Slušam neki dan priču dvojice srednjovječnih gospara koji su suglasni o tome da je bolje da nam sezonsku radnu snagu puni korpus Trebinjaca nego Sirijaca. S njima se, eto, barem razumijemo pa je u toliko bolje da su oni konobari, spremačice, čistačice i sva ona nama jako bitna radna snaga koja nam odrađuje sezonu. Razumjeli se mi ili ne, morate priznati da je tema više nego zanimljiva, samo joj je potpuno pogrešan fokus. Da budem jasna, tema je u potpunosti promašena. A zašto?
Više nije bitna struka, kvalifikacija, znanje, nije bitno koliko osoba govori jezika, nije bitno je li ikad u ruci taj netko držao gvantjeru, nego samo to da su nam bolji ti iz Trebinja, nego nedaj Bože sad Sirijci. A mogli su bit i Filipinci. Pa ti su recimo već desetljećima poznati kao niža radna snaga na brodovima. Plaće su im mizerne, ali opet za njihove uvjete ogromne. I svi su zadovoljni. Oni, a i menadžment koji ih zapošljava.
E sad pretočimo li tu ‘brodsku’ situaciju na naše ugostiteljstvo opet nešto ne štima. Priču o Trebinjcima nismo spominjali prije dvije – tri godine. Oni za nas nisu postojali. Vjerojatno bi se svima dizala kosa na glavi da se itko usudio spomenuti nekog momka ili djevojku iz Trebinja koji konobare na Stradunu. Bila je to dakle, mrska, nemoguća misija. Tad su nas pokrivali Slavonci. Naši ljudi. I što se dogodilo? Slavonce smo iscjedili, izmrcvarili, izrabljivali i malo plaćali. Jedan po jedan pomalo su dizali sidro i krenuli preko granica. U Europu. Danas su oni ti, dobri i poslušni radnici koji obavljaju isti posao, ali u boljim uvjetima i za bolju plaću. I onda je nastala panika. Tko će sad raditi? Država je zbrojila dva + dva, uvidjela da nas je svakim danom sve manje, da je Slavonija opustjela pa je odlučila napraviti ‘pravu’ stvar i otvoriti kvote uvoza radnika stranih državljana. I eto ga, baš smo se dobro snašli. Raširenih ruku dočekali smo, najprije obostrano sramežljivo, a onda s osmjehom od uha do uha, Trebinjce. Razumijemo se mi, oni su k’o naši. I eto smo progurali sezonu. ‘Izbili’ se iz cipela spremajući zaradu, dok su nam u isto vrijeme po apartmanima čistile Trebinjke, a po restoranima konobarili Trebinjci. Dogodine će ih biti još više. I nama dobro. A i njima, jer zarađuju barem tri puta više nego u sebe doma. I svi sretni i zadovoljni, puni ljubavi, razumijevanja i poštovanja. E sad, ovdje se otvara jedno novo pitanje, bolje reći zaboravljaju se činjenice!
Mislite li da su ti novi radnici plaćeni kao što su bili Slavonci? Ma ne. Oni su pristojno plaćena radna snaga, oni nisu više ‘naši’ Filipinci s početka priče. Naše prve ‘Filipince’ smo iscipelarili do te mjere da nam nisu željeli ostati ni s povišicom, a sad je ta povišica, konačno, postala pristojna plaća. I sad će to još neko vrijeme funkcionirati, nekih par godina, sve dok se i njima, našim istočnim susjedima ne otvore granice za dalje. A tko će nam onda radit? Pa Sirijci vjerojatno. Neće vanzemaljci, sigurno, a još manje naša djeca. Tko je vidio bit konobar, čistačica, sobarica, spremačica. Ma tko je vidio da netko od nas pere zahode, nakon što iz apartmana izađu gosti. Mi samo brojimo eure. To je posao za Slavonce, Trebinjce i sve ostale ‘Filipince’. Mi smo predodređeni biti puki kapitalisti, direktori, vlasnici, gazde. Da, gazde barem dva-tri apartmana.
Konačno, mora se priznati kako je ova sezona bila iznimna u svakom pogledu. I po broju turista i po zaradi. Unatoč Svjetskom prvenstvu u nogometu lijepo se utržilo, a gdje je bolje uložit svježi kapital nego u kakav restoran ili još bolje u apartman. Ako se u gradu do sljedeće sezone ne otvori novih barem stotinu, ‘jadna nam matrikula’.
Adio Vam