom pomalo podsjećajući na onu ratnu 1992. godine, kad je Grad bio pod opsadom srpsko-crnogorske vojske, pa je samim time i cjelokupna svečanost bila skromna, skoro pa simbolična, ne preostaje nam nego prizvati u sjećanje tadašnjeg dubrovačkog biskupa Želimira Puljića koji se nazočnom puku na Festi obratio riječima: ”Ohrabri se, narode moj”! Sa željom da se svi skupa ohrabrimo u ovim teškim zdravstvenim okolnostima, svim čitateljima Dulista želim sretnu i blagoslovljenu Festu sv. Vlaha!
Pavo Jančić, prof.