Redatelj Aleksandar Švabić i dramaturginja Vedrana Klepica autorski su tim koji stoji iza posljednje dramske premijere Kazališta Marina Držića naslova ‘Južina’, a koja će se na Velikoj sceni odigrati u petak, 26. lipnja. Riječ je, kako objašnjavaju autori, o crnoj komediji koja deromantizira jedno od najklišeiziranijih ‘psihičkih stanja’ stanovnika dubrovačkog kraja. Uzimajući ideju juga kao najopćenitije i najbanalnije ‘isprike’ za apatičnost ili nervozu, oni nastoje preispitati ponekad apsurdne, mračne pa čak i destruktivne mehanizme ljudske prirode. Dramski ansambl sačinjavaju Zdeslav Čotić, Marija Šegvić, Bojan Beribaka, Ivana Gulin, Glorija Šoletić, Marko Capor i Ivana Ljepotica, a kako se uopće rodila zamisao o projektu, za DuList, ispričali su Švabić i Klepica.
Posrijedi je predstava koja nastaje ‘in situ’. Kako se rodila ideja o njoj?
Vedrana Klepica: Ravnatelj Poalo Tišljarić nas je pozvao u dosta kriznoj godini u kojoj smo svi bili u situaciji zbunjenosti što uopće nakon tog realiteta koji je dosta spektakularan sam po sebi raditi u kazalištu i kako se prema njemu ophoditi. Aco i ja pričali smo što bismo mogli napraviti. Došli smo do toga, a kako se ipak radi o Dubrovniku, da bi voljeli da to bude tema vezana uz način života ovdje, dakle turizam ili hotelijerstvo, ali opet da ne bude samo to, već stanje čovjeka u krizi. Tu smo došli na ideju južine kao nekog odgovora na sve nedaće, nemoći i odbijanja preuzimanja odgovornosti. Mislim da se u smislu te južine koja nije samo eksterni faktor, već i unutarnji, to savršeno pokolopilo sa svim ekonomskim i psihološkim izazovima koje nam donosi današnji svijet.
Aleksandar Švabić: Vedrana je to tako ozbiljno shvatila (smijeh). Ja sam zapravo zamislio kako Ivanu Gulin nosi vjetar. To mi je bila prva ideja i onda smo krenuli u problematiku. Tema je jako otvorena, dakle naša folklorna fikcija koja je opravdanje za razna stanja i odluke. Imali smo plan koristiti se zakonom koji je navodno postojao za vrijeme Dubrovačke Republike o južini, ali sam baš nedavno dobio informaciju da to
ustvari nigdje nije zapisano. Dokument ne postoji pa smo se raspitali kako je ljudi ovdje proživljavaju. Ona je zapravo nama samo motiv da pričamo o njima, tj. mi ne radimo klimatsku predstavu.
Vedrana Klepica: Nismo radili prema predlošku nego smo tražili tematske okvire koji će nama stvoriti izvedbene mehanizme koji nas zanimaju. Mi smo došli s nekim drugim konceptom, ali zapravo nastaje ovdje kroz komunikaciju s drugima, improviziramo te svako malo, ako je potrebno, nadopišem još neki tekst. Proces je dosta fluidan, autoreferiramo se i bavimo se destrukcijom teatra, tj. što je kazalište uopće.
Uronili ste u lokalnu svijest. Kao promatrači, što ste otkrili?
Aleksandar Švabić: Nakon godine bez turizma očekivao sam lošije stanje. U Hrvatskoj postoje predrasude. Ja sam rodom iz Pule i za nas se misli kako imamo brodove pune love, a za Dubrovčane se kaže da su puni sebe. Ljude koje sam ja upoznao su jako otvoreni i dobre su volje. Lijepo sam iznenađen.
Vedrana Klepica: Mi zapravo nismo znali na što dolazimo i koliko su ljudi uopće motivirani za rad nakon svega. Svima su nam se sto puta već promijenili rasporedi, ali situacija je izvrsna. Stvari se polako mijenjaju. Vidim da dolazi hrpa turista. Ono što je meni drago, a što sam imala priliku doživjeti i prošle godine jer sam bila na rezidenciji u Art Radionici Lazareti, je da sam doživjela taj Dubrovnik s kojeg je maknuta ta patina turizma. Sjedali smo u Gradu i družili se s lokalcima te ga iskusili onakvim kakav on zaista jest.
Radnja se odvija u hotelu…
Vedrana Klepica: Radnja se odvija u jednom, kako ga mi definiramo, hotelu s gotovo tri i pol zvjezdice. Zbog raznih razloga u njemu stvari ne idu baš dobro. Ima mali ekosustav zaposlenika od poslovođe hotela preko recepcionerke, kuhara, sobarice, konobarice do glazbenika koji tamo radi. Odjednom u njihovu svakodnevicu koja je dosta depresivna i bez neke nade ulazi promjena. Što će ta promjena donijeti i kako će na nju reagirati, publika će saznati na predstavi.
Aleksandar Švabić: Radnju ovdje ne gledamo kroz zaplet, odnosno rasplet. Zapravo, stavili smo ga puno kasnije. Promatramo taj ekosustav tih ljudi kako obitavaju u svojim problemima. Naše radnje su u nizu postupaka i njihovih odluka ili načina prihvaćanja stvari.
Kako ste gradili likove?
Aleksandar Švabić: Likovi apsolutno imaju elemente stvarnih ljudi. Uopće se nismo igrali s realizmom kao stilom, ali u realitetu sve počiva. Čak smo istraživali po hotelima. Naš autorski tim nismo samo nas dvoje ili troje-četvero uz Damira Klemenića koji je oblikovatelj scenskog pokreta i kostimografkinju Anu Mikulić. Svi sudionici predstave su autorski tim. Predstavu smo zajedno smišljali. Dosta je tu postupaka u kojima se dopušta izvođaču da ocrta lik još jače.
Vedrana Klepica: Ima nešto performativno u svima njima. Izvođači mogu iskočiti izvan zadanih dramaturških okvira.
Aleksandar Švabić: Između mogućnosti i vjerojatnosti, teško je vjerojatno, ali nije apsolutno nemoguće da ima takvih ljudi.
Već ranije ste zajedno radili. Koliko u tom procesu ima prostora za egoizam?
Vedrana Klepica: Aco je ovdje u poziciji redatelja. Pričamo o konceptu i uvijek zajedno radimo na tekstu. Ja nekad istipkam scenu, ali ona je prije već toliko razrađena da se ne osjećam kao da sam samo ja autorica teksta.
Aleksandar Švabić: Imamo teški egomanijački odnos u koje sam ja zapravo šef, a ona toliko dobro manupulira svim da su moje odluke njene (smije se). Nisam otvoren sugestijama, ali Vedrana Klepica je duboko perfidna osoba koja na bilo koji način dođe do onoga što želi.
Vedrana Klepica: Ono što je meni lijepo u ovom procesu je što naprosto puno stvari mogu zamisliti i nacrtati, ali kad smo kod baš izvršavanja u prostoru, tu je Aco prirodno puno bolji.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Aleksandar Švabić: U Virovitici smo radili autorski projekt. Razmišljali smo prvo ići s tekstom, ali završilo je u drugom smjeru. Pozvan sam sa zadatkom da radim antiku – Aristofanove ‘Ptice’. Shvatili smo da to nije naš svijet. ‘Top’ nam je bio naš prvi susret i željeli smo uloviti što jedan drugome možemo dati.
Vedrana Klepica: Mi puno pričamo. Znam da je iza nas samo jedan zajednički projekt, ali imam osjećaj kao da već deset godina radimo zajedno. Uvijek napravimo neki plan. Masiramo, analiziramo i prekrojavamo tu ideju da na kraju redovito završi dukčije.
Aleksandar Švabić: Krenemo s puno hrabrosti, a radimo s dosta straha hoćemo li stići.
Vedrana Klepica: Za svaki kazališni proces potrebno je vremena, ali kada se radi o autorskim projektima u kojima mi svaki dan sjedimo i raspravljamo u kojem ćemo ići smjeru, dogodi nam se da sve napravimo praktički u mjesec dana što je stvarno izazov. To nije zezancija, bez obzira na duple probe jer je pitanje razdoblja koliko je nečemu nužno da sazre. Mi na ovaj način testiramo svoje granice.
Brine li Vas reakcija publike? Kao što sam spomenula, ipak smo navikli na komade koji su tzv. školski primjerci drame?
Aleksandar Švabić: To je i naša briga. Ono što radimo, radimo za publiku. Paolo Tišljarić nas je pozvao zbog onoga što je gledao i zna koje alate i kako koristimo. Nadamo se da će to ovdje proći. Nisu sve autorske predstave autistične ili zatvorene u konceptu. Kroz apsurd žanrovski imamo komediju sa čak slapsticks događajima. Bitno je da publika dolazi. U redu je da joj se nešto sviđa jer tako se gradi neki ukus.
Vedrana Klepica: Kazalište ne postoji bez publike i svaki odgovorni autor razmišlja o njoj. To nije karakteristično samo za Dubrovnik. Takva je bilo koja sredina koja nije velika i metropolitska. U njima postoji taj problem možemo li se maknuti iz okvira. S druge strane, jedino mi kroz iskrenost i autentičnost onoga što mi donosimo na stol možemo nešto iskomunicirati. Duboko vjerujem da nećemo napraviti drukčiju predstavu od one koju znamo raditi. Na kraju, uvijek se pitam kakve su to predstave koje se sviđaju svima. Vjerujem da one ne postoje. Publika se mora razviti. Uvijek postoji mogućnost izbora.
Kome biste onda preporučili predstavu?
Aleksandar Švabić: Iskreno mislim da nije za tinejdžere. Ne zato jer je prepametna, nego dosta je ironije i autoironije. Za tu vrstu humora potrebno je da su se ljudi sreli s anksioznošću i vlastitom glupošću.
Vedrana Klepica: Ovo je predstava za publiku koja je ‘krizirala’ u životu (smijeh). Mislim da će se oni moći prepoznati u nekim djelovima. Svi imaju drukčiji smisao za humor, ali ja stvarno vjerujem da je predstava duhovita. Mene svaki dan na probi nasmijava.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 23. lipnja 2021.