O sportu najviše, životu ‘preko bare’, sveučilištu kojeg pohađa i njegovoj prvoj ljubavi – Jugu, razgovarali smo s jednim od najperspektivnijih hrvatskih vaterpolista – Jacobom Merčepom. Kapicu Juga ostavio je prije pet godina i uputio se u jednom sasvim drugom smjeru, ali s istim zajedničkim nazivnikom – vaterpolom, u Kaliforniju. Kako izgleda njegova radna i sportska svakodnevica, što je za Amerikance vaterpolo i nedostaje li mu Grad?
U prosincu se dijeli novi naslov prvaka s Vašim University of Southern California, domaćin je Los Angeles, čekate li ga nestrpljivo? Kako izgledaju treninzi pred prvenstvo? Ima li u momčadi još Hrvata?
Da, u prosincu je glavni turnir. Budući da se još nismo službeno kvalificirali, još uvijek pokušavamo ići utakmicu za utakmicom i ne gledati predaleko. Zasada pa do NCAA turnira, treninzi su u mini ciklusima od dva tjedna. Jedan tjedan je laganiji, a drugi se dosta pojačano radi kondicijski. Međutim, u svakom tjednu sa treninzima u vodi, teretanom, sastancima, meditacijama, videom i raznim stvarima radimo preko 25 sati. Tako da mislim da je trenutno vaterpolo u fokusu.
U momčadi imaju jos i dva Hrvata, Marko Karaman i Luka Brnetić. Marko Karaman, brat od Luke Karamana koji trenutno igra za Rubi u Spanjolskoj, je senior, moj dugogodišnji cimer i ovo mu je zadnja godina vaterpola, dok je Luka freshman i tek je stigao u rujnu iz zagrebačke Mladosti. To je jedan odličan i vrlo inteligentan momak i vrlo se brzo uklopio u ekipu i sustav. Mislim da baš uživa u Los Angelesu i USC–u.
USC je svjetski poznato i priznato sveučilište, ne samo po kvaliteti nastavnog programa, već i onog sportskog. Koji smjer ste upisali?
Kao undergraduate degree sam završio ekonomiju, dok sad radim magisterij u Marshall School of Business, Masters of Science in Entrepreneurship and Innovation. To je jedan vrlo praktičan smjer businesssa koji me je zanimao od malena i dio sam jedne izvanredne kohorte sa ljudima diljem svijeta različitih pozadina, ali sličnog mentaliteta. Mislim da sam apsolutno pogodio sa smjerom obrazovanja i mogu reći kako se ponosim da se mogu staviti u rečenicu kako sam dio MSEI programa.
Već 2018. osvojili ste državno prvenstvo, bili ste i MVP… Šanse za ponoviti rezultat su velike?
Ne znam kako bih na ovo baš odgovorio…. Ne volim općenito u sportu ni poslu najavljivati neka postignuća jer kao sto je Gundulić rekao: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.’ Nama je najbitnije da se dobro pripremimo psihički, mentalno, fizički i tehnički, a onda će rezultat doći kao popratna pojava dobre igre. Ne opterećujem se rezultatom, samo dobrim vaterpolom.
Ustvari godinu prije, tik pred odlazak, bili ste zadnji put u kapici Juga – kako danas gledate na to vrijeme? Pratite li utakmice Juga, općenito vaterpolo u Hrvatskoj? Nedostaje li Vam ‘dubrovački ritam’ u bazenu?
Jug je vazda bio i bit će moja prva ljubav. Igrati za Juga je bilo predivno iskustvo i jedno ogromno učenje o vaterpolu, disciplini i na kraju krajeva životnim mudrostima o igračima koji su mogu i reći slobodno, bili mi uzori otkad znam za sebe. To je jedna prilika koju malo tko ima u životu, da ljude koje si do jučer gledao na posterima, jednog dana sjediš s njima, piješ kafu i dio si njihovog života. Juga pratim u svim natjecanjima, na kraju dana moji prijatelji igraju za Juga, a vaterpolo u Hrvatskoj – kao ligu i prvenstvo – pratim kao simptom Juga.
Dubrovački ritam mi ne nedostaje toliko jer je po mom mišljenju malo usporen za mlade ljude kao što sam ja, ali mi nedostaju lagana jutra i usputni razgovori u kafani prije treninga. Međutim, na kraju dana, ne možeš imati sve, a ja se stvarno smatram blagoslovljenim jer sam proživio oboje.
Kako izgledaju treninzi u Americi, odnosno kako se ‘preko bare’ pristupa vaterpolu? Koliko je ovaj za nas najvažniji sport zastupljen među mladim Amerikancima?
Pa Amerikanci su dosta drugačiji ljudi od nas, mentalitetom i pristupom prema gotovo svemu. Vaterpolo je sport, a sport se ovdje tretira kao posao. Posao u Americi je gotovo cijeli identitet američkog stanovnistva, oni se poistovjećuju sa svojom ulogom u radnoj snazi, što zapravo znači da su u tome gotovo cijeli dan. Mala djeca ako hoće trenirati vaterpolo kroz školu rade vaterpolo i plivanje, te je često neophodno da se voze po 40 minuta do 1 i pol sat do bazena kako bi bili u malo boljoj ‘vaterpolo’ školi. Treninzi su im u 6 ujutro par puta tjedno te mogu sa sigurnošću reći kako se puno više trenira nego doma i puno su ozbiljniji u pristupu rada od malena. Međutim, sve to pada u vodu sa smanjenom efikasnošću rada. Naime, dok su treneri u vaterpolu u Hrvatskoj individualci koji su osvojili brojne medalje na međunarodnim natjecanjima, u Americi je vrlo lako postati trener sa puno manje staža i znanja. Tako da mogu primjetiti da se radi na kvantitetu, ali ne toliko kvalitetno kao i doma. Što se tiče zastupljenosti, sva kvaliteta vaterpola je uglavnom u Kaliforniji. Vaterpolo nije ni prvi ni drugi ni treći najpopularniji sport. To je jedna mala zajednica koja je bazirana na prijašnjim poznanstvima i slično. Tako da, ako vam je sin ili kćer dobar/ra sportaš/ica nećete ih staviti prvo u vaterpolo, nego baseball, american football ili košarku.
Prošlo je pet godina, jeste li ‘se privikli’ je možda bazično pitanje – ali upravo to – je li život u Americi drugačiji, brži, sporiji… Biste li se vratili ili gledate širu sliku vaterpola, u svjetskim razmjerima? Svakako niste bili samo na relaciji Hrvatska-Amerika, tu je i Nizozemska…
Život je neusporediv sa onim doma. Dosta je brži i dosta se više stvari napravi tijekom dana. Nema određenog vremena za obroke, to je sasvim nešto sekundarno, a odmor tijekom dana je misaona imenica. Savršen primjer razlika je dogovor za kafu. Kafa u nas doma simbolizira opuštanje i odmor u smislu razgovora s društvom, dok Amerikanci uzimaju ‘coffee to go’ u ruku s minimalno duplim espresom i par šećera da ih drži budnim dok rade posao. Moj trener Pinta, inače porijeklom iz Zagreba, dolazi u ured u šest ujutro kad nam drži prvi jutarnji trening i ide doma u devet navečer. Za ljude koji su strastveni to je raj prilika, a za one koji misle da to ne bi mogli izdržati NAVY sealovi imaju izreku: ‘You never know what you’re capable of until you’re tested to the limits.’ Dakako, takav način života ne odgovara dosta ljudi niti je za svakoga. Meni, dok sam mlad, je ovo izvanredna prilika da se kalim. Poslije kad budem malo stariji i sa puno manje energije ću usporiti. Nizozemska je potpuno treća priča. Međutim, drago mi je da sam iskusio osim Hrvatske dvije zasigurno najrazvijenije države i imam to iskustvo za dalje. O planovima još ne želim pričati jer nisam ništa odlucio niti iskreno znam što ću dalje, idem korak po korak.
U ovom trenutku, koja je po Vama najbolja vaterpolska momčad u svijetu?
Jug je vazda najbolji. Ali ni ovaj Olympiakos s Bijačem i Bucom nije loš.
Kako izgleda jedan dan na koledžu, općenito jedan Vaš dan? Stižete li se baviti i nekim drugim stvarima, osim učenjem i treninzima?
Pa evo opisat ću vam današnji dan! Ujutro se dižem u 5:30 jer u 6:15 mi je trening do 7:30. Onda pojedem doručak sa suigračima na kampusu, gdje imamo svoju kuhinju i nastavljam raditi zadatke za skolu. U 11 imam teretanu individualno jer je ne stignem raditi sa suigračima zbog predavanja. U 12:30 pa sve do 15:30 imam prvo predavanje dana. 15:30-15:45 pojedem nesto nabrzinu jer u 16 sati sam na bazenu. Onda imam ili sastanak ili meditaciju sa ekipom te skačemo u bazen. Trening je od 16 do 18:30. Mene Pinta pusti 20 minuta ranije jer trčim na drugo predavanje koje je od 18:30-21:30. Tako dođem doma oko 22 sata i trebao bih pisati domaći, međutim to i ne napravim svaki put, zato i nisam najbolji student faksa. Eventualno ako imam nešto predati do ponoći, onda je apsolutna panika! Ali uglavnom navečer u 22 sata pojedem nešto na brzinu i onda sjednem i malo pogledam televiziju ili ‘razvalim’ cimere u Mortal Kombatu. To bi bio jedan zauzet dan. Međutim ima i dana kad sam malo slobodniji i nije sve toliko zgusnuto.