Predstava Postavlja temeljno pitanje što je istina, odnosno dokud smo spremni nekoga progoniti da bi saznali istinu o njemu. Nevjerojatna je naša potreba da znamo istinu i da mislimo da imamo pravo na istinu.
To susrećemo svaki dan, a istina nikad nije jednoznačna. Premda svi imamo tendenciju vrlo brzo odsječi te reći da je tako, a nikako drukčije. To me najviše zainteresiralo u izboru predstave – rekla je Marina Pejnović, redateljica predstave ‘Odjenuti gole’ prema drami Luigija Pirandella, četvrtog ovosezonskog premijernog naslova Kazališta Marina Držića na konferenciji za medije održanoj ovog ponedjeljka.
Premijera je na rasporedu u subotu 24. veljače 2018. godine u 20 sati, dok je reprizna izvedba zakazana za 25. veljače u 20 sati, a mi smo ususret premijeri, za ovaj broj DuLista, razgovarali s mladom redateljicom i saznali na koji način ona promišlja ovog velikog autora…
Odjenuti gole’ jedna je od deset najizvođenijih Pirandellovih drama, obuhvaćenih u zbirci ‘Gole maske’. Zašto baš ona? Zapravo, riječ ‘drama’ kod Pirandella ima sasvim drukčije značenje, drukčiji ton. Koliko je teško ‘baratati’ njime, osobito ako se uzme u obzir složenost djela kojeg ste odabrali?
Za početak bitno je reći da ne radimo samo dramu ‘Odjenuti gole’, već je kombiniramo sa novelom ‘Tragedija jednog lika’. Upravo ta novela daje nam specifičan ulaz u Pirandellov opus. Prva rečenica novele pisana je iz perspektive pisca i sadrži klasičnu Pirandellovu metateatralnost ‘Stara mi je navika svake nedjelje prije podne primati i saslušavati likove svojih budućih novela. Pet sati od osam do trinaest.’ Upravo to je i prva rečenica u predstavi te prizma kroz koju iščitavamo mnogostrukost istina i maski glavnog lika Ersilije Drei iz Odjenuti gole. Kad je u pitanju pisac poput Pirandella sa svojim specifičnim teatarskim svijetom koji je obradio i u romanima i novelama i dramama, smatram da je uvijek pametnije pokušati režirati njegov svijet, a ne samo dramu. On u svojoj opsesiji s dramaturgijom izvrnute rukavice, duplog dna svake činjenice, postavljanje lika kao osobe i obrnuto, općenito razlikovanju glumca, lika, osobe i metateatralnosti prostora, događaja ne dopušta publici jasnoću sadržaja, već pred nama manipulira činjenicama.
Odjenuti gole je za mene specifičan komad jer u njemu Pirandello dokazuje kako i u stvarnom svijetu funkcionira njegov doživljaj istine kao nečeg mnogostrukog i nestabilnog. Cijeli Rim pročitao je hit članak o Ersiliji Drei koja je pokušala počiniti samoubojstvo, zato što ju je napustio zaručnik. Jedna takva informacija izaziva empatiju i osudu društva. No životna istina je puno kompleksnija i ima gotovo sapuničarski zaplet događaja pa onda i perspektiva raznih likova na te događaje. Svi likovi misle kako imaju pravo na istinu o Ersiliji. U toj maniji proganjana Ersilije zahtijevaju istinu, a ne manipulaciju činjenicama. Za mene krajnje je pitanje ove drame imamo li pravo na istinu pod cijenu nečijeg života. Zašto mislimo da imamo pravo znati sudbinu lika?!
Njegove drame su često posljedica onog što se dogodilo prije početka same drame. On pred nama ne razvija priču u njezinom tijeku, već manipulira činjenicama koje su se dogodile prije komada. Ono što je bilo najteže u Pirandellu za mene je naći scenski događaj upravo iz razloga što je sav događaj u aktivitetu govora, a ne radnje. Radnja je prostor koncepta, a ne zapisanog. On je zahtijevan jer sadrži matematiku komedije i unutarnji svijet likova građen kroz psihološki realizam.
Je li glumački odabir ‘sjeo’ na prvu? Imate zanimljiv, kvalitetan postav.
Imala sam sreću što sam glumce vidjela u drugim predstavama. Tako da sam mogla odabrati podjelu koja odgovara drami Odjenuti gole. Također mi je drago na kraju procesa reći da sam jako zadovoljna sa suradnjom s glumcima te da su odlično prihvatili i mene i moju ideju predstave. Ovim putem želim na tome zahvaliti redom: Zdeslav Čotić, Nika Lasić, Bernard Tomić, Hrvoje Sebastijan, Mirej Stanić, Edi Jertec i Nina Hladilo. Voljela bih se zahvaliti i Anti Vlahiniću na pruženoj prilici na temelju mog ispita koji je gledao na Akademiji. Rijetko se danas događa da mladi redatelj dobije priliku režirati velikog pisca. Naravno, to ne bi bilo moguće bez mog autorskog tima, s kojima sam već i ranije surađivala. To su Liberta Mišan i Pietro Boban koji rade scenografiju, Irena Sušac koja radi kostime i Elvis Butković light dizajner. Bez njih ne bi mogla iznijeti Pirandellov svijet na scenu. U kazalištu sam upoznala Paolu Dražić Zekić, čiju sam glazbu prvi put čula na predstavi Duša od krumpira te koja je svojim velikim iskustvom pripomogla izgradnji scenskog svijeta.
Radili ste nedavno ‘žensku priču’, ovoga puta imamo jedan snažan ženski lik, Ersiliju – na koji način ste ju zamislili u odnosu na originalni Pirandellov lik?
Ersiliju sam zamislila kao tri osobe u jednom liku. Ona kreira svoju istinu ovisno o tome tko je preko puta nje. Nika Lasić ima jako zahtjevnu ulogu te ju uspješno savladava. Ima raspon od djevojčice, preko snažne žene pa sve do erotične žene. Pritom je stalno na rubu između karaktera i dubine emocija te kompleksnosti unutrašnjeg svijeta. Ona je žena koja ima pravo na laž, ali joj to drugi ne dopuštaju te je dovode do krajnjeg ruba.
Osim u veljači s Pirandellom, dubrovačka publika imat će priliku vidjeti Vaš rad i ovog ljeta, na 69. Igrama, s Držićem i Nalješkovićem. Odbrojavate li Vi i što nam možete otkriti o ovoj ideji preispitivanja ambijentalnog teatra, koji je tako karakterističan za Dubrovnik?
Nova ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski i novi ravnatelj drame Saša Božić odlučili su dati priliku nama mladima da napravimo svaki svoji dio triptiha na temu koja ima raspon od značenja pira nekada do svadbenih ceremonija danas kroz pirne drame Nalješkovića i Držića. Time su nam omogućili generacijsku predstavu. Nismo još odabrali lokaciju, iako postoji nekoliko ideja, ali mogu reći da mi je želja radikalno ući u klaustrofobičnost Grada, a ne od nje bježati te upravo tu datost povezati sa psihološkim stanjem likova pred svadbu.
Foto: DuList/KMD