Kao i za fra Paska Baletina, o kojem sam pisao u prošlom broju, prvi zapisani podatak o Anselmu Katiću pronalazim u knjizi krštenih. Dakle, 28. rujna 1715. župnik Ivan Radin krstio je u Stravči Nikolu – dijete Miha Katića iz Jasenica i njegove zakonite žene Stane Pavić Kolić iz Stravče, koje je rođeno pet dana prije. Oprezan čitatelj će se sjetiti kako je iste godine, u istoj crkvi, također kršten i fra Pasko Baletin, no i Nikola Katić će se zarana istaknuti svojom nadarenošću. Nikola Katić ušao je u Isusovačku družbu, te pohađao njihov kolegij u Dubrovniku. Brzo je napredovao u stjecanju znanja, te se posebno isticao među ostalim učenicima. Nadasve je volio pjesništvo, te je pisao pjesme na latinskom jeziku, od kojih se neke danas čuvaju u knjižnici Male braće u Dubrovniku. Nakon nekog vremena ostavlja Družbu isusovu i pristupa Franjevačkom redu, te tada uzima redovničko ime Anselmo, ubrzo dobiva titulu Lektora, što bi značilo kako je postao profesor filozofije i teologije, te je time dobio pravo predavanja spomenutih znanosti na redovničkim učilištima. Zatim je predavao na otočiću Daksi, gdje se i nalazila franjevačka škola i samostan koji je 1806. ukinut dolaskom francuske vlasti.
TAJNE MISE I PROPOVIJEDI
Cijeneći njegovo znanje, sposobnost, te omiljenost u puku, Dubrovački senat predlaže fra Anselma 1760. za trebinjsko – mrkanskog biskupa, što papa Klement XIII. potvrđuje. Nakon što je postao biskupom, najprije je stanovao u Dubrovniku, a potom se seli u selo Trebimlju, kako bi bio što bliže svojim vjernicima. Prema nekim kazivanjima, svoje župljane obilazi preobučen u seljački nošnju, budući je taj kraj pod Turcima koji biskupu prave različite smetnje. Možemo zamisliti kako tajno održava mise i propovijedi, kao u vremena prvih kršćana. Obzirom da je bio državljanin Dubrovačke Republike, pokušavao je putem dubrovačkog poklisara kod Porte dobiti odobrenje kako bi mogao boraviti u svojoj biskupiji, jer mu je rad priječio turski beg u Stocu. Papa Klement XIII. dopušta mu zbog specifične situacije, 1. kolovoza. 1764. da može boraviti izvan svoje biskupije samo šest mjeseci. No, nažalost, 1768. definitivno napušta Trebimlja i seli se u Čepikuće isključivo kako bi bio što bliže teritoriju svoje biskupije. U Čepikućama je živio u kući Đura Lalića, odakle je odlazio na turski teritorij obilazeći svoju biskupiju. Danas postoje ruševine kuće obitelji Lalić u kojom je stanovao biskup Katić, pa se može reći kako su i Čepikuće bile sjedište jednoga biskupa. Anselmo Katić je umro 1792., a pokopan je u franjevačkom samostanu Sv. Jeronima u Slanome.
KAZIVANJA POTOMAKA
Đuro Đurković koji je biskupov potomak (Đurkovići su se prvo prezivali Katići, da bi kasnije po Đuru Katinom dobili i prezime Đurković, koje se stabiliziralo u XVIII stoljeću, vidi Kapetanić Vekarić, Konavoski rodovi, knjiga 2. str. 80.) mi je pokazao ruševine rodne kuće Anselma Katića u Jasenicama. Također, njegov mi drugi potomak Jako Đurković, od dijela obitelji koja je preselila na Velji do, kaže kako je u obiteljskom nasljeđu bila škrinja u kojoj su bili dokumenti Anselma Katića, ali nažalost u Domovinskom ratu kuća i škrinja su izgorjeli. Danas u župnoj crkvi Sv Đurđa u Stravči postoji spomen ploča koja podsjeća na Aselma Katića. Istaknut ću kako mislim da je došlo vrijeme za podizanje i spomen ploča fra. Pasku Baletinu, kako bi i jedna i druga zajedno podsjećale na ove velikane. I na kraju, onaj oprezan čitatelj s početka teksta može vidjeti kako su Anselmo Katić i Pasko Baletin rođeni i kršteni iste 1715., od istog svećenika, zaređeni u istom franjevačkom redu, da bi i umrli iste 1792. godine.
Fotografija: Božo Lasić