Stavi na javno

STAVI NA JAVNO Postojna

pavo jancic kolumna

sve nam se u tom trenutku slijevalo niz obraze,
i suze, i kiša, i odsjaj šterike, lumina,
i neonska svjetla trajekta,
i zlokobna tama gruža u pozadini
(flores para los muertos).
u tom trenutku voljeli smo grad
onako kako ga samo mogu voljeti stranci,
udivljeno, bez uobičajenih laži, bestidnih
prenemaganja,
banalnosti društvene konverzacije,
voljeli smo ga očajnički, istinski, bezuvjetno,
vidjeli smo ga onkraj svih zamašćenih prozora,
kroz koje smo ga promatrali,
pored svih onih kamenih krhotina, spaljenih
parkinga,
mrtvih branitelja i praznih butiga,
ljudi manijakalnih izraza lica.
razvalio si tada Gospodine,
zidove koje smo godinama gradili između tebe i sebe.
————————————————————————
pelješac, mljetski kanal, jna strojnica, bandjera,
treseta i briškula,
sav besmisao vlastite samodopadnosti u punom
sjaju,
na koži topla voda, miris sapuna, toplina
prognaničke deke
(nikad ne podcjenjuj šarm jeftinih brodskih i
hotelskih soba),
tu noć sanjali smo najstrašnije snove,
hvatajući niti sažaljenja, osjetili dodir rive, rijeku
fjumu,
skale su nam se lijepile za ruke, nikad nismo ni
htjeli otići
iz jergovićevog osmanlijskog hong konga,
iz te silne renesanse, gotike, baroka.
svaki korak nam je bio kao da gazimo kroz
freški beton,
zapisivao sam pokušaje misli u zadaću,
lomeći samog sebe, mrveći svoje jastvo,
slao sam šifriranu poruku svom egu,
mea kulpa, osjećao sam se zapravo
kao dijete dezerter.
crveni križ šalje nas pod alpe.
————————————————————————
špilja, kejv, grota, rid maj lips,
bili smo blijedi kao i ta čovječja ribica koju su nam s
ponosom pokazivali,
u pauzi između orzo juhe, eurokrema i martadele,
u pauzi između dva hit depoa, hameda i danijele,
dnevnika i braminira dopuđe, rijetkih poziva doma,
u pauzi između pada vukovara i mokošice,
u pauzi od života.
osjećali smo se kao neki karikirani krležijanski likovi,
iz onih njegovih vječno desperatnih drama,
punih boli, magle, kletvi, ludnica i kasarni,
vješala, atentata, komesara i špitala.
rijeka pivka, predjamski dvorac, glavni trg, gimnazija,
sve smo posjećivali, u sve ulazili bez plaćanja,
cijelo vrijeme čeznuli za domom,
sanjali mediteransku kišu, ono naše toplo jugo,
na minus pet u postojni, na adventskom sajmu
u sportskoj dvorani,
na šoljanovom kratkom izletu u opićinu pored trsta,
u onim njihovim malim butigama, atletskom
stadionu tartana boje krvi,
u beskrajnim vožnjama vlakićem kroz jamu,
oko jezera s nadrealno bijelim labudovima,
na putu do škole u koju smo vodili one najmanje,
u beskonačnim satima provedenim na recepciji
i te ve sali
(uz program za slobodu i kiselu vodu).
vidim sve one bezbrojne paviljone proteusa,
šumu punu stolnog tenisa, gradić srdačnih
domaćina,
deda juru koji nam donosi paštete,
reno klio u kojem bi sjedali, a nismo ga znali voziti,
sve te naše prijatelje, male i velike,
zadrane, šibenčane, dubrovčane, petrinjce,
vukovarce, siščane,
sav taj naš pusti sjaj i bijedu prognaništva.
————————————————————————
kad šutim ja te zapravo najviše volim,
i meni je žao, i suosjećam,
uvijek ćete biti moji,
ven aj sou jor smajl, vaj did ju go,
i ne zamjeraj kad te prejako stežem na stiskavcu za
novu godinu,
svi smo željni dodira, poljupca, maženja, pažnje,
mi smo djeca na granici prikladnosti,
opijeni likerima, simpatijama, prvim sentišima i
baladama,
autentični, iskreni, bez inhibicija, slušamo purpl rejn,
vind of čejndž, foling đuli kruz iz piksa, jabuku lajv
iz zetre, kvinovce,
mi smo klinci ko’ iz filma kids lerija klarka,
istovremeno sirovi i neodoljivi,
dubokih emocija i introspekcije,
misli uokvirenih metaforičkom konceptualizacijom
slobode,
dugih noćnih razgovora o ljudskoj naravi, pitanjima
pripadnosti,
identiteta, životne prolaznosti, dvostruke stvarnosti
koju smo tad živjeli.
postojna je bila mjesto naše osobne i društvene
patologije,
mjesto naših najdubljih strahova, istinskog
prijateljstva, smijeha, probuđene seksualnosti,
naše borbe s vlastitim osjećajima i tjeskobom života.
naše rečenice bile su kratke, fragmentirane, najčešće
odsječene i škrte,
prekidane poljupcima, sitnim nježnostima, prvim
petinzima,
sve smo uspjeli tako rano doživjeti,
a da nismo imali pojma znači li to uopće išta,
sve te naše teške duševne dekonstrukcije, inverzije,
nametnute subjektivizacije.
————————————————————————
sve mi to sad izgleda onirički, fantazmagorično,
ta hrpa začudnih i tankoćutnih mladih ljudi,
snježana, marinela, sanela, ana, maja, josipa,
tanja, silvija,
anton, karlo, marko, robert, goran, pejo, davor i ja
(ovoliko ih se na prvu sjećam)
djeca s prazninom koju osjećaju svuda oko sebe,
ali se na nekakav čudan način vole, povezuju
do kraja,
u jednom pitoresknom slovenskom gradiću,
na privremenom tromjesečnom boravku.
i sad vidim cijeli kaledioskop slika te postojne,
i sad osjećam sve one boje i mirise,
jasno se sjećam svih jela, pića i pjesama,
užasnih okolnosti jednog vremena,
prožetog snažnim kontrastima,
srećom, tugom, nadom u povratak.
pišem ove retke uz obilje autobiografske refleksije,
dok šetam hodnicima svog ranog sjećanja,
u potpunoj egzistencijalnoj reminscenciji i regresiji.
da, prošlo je otad trideset i dvije godine,
tog malog grada uvijek se sjetim u ovo vrijeme,
ili kad mi s bakula dođe antina poruka na mesindžer,
a sneki se rasplače jer se nakon tri desetljeća
poslovno opet našla gore i raspala,
ili kad vidim da karlito izbaci neku moćnu objavu,
pjesmu, slogan.
ogoljena od emocionalnih, metaforičkih ili sintaktičkih viškova,
ova kolumna ide za moju braću i sestre iz daleke
devedeset i prve.
iako nespretno preskače prostorno vremenske
barijere,
nudi deluzivne momente i možda neke moje
uobrazilje,
zablude i samoobmane,
ona je za mene visokog, zapravo najvišeg emotivnog
naboja,
antiratna posveta jednoj izgubljenoj mladosti.
i mojoj postojni.

Pročitajte još

STAVI NA JAVNO Južnjačke parestate života na sjeveru

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Htio sam ti napisati pjesmu Gospodine

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Hladna voda iz gustijerne

Pavo Jančić, prof.