U ponedjeljak, 8. listopada nismo radili, već smo slavili i obilježavali državni praznik Dan neovisnosti, u sjećanje na dan kada je Sabor Republike Hrvatske 1991. godine jednoglasno donioOdluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ.
Sličan praznik imaju skoro pa sve države svijeta. Dan kad su postale samostane i neovisne. Amerikanci, SAD, slave ga 4. srpnja, što zbog njihove agresivne medijsko – propagandne moći zna valjda svako dijete svijeta, pa i naši klinci, vjerujem već „rođenjem“. Vjerujem i kako velika većina naših klinaca, ali i starijih, nema pojma kad je točno naš Dan neovisnosti. Pa ni danas, ako bi se provela neke anketa, iako smo ga obilježili prije dva dana.
Ovih dana obilježavamo i prisjećamo se mnogih velikih i tragičnih dana, trenutaka i događaja koji su se zbili u jesen te 1991. godine, baš ovdje u našem Gradu i na širem dubrovačkom području. Iznova se sjećamo. Svega. U inat i protiv zaborava koji stalno uzima sve pod svoje. U sjećanje nam dolaze i svi ti dragi prijatelji, hrabri mladići ovog Grada koji više nisu s nama. Ostaje nam tek otići na njihove grobove i zapaliti svijeće, zahvalit se njima koje smo nadživjeli čudnom igrom sudbine.
Godine prolaze, sve se mijenja, neke naše životne navike nestaju, na njihovo mjesto dolazi nešto novo, na što više nemamo ni volje ni vremena iznova se privikavat. Možda je i to razlika među generacijama. Godištima. Pa odustajemo. I tek se sjećamo. Onog što je bilo nekad. I čega više nema. A toga je sve više i više. U našim telefonskim imenicima više je onih koji su partili od onih koju su još s nama, betule u koje smo zalazili il' su postale suvenirnice il' imaju neka druga imena koja jedva znamo i izgovoriti, preuređene su baš onako kako nama ne leži i tamo idu neki novi klinci.
Ovih dana iz svog redovnog đira obrisali smo i „Talir“. Mjesto okupljanja i susreta svih ovih godina, a posebno one jeseni '91., kad ga je gazda Frano otvarao i pod granatama, nikad ništa ne naplaćujući mladićima u uniformama HV. To ostaje u sjećanju, unatoč zaboravu. U sjećanju ostaje i to kako je jedan od najboljih konobara u „Taliru“ nekad davno bio naš bivši Knez Mladen Beš. Al', kako stvari stoje, obrisat ćemo još puno toga iz naših životnih navika. Valjda tako mora biti. Jer godine prolaze i sve se mijenja. I zapravo, ništa više nije kao prije. Najmanje mi.
Jedna od najugodnijih priča tih naših sjećanja vraća nas opet u Božidarevićevu i jednog od najzanimljivijih likova Grada, jednog od zadnjih gospara. I u điru Stradunom i na poslu i u betuli. Uvijek.
Čim bi gospar Vinko Mišić izašao iz svog doma na broju 1. te ulice do Straduna, znali smo ide li na posao do hotela „Argentina“ gdje je preko 30 godina radio kao recepcionar, ili tek u svoj ležerni đir Gradom. Ako je išao na posao, bio je elegantno obučen, sav „tip – top“, a ako bi krenuo u svoj đir, onda je ta prezenca bilo ležernija. Al' i tada, zapravo kao i uvijek, bio je istinski gospar. U svemu i uvijek.
Jedna od legendi vezanih za ovog velikog lika Grada, o kojem bi se i roman dao napisati, kaže; u tom njegovom laganom điru sretne ga Mišo Mihočević i pita ga ide li se to malo skvasit do Banja, a gospar Vinko mu odgovori: „Ne, idem se skvasit do „Ispod loze!“ Stariji znaju da je to ona stara, legendarna betula na Pločama, gdje se moglo sresti mnoge znane likove đira. Tu je zadnjih godina onaj kafić „Laura“ gdje idu mlađi. A na toj taraci, u hladu divlje loze, nekad je u kantunu bila trafika, a unutra ta znana betula jednostavnog imena.
I kad bi pio, i to je gospar Vinko činio onako otmjeno. Gosparski. Polako, dostojanstveno, uz razgovor sa svojom balicom. Ako bi iz te znane betule „Ispod loze“ išao na posao, često bi se preko Viktorije do hotela vozio taxi! Ma nije to bilo zato što je gospar Vinko imao pun špag para, već zato što mu je taksist Meha Klepo bio veliki prijatelj. Pa bi njih dva onako za učinit đir, sebi za gust i da se vozilo ugrije, pošli Mehovim taksijem do hotela. Pa bi stali pred vrata hotela, Meha bi podigao ručnu, te vanka za otvorit suvozačeva vrata svog taksija, iz kojeg bi dostojanstveno izašao gospar Vinko. Kao neki važni gost hotela. Sav uredan i elegantan. Kakav je vazda bio. Prošao bi unutra, svima nazdravio „Dobardan!“ te ušao u recepciju, gdje je proveo skoro pa cijeli svoj radni vijek.