Udrugu za osobe s intelektualnim teškoćama Rina Mašera, Dubrovnik utemeljila je kao prvu u Hrvatskoj 4. prosinca 1957. profesorica Katarina (Rina) Mašera-Stulli po odredbama Zakona o društvenim organizacijama pod nazivom Društvo za pomoć nedovoljno mentalno razvijenim osobama.
O samoj organizaciji Udruge, kao i svakodnevnim aktivnostima podijelili su za DuList predsjednik Udruge Petar Baničević i socijalna radnica Karolina Matuško.
– Nakon što je Nacionalni savez Hrvatske osnovan 1957., u prosincu je osnovana Udruga, osnivačica je bila Rina Mašera, a predsjednik doktor Ivanišin. To je značajno istaknuti zbog roditeljske udruge za ovu grupaciju djece s intelektualnim poteškoćama, odnosno invaliditetom zato da ih mogu roditelji zastupati za razliku od tjelesnih, gluhih i slijepih osoba. Četiri su osnovne grupe, a svaka se grupa razgranjuje na nekoliko njih. Roditelji ih zastupaju zato što su oni intelektualno oštećeni. Dva su naziva, u obrazovanju kažu oštećenja, a u socijalnoj skrbi kažu interaktivne teškoće. U naša dva strukturna sustava, imaju dva različita naziva, ali su vrlo kompatibilna i slična – istaknuo je Petar Baničević.
Intelektualne poteškoće nisu bolest već naziv za različita genetska, socijalna i medicinska stanja sa zajedničkom karakteristikom značajnog ispod-prosječnog intelektualnog funkcioniranja osobe popraćeno značajnim ograničenjima u dvije ili više adaptivnih vještina kao što su: komunikacija, briga o sebi, zdravlje i sigurnos, rad i stanovanje, što je liječnica Dubravka Kocijan-Hercigonja objavila u svojoj knjizi Biologijske osnove, klasifikacija i mentalno-zdravstveni problemi.
– Važno je naglasiti kako intelektualne poteškoće nisu bolest, već stanje. Stigmatizirajući naslov ‘mentalna retardacija’ je naziv koji se izbjegava, a koji se mogao više puta čuti na radiju i televiziji. Taj naziv je smetao našoj populaciji, a posebno roditeljima, tako da je Međunarodno američko društvo pred petnaestak godina donijelo odluku o ukidanju naziva retardacija, a uveo se naziv ‘disability’-invalidnost i to nam je svima dobro došlo zbog stigmatizirajućeg svojevremenog naziva – naglasio je Baničević.
Udruga je obilježila 65. godišnjicu svoga rada sa osobama s invaliditetom-intelektualnim teškoćama, a uz postojeće svakodnevne programske aktivnosti planira se u vrtovima kuće izgraditi Dormitorij za stanovanje šest do osam članova koji su ostali bez oba ili s jednim onemoćalim roditeljem. Za projektnu dokumentaciju i urbanistička rješenja potrebno je oko 15 tisuća eura, kako bi potom uz podršku Grada i agencije DURA sudjelovali u natječaju za sredstva EU socijalnog fonda za samu izgradnju i opremu Dormitorija. U tu svrhu se organizirao humanitarni koncert poznatog tenora Stijepa Gleđ Markosa u crkvi Sv. Mihajla u subotu, 28. siječnja.
– U kontekstu 65. godišnjice, ne samo da smo mi najstarija udruga u našoj grupaciji ove vrste, nego mi u svojih 65 godina nikada nismo prestali sa svojim aktivnostima. Aktivnosti su bile smanjene u vremenu rata, kuća je bila oštećena na krovu, a staklenik razrušen. Zahvaljujući UNICEF-u i njihovim sredstvima obnovili smo staklenik. Nadogradili smo kuću, napravili ured za Udrugu, oslobodili smo i prostor za rad radionica, a na katu smo napravili sobu s četiri kreveta i nadogradili potkrovlje. Soba se koristi u slučaju da se razboli netko od roditelja, da korisnik Udruge može doći prespavati i dobiti odgovarajuću skrb te dnevne aktivnosti. Dakle, kada se radi o Dormitoriju, što smo sada za 65. godišnjicu aktivirali i proklamirali, onda je to jedno cjelovito rješenje – kazao je Baničević.
Zahvaljujući dobroj opremljenosti kuhinje, radionica i sanitarih čvorova odgovarajućim namještajem, uz zapošljavanje stručnih djelatnika, stvorili su se uvjeti za poludnevni boravak. U vrtu se nalazi i montažna kućica za aktivnosti roditelja.
– Udruga ima poludnevni boravak, od osobne astitencije u školi i obitelji do stanovanja. Podrška u stanovanju je najveći stupanj socijalne usluge i donosi određena financijska sredstva od 11 do 15 tisuća mjesečne tzv. glavarine. Planiramo izgraditi Dormitorij za stanovanje šest do osam članova. Predvidjeli smo jednu niskogradnju u vrtu, uz istočni dio posjeda, koja će imati tri ili četiri sobe i još jednu sobu za socijalnu radnicu, odnosno medicinsku sestru ili domaćicu koja će moći biti dežurna. To je vrlo kvalitetno osmišljeno jer to neće biti poput stanovanja u državnoj ustanovi s, primjerice, 300-400 ležajeva, odnosno nije stigmatizirajući način stanovanja, pogotovo ne jer naša djeca, kako ih mi uvjetno nazivamo, dolaze ovdje – rekao je Baničević.
Moja nećakinja živi samostalno u Mlinima, a ima 60 godina. Prije 25 godina dolazila je u Udrugu pa je išla u Josipovac, tako da joj je ovdje drugi dom. Mi imamo i djece čiji su roditelji samohrane majke, onemoćale majke, a ako dijete ne može funkcionirati, njemu je mjesto ovdje, gdje mu je drugi dom. Zato smo pokrenuli prigodom 65. godišnjice akciju da sakupimo sredstva, da napravimo projektnu dokumentaciju i urbanističke uvjete riješimo. Kada dođe europski projekt, mi odmah idemo s tim. Bio je projekt 2019./2020. u kojem nisu bili rigorozni uvjeti, mogli smo imati samo preventivne naznake i dokumentaciju da imamo zemljište i inženjeri su napravili inicijalni projekt, koji je nažalost propao – naglasio je Baničević.
Karolina Matuško, socijalna radnica objasnila je koje sve vrste radionica korisnici imaju, kao i program raznovrsnih dnevnih aktivnosti koje pomažu zadržati njihove mogućnosti, ali i poboljšati ih.
– Ljudi definitivno bolje prihvaćaju osobe s intelektualnim poteškoćama, ako gledamo konkretno našu Udrugu i pojedine naše korisnike, koji su poznati po gradu i prisustvuju raznim koncertima i događanjima. Marija i Antun su konkretno na koncertu protekle subote nastupali sa Stijepom i otpjevali jednu pjesmu. Mislim da su upravo ovakve udruge i događanja bitni kako bi se vidilo da su oni jednostavno malo drukčiji. Intezivno radimo s njima, kako bi oni zadržali postojeće mogućnosti, ali i naravno, poboljšali ih. Evo konkretno, kao što je predsjednik rekao za svoju nećakinju, koja živi samostalno, a u udrugu dolazi i pomaže u pripremi ručka, čišćenju i vrtlarenju. Sve te aktivnosti njima pomažu da mogu jedan dan samostalno funkcionirati. Svi žive s roditeljima, a ona je konkretno takav slučaj da nema svoje roditelje pa živi sama, ali jako dobro funkcionira i u tome im uvelike pomažu ove radionice i svakodnevne aktivnosti – rekla je Matuško.
– Imamo kreativne radionice poput likovnu, keramičke, cvjećarsko-povrtlarske i glazbene radionicu, a glazbena im je naročito veliko veselje. Likovna omogućava kreativno izražavanje, a s obzirom da neki od njih koji slabije komuniciraju i teško se mogu izraziti, likovne radionice im dopuštaju da se lakše izraze. Imamo i radionicu domaćinstva, kao i psihosocijalnu. Radionica samostalnog stanovanja je program kroz koji se članove priprema za samostalan život uz podršku. Uči ih se pripremanju jednostavnih jela, pospremanju, odlasku u trgovinu i ponašanju u gradskom prijevozu. Uz socijalni rad sam i trenerica fitnessa pa vježbamo dva puta tjedno – naglasila je Matuško i navela koliko je važno vidjeti zadovoljne korisnike, ali i roditelje.
– Trudimo se, a korona nas je jedno vrijeme zaustavila. U razdoblju od dvije godine nam je tri korisnika umrlo, njih se nekoliko ispisalo jer su se roditelji bojali zaraze. Sad u zadnju godinu dana dobili smo dosta novih korisnika i mlađih korisnika, tako da smo zadovoljni, a i dobre su povratne informacije od roditelja i korisnika. To nam je najbitnije i po korisnicima najbolje vidimo koliko su oni zadovoljni i koliko ih vesela naša druženja. U poludnevnom boravku imamo devet korisnika. S Ministarstvom imamo ugovor prema kojemu, sukladno našem kapacitetu i prostorima, smijemo imati najviše deset korisnika – istaknula je Karolina Matuško.