Tradicija obitelji Macan

Festa svetoga Vlaha ne bi bila ono što jest bez Dubrovačkih trombunjera. Noseći prepoznatljiva odijela, a na ramenu kratke široke „puške“ – trombune

čiji pucanj upozorava da se u Gradu događa nešto značajno, neizostavni su dio Feste.

Biti trombunjer častan je i odgovoran zadatak, slažu se dugogodišnji članovi Dubrovačkih trombunjera, braća Tomislav i Krešimir Macan, u čijoj se obitelji njeguje duga tradicija štovanja Feste svetoga Vlaha, za što je najzaslužniji njihov djed Antun, koji je dugo godina bio član Dubrovačkih trombunjera. On je aktivno održavao obiteljsku tradiciju štovanja Feste Svetoga Vlaha, koju su nastavili njegova djeca, a posebice sinovi Hrvoje i Marko, te potom i njihova djeca, naši sugovornici.

OBITELJSKA TRADICIJA

– Dugi niz godina sam išao za barjakom, a 1994. ušao sam u Dubrovačke trombunjere. Krešo je u njima od 1989., dok je djed nakon Domovinskog rata zbog visokih godina prestao biti aktivni član. Rođaci, sinovi dunda Marka, također su nastavili tradiciju. Najstariji Antun je još uvijek trombunjer, a Maro i Ivo danas nose barjak Gospe od obrane. I brat pokojnog djeda Antuna, Tomislav, dugo godina je pratio Festu, vodio kronologiju i imao veliku zbirku fotografija Feste, koja je tijekom rata stradala. Ono što se sačuvalo objavila je Matica hrvatska pod nazivom „Vlasički zapisi Tomislava Macana“ – priča Tomislav Macan.

Njegov brat Krešimir, koji je trombunjer još od 1989. godine, premda ga je životni put odveo u Zagreb, već punih deset godina uspijeva doći na Festu svetoga Vlaha. I on rado pamti djeda Antuna s Dupca, u čijoj je pratnji, dok je bio dijete, išao na Festu svetoga Vlaha.

– Godine 1983./84. bio sam mu asistent, nosio sam mu trombun. To je za mene bila velika čast, posebno onda kada bi mi dozvolio da opalim iz trombuna – ističe Krešimir.
– Kad smo bili mlađi, velika je festa bila kada bi ti stariji trombunjer dao da opališ iz trombuna. Naime, da bi postao trombunjer moraš napuniti 18 godina, jer ipak je riječ o vatrenom i opasnom oružju – dodaje Tomislav.

I jedan i drugi se slažu kako im je upravo zbog obiteljske tradicije, štovanje Svetoga Vlaha, pa kasnije i priključenje Dubrovačkim trombunjerima, usađeno još od ranog djetinjstva.
– Kroz obitelj Festa postane dio vas. Kad ne bi slavili Svetoga Vlaha ne bi bili bogati duhom, a bogati smo upravo zato što smo iz Grada, što ga volimo i što s ponosom to možemo reći, jer nas naš grad obogaćuje svojom postojanošću, bitnošću, kulturnom i povijesnom tradicijom – ističe Tomislav.

OKUPLJANJE UZ FESTU

A koliko je jaka ova obiteljska tradicija, dovoljno govori i činjenica da njihova sestra Katarina koja se udala i živi u Italiji, svake godine nastoji doći za Festu svetoga Vlaha u Grad, a sam Krešimir koji živi i radi u Zagrebu, također je svake godine u Gradu za vrijeme Feste. Jedno je nedvojbeno, biti trombunjer izuzetna je čast i odgovornost.

– Za svaku Festu dolazim u Grad. Ona je tradicija, posebnost Grada, kao što je i sama Himna Svetoga Vlaha. Stoga je biti trombunjer čast i odgovornost jer mi otvaramo i zatvaramo Festu – nadovezuje se Krešimir, kojemu je Festa zapravo veza s Gradom i prijateljima.

– Znam da će me tad propuhat, znam i da ću se umorit, ali to je prije svega veliko zadovoljstvo. Festa svetoga Vlaha zapravo je moja veza s Gradom. Avionske karte rezerviram unaprijed da se ne bi slučajno dogodilo da ne stignem. Proslava Feste svetoga Vlaha gradi se od malih nogu, postaje dio tebe. Stoga mi nije problem naći vremena, sjesti u avion i doći, da zajedno s ostalim trombunjerima budem dio Feste svetoga Vlaha – ističe Krešimir Macan.

LUMBARDANJE

– Trombunjeri imaju posebnu funkciju, jer lumbardalo se i za svadbe, krstitke, svece i proslave. Lumbardanje obilježava Festu svetoga Vlaha kao jutarnja budnica, kada se plotunom najavi njen početak, a uvečer pozdravnim plotunom, nakon poklona barjaka i završetak toga dana. Na Kandeloru (tijekom otvaranja Feste) puca se na Velikom mulu dok odzvanjaju zvuci Feste sv. Vlaha, a na dan Sv. Vlaha od Gorice trombunjeri predvode procesiju iz Starog grada do Gorice i natrag, te na kraju pucaju za festanjule, opet na mulu – naglašava Tomislav i ističe kako su trombunjeri, osim zvučne kulise Feste, sa svojim odorama koje je osmislio Marin Gozze 1997. i njena vizualna kulisa te svojom pojavom i bukom daju svojevrstan šarm Festi.

U njihovoj obitelji posebno se čuva svileno zlatno odijelo, koje su braća nosila na davnim Festama svetoga Vlaha.
– Ta je zlatna roba pukom srećom došla u obitelj Macan. Bila je namijenjena Rudolfu, sinu cara Franja Josipa kojeg su pronašli mrtvog na austrijskom dvoru, pa je ta roba ostala na dubrovačkom području. Na javnoj dražbi kupila ju je obitelj Bašić, a u drugoj polovini 20. stoljeća moj je djed Antun, inače vrsni klesar i marangun, obitelji Bašić izgradio nadgrobni i grobni spomenik i kao naknadu su mu poklonili tu zlatnu robu – prisjećaju se braća Macan.

Tomislav je zlatno odijelo nosio davne 1989. godine, a Krešimir 2005.
– Te 2005. godine Krešimir je nosio zlatno odijelo, ja sam bio u trombunjerima, a sestra Katarina u župskoj nošnji – dodaje Tomislav kako je mama bila presretna što na takav način proživljava festu.
Treba spomenuti kako je obitelj Macan tek jedna od brojnih dubrovačkih obitelji u kojima se naraštajima njeguje slavljenje Svetoga Vlaha. Tako su mnoge naraštaje Dubrovačkih trombunjera, osim obitelji Macan dale i obitelji Knego, Kristović, Tošić, Bilić, Masle, Mitrović, Milat, Gleđ, Gverović, Muhoberac te brojne druge.