Viši kustos Etnografskog muzeja Ivica Kipre donosi običaje sela u Konavlima, Primorju i na Pelješcu od Stare godine do Sveta tri kralja ili Vodokršta. Tekst je objavljen na stranicama Dubrovačkih muzeja, a prenosimo ga u cijelosti.
-Svršetkom svake blagodati koje je sa sobom donosio Božić, naš narod je kroz uzrečice nagovještavao nastupajuće hladno i gladno vrijeme koje je započinjalo u siječnju. O tome su ostale sačuvane uzrečice poput onih: ‘Nema zime dok Božić ne mine!’, ‘Do Božića kraljeviću Marko, a od Božića ajme moja majko!’ ili ‘Do Božića Kraljeviću Marko, po Božiću mili moj babajko!’.
Nakon Stjepandana i Ivanjdana na red je dolazila i Stara i Nova godina. Kao i drugdje, pored božićnih kruhova, kakav je u Dubrovniku bio luk, svoje mjesto u pučkoj obrednosti imali su i kruhovi za Staru odnosno Novu godinu. U Konavlima se tako uoči Nove godine, ponegdje mijesila pogača zvana basijica. To ime kruh je zasigurno dobio po Svetom Baziliju Velikom koji se kod katolika, koji su prihvatili gregorijanski kalendar, slavio 2. siječnja. Po starom julijanskom kalendaru, kojega se drže pravoslavni kršćani, Sveti Vasilije Veliki, Vasiljevdan ili Vasilica slavio se 14. siječnja i predstavljao je također početak Nove godine.
Konavoska basijica bila je ukrašena kupicom po vrhu i ‘naštipana’ ili ‘kolendana’ nožicama po rubu. Po starom običaju u sredini basijice bila je svijeća, a poslije toga se uobičajilo umjesto svijeće postavljati i jedan mjenduo u sredinu. U pučkoj praksi dubrovačkog kraja zabilježeno je i postavljanje triju badnjaka koji su svi bili ubrani na Badnji dan, prvi koji je bio okrunjen, korunan stavljao se na Badnjak, drugi na Staru godinu, a treći na Vodokršte. Posljednja dva badnjaka nisu bila ukrašena. Kada je nalagao badnjak na Staru godinu, domaćin bi izgovarao sljedeće riječi: ‘Ej, sretniče, dobro veče! Neka nam je sretan svršetak stare godine, a da nam bude sretna nova godina dobrim početkom, svakom srećom i zadovoljstvom, da je u zdravlju provedemo.’ Iza čina unošenja badnjaka i zazivanja blagoslova u Novoj godini, napravila bi se bogata večera, a nakon nje išlo se u kolendavanje.U prilici večere izgovarale su se počasnice i zdravice. Jedna takva zapisana je i kod kazivača Gaja Primića rođ. 1886. u Dunavama.
Donosimo ovdje njezin prvi i zadnji stih: ‘Čestito vam braćo mlado ljeto, mlado ljeto i Nova godina. Svaku sreću Bog vam udjelio, a potemu obilato zdravja, da trošite kupus na slaninu, i debelo meso omnovinu, i pijete vino crveniku….Još Bog dao koji svašta dava da uvijek složna braća budu i da mlađi uvijek sluša starijeg, jer inače nebi dobro bilo. Naša stara poslovica kaže: đe se mladi sa starijem slaže tu i Bog dragi ljudima pomaže. Našijem mrtvijem rajsko uživanje, a živijem mir i pribivanje. Amen.’
Ostatci od badnjaka služili su kao zaštita od groma, a pepeo se bacao kokošima da bi bile plodne. U Konavlima se na Novu godinu uobičajeno odlazilo u crkvu, čestitalo se, a ujutro se jeo spomenuti kruh basijica za doručak. Djeca su kolendavala s jabukom božićnicom u koju su im ljudi ubadali novac i tako ih darivali. Mladić koji se dugo ‘vjero’ s nekom od djevojaka, ako je imao ozbiljnu namjeru oženiti je, donosio je u kuću djevojke na Novu godinu jabuku ili naranču sa zlatnikom, što je bio dokaz da će je isprositi. Temeljem tog čina kuća ga je ubuduće smatrala zetom.
Na Staru godinu ili na Sveta tri kralja u pojedinim selima Dubrovačkog primorja izvodilo se tzv. ‘staro kolo’ u kojem su plesali samo stariji ljudi pa ga možemo smatrati određenim obrednim kolom ispraćaja stare i dočeka nove plodne godine. U Gornjim selima kolendavalo se na Staru godinu i pucalo se ispred svake kuće u znak veselja. Pjevalo se: ‘Dobra večer, domaćine, došlo vrijeme odolani! Mi smo došli kolendari, vaše dvore opijevati, vašim dvorim hvale dati. Mi vam vele ne ištemo, ni bisaka ne nosimo, da rečemo da prosimo, samo malo suha voća, da grickamo do ponoća. I kupicu rujna vina da pijemo do zorina, da rečemo viva viva domaćine ti uživaj!’ Djeca su izrađivala ‘garbitače’, gambele s garbitom i pravili pucaljke od starih ključeva, šibica, baruta te s njima pucali o zidove.
U okolici Orebića na prvi dan Nove godine prijatelji i prijateljice darivali su se kolendom. To je bila grana šipka s tri manje grančice. Čitava grana bi se nanizala smokvama, mjendulima mekišima i tvrdišima. Na vrhu svake te male od tri grančice postavljao se orah. Na vrhu glavne grane stavila bi se naranča, a u njezinu dnu jabuka. Kolenda bi se nosila na gvantijeri, a oko nje su se poslagala mantala, kontonjata i drugo voće.
Nakon Nove godine prva nedjelja iza bio je blagdan Sveta tri kralja ili Vodokršte. Taj dan se stavljao i treći badnjak, pa se znalo reći da je to ‘Zadnji Božić’. Badnjak bi se također prelio vinom i okadio, ali ne bi bio korunan. Od njega bi se odvojile mali komadi i ‘sliške’, male komade, koje bi se sagorile u sitno ugljevlje. To bi se pomiješalo s blagoslovljenom vodom koja se na Vodokršte donosi iz crkve te bi pokrstili svaku baštinu uz riječi: ‘Pomoz’ bože i sveti blagoslov!’ U okolici Orebića djeca su i uoči Vodokršta kolendavala po selima noseći ferale i vreće, pjevajući uz lijericu. Blagoslov vode na Vodokršte u Konavlima se izvodio po starom običaju nad velikom kamenicom. Bio je običaj i da obuku dječaka u kutu koji sklopljenih ruku nosi veliki srebrni križ, dok ga prate dvojica momčića s upaljenim svijećama. Taj dječak u sredini nazivao se i kum vode. Njih trojica uputili bi se pred kamenicu ili žetak da zakrste vodu, a svećenik bi je blagoslivljao. Potom bi svaki uzimao blagoslovljene vode i nosio doma i u baštine.
Na kraju nakon božićno-novogodišnjeg vremena, nakon Vodokršta ili Sveta tri kralja nastupalo je i pokladno vrijeme, te su se ljudi u Cavtatu i okolici već odmah nakon Tri Kralja započinjali oblačiti u kostime dominale i činiti škerce i zvoniti na vrata po ulicama. Dani od Sveta tri kralja do Čiste srijede bili su dani od kola i bala. Prvu nedjelju nakon Sveta tri kralja u Radovčićima se organizirala čuvena nedjeljna zabava na kojoj se okupljala mladost iz cijelih Konavala, ‘Manita neđeja’ – zapisao je o ovim zanimljivim običajima Ivica Kipre.