Kako bi spriječili buduće negativne posljedice, smanjili ugrozu od siromaštva, prezaduženosti, gubitka posla i socijalne isključenosti, svaki oblik ublažavanja mjera i poticanja ekonomske aktivnosti je dobrodošao. Mislim da se u ovom kontekstu sociološki faktor nije stavio na prvo mjesto, on je nažalost samo posljedično vezan za ekonomski – započinje razgovor za DuList sociologinja i asistentica na Odjelu za sociologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta Dubrovkinja Nika Đuho. Mnogi koronavirus nazivaju svojevrsnim sociološkim eksperimentom, je li on produbio naše razlike, kakve će biti dugoročne posljedice zdravstvene, odnosno gospodarske krize koju živimo te zašto je, gledajući godinu unatrag, uvođenje ‘lockdowna’ u ožujku lani bio loša odluka, ispričala je za čitatelje DuLista.
Kako biste u retrospektivi ocijenili ponašanje Dubrovčana?
Gledajući unatrag, godinu dana prisustva COVID-19 pandemije, ponašanje građana Dubrovnika možemo ocijeniti s ‘vrlo dobrim’. Na samom početku pandemije, kao i u ostatku svijeta, svjedočili smo periodu prilagodbe na novonastalu situaciju i prevladavanja početnog šoka. Potom je uslijedila turistička sezona i popuštanje mjera. Možemo slobodno reći da smo u tom periodu imali svojevrsno ‘poluvrijeme’ pandemije jer su građani ljeto proživjeli uobičajeno i relativno bezbrižno, ako zanemarimo ekonomski i financijski aspekt. Jesen i zima koja još uvijek traje, donijeli su ponovno zaključavanje i strože mjere, povećani broj zaraženih i prije svega fokus na očuvanje zdravlja. Uzimajući u obzir sve faze kroz koje su građani Dubrovnika, Hrvatske, a možemo slobodno reći i cijeloga svijeta prošli posljednjih godinu dana, pitanja odgovornosti, povjerenja i solidarnosti bila su i još uvijek su dio naše svakodnevice. Dubrovnik je prije svega mala sredina, a u sociologiji se osvrćemo na karakteristike življenja unutar male sredine. Odnosi u manjoj sredini su prisniji, članovi su upućeniji jedni na druge, postoji veća kontrola ponašanja kao i pridržavanje određenih društvenih normi i pravila. Sukladno tome, iako smo svjedočili pojedinim slučajevima prikrivanja kontakata, kao i nepridržavanje mjera samoizolacije, s time se nije moglo dugoročno nastaviti, jer osim formalne kontrole postoji i ona neformalna društvena kontrola koja ima jednako snažan učinak na vladanje pojedinaca, ne uzimajući u obzir one slučajeve pojedinaca s asimptomatskom zarazom, koju je skoro pa i nemoguće kontrolirati. U tom kontekstu treba gledati i na spomenute fenomene. Diskurs zajedništva oko kojeg je i građen osjećaj solidarnosti s ciljem pohvale dobrih građana i razlikovanja od onih koji se ne pridržavaju propisanih mjera zapravo nam govori da je solidarnost komunicirana preko straha za individualno zdravlje i sigurnost i s tog aspekta govorimo o ‘negativnoj solidarnosti’ što zapravo navodi na zaključak da je solidarnost stvarana kroz identifikaciju sa zajedničkim lošim, a ne kroz pozitivnu solidarnost koja se gradi kroz težnju za zajedničkim dobrom. Sve u svemu, možemo biti zadovoljni kako su Dubrovčani odgovorili na ovu zdravstvenu krizu i nadati se kako se neće još dugo nalaziti u istoj.
Koje su promjene u ponašanju najuočljivije? Je li nas pandemija ojačala ili dodatno produbila razlike?
Kriza koju je pandemija donijela sa sobom nije jednako pogodila sve nas. Neki su bili u boljoj neki u lošijoj ekonomskoj situaciji, neki su živjeli sami, neki s velikom obitelji, drugim riječima nisu svi imali jednaku startnu poziciju. Konkretno, netko je imao stabilan posao, netko je zadržao posao uz smanjena primanja, neki su izgubili posao, a neki izgubili priliku da se uopće zaposle. Sve to dovelo je do toga da se zdravstvena kriza polako pretvarala i u ekonomsku krizu koja je sa sobom donijela osjećaj anksioznosti, straha i egzistencijalne nesigurnosti. Ali, ne samo ekonomsku, već i socijalnu krizu jer treba uzeti u obzir izostanak socijalnog aspekta, tj. druženja – od ispijanja kave u omiljenom kafiću preko slavlja rođendana, svadbi do nemogućnosti putovanja i okupljanja članova unutar istih obitelji. Jasno je kako dolazi do snažnog pritiska na socio-psihološku dobrobit. Dodatno, svjedočili smo redefiniranju brojnih društvenih uloga. Uzmimo za primjer samo studentsku populaciju. Biti student više nije značilo odlaziti na predavanja, uživo komunicirati s kolegama i profesorima, ostvarivati vrijedne socijalne kontakte, odlaziti na konferencije i studentska putovanja, već je student onaj koji studira isključivo iz vlastitog doma, slušajući predavanja putem računala bez susreta s profesorima i kolegama. Student je postao izolirana kategorija koja je otuđena od svoje prirodne uloge. Nažalost, studenti su samo jedan od niza primjera. Smatram kako je pandemija ojačala bitne vrijednosti svakog pojedinca koje su do sada često bile zanemarivane. Mislim da bi se svatko mogao složiti s time da smo počeli više cijeniti svoju obitelj, svoje prijatelje, slobodno vrijeme, sam čin odlaska na posao, brojne male stvari koje smo svakodnevno proživljavali, a shvatili smo da nam nešto znače tek onda kada su nam bile uskraćene.
Dokad uopće društvo može funkcionirati u ovakvom stanju i koje će biti dugoročne posljedice?
Na ovakav način društvo može uspješno funkcionirati na vrlo kratke staze. Čovjek je društveno biće i to nije samo zgodna izreka već činjenica koja u sebi sadržava jako puno poruka za izazove s kojima se danas suočavamo. Potpuno je prirodno postati oprezniji kada dođe do zdravstvene ugroze, usvojiti ponašanja koja će samom pojedincu i široj društvenoj zajednici pomoći da prebrodi takvu ugrozu, ali je istovremeno nemoguće očekivati da čovjek dugoročno zanemari svoj socijalni nagon. Društvo kao cjelina ima svoje mehanizme funkcioniranja, uzmimo za primjer život jedne obitelji, kao osnovne ćelije društva. Zar je realno očekivati da ne posjetite baku i djeda za Božić, ili da ne posjetite bolesnu majku ili oca u bolnici, ili pak ne odete na vjenčanje najboljeg prijatelja ili prijateljice? Društvo nije skup pasivnih pojedinaca koji jednostavno primaju upute kao roboti, čekajući da im se kaže što treba ili ne treba činiti. Prava je istina da je društvo skup dinamičnih, aktivnih i samosvjesnih pojedinaca. Kultura straha koja vlada posljednjih godinu dana protuprirodna je čovjeku, jer u čovjekovoj je prirodi da se aktivno bori protiv ugroze. Dakle, moramo znati kako čovjek u situaciji kada je ugrožen reagira da zaštiti sebe, a u posljednje vrijeme često svjedočimo naglašenoj patronizaciji i svođenju cjelokupnog društva na razinu djeteta kojega tek treba odgojiti. U skladu s time, ako se ovakva situacija i dalje nastavi dugoročne posljedice mogu biti samo negativne. Ako već želimo izvući nešto pozitivno iz svega ovoga onda se moramo odmaknuti od kulture straha i negativizma.
Kako biste komentirali komunikacijske vještine Stožera? Nerijetki im zamjeraju da odluke donose ‘ad-hoc’ – bez analize i pripreme?
I uz površno praćenje situacije s kojom se nosimo već godinu dana, jasno je kako Stožer u najmanju ruku neadekvatno komunicira s javnošću. Glavni mehanizam komuniciranja su svakodnevne konferencije koje zapravo predstavljaju ‘ex cathedra’ dociranje stanovništvu, ‘profesorsko’ uvođenje pravila i ograničenja te poprilično hladan i birokratski način pristupa problemu za kojeg se već sada ocjenjuje kako je najveća kriza s kojom se čovječanstvo susrelo nakon jako dugo vremena. Komuniciranje u tako stresnoj i anksioznoj situaciji zahtjeva potpuno drugačiji pristup. Ako želite prenijeti poruku o potrebi radikalne promjene u ponašanju to ne možete efikasno ostvariti komunicirajući strah i negativnosti, niti s nedosljednim odnosom prema svima. Odluke su često ‘ad-hoc’ donesene, zapravo dojam je kako analiza i priprema u donošenju odluka gotovo pa redovito izostaju. Kada postoji namjera da svojom komunikacijom drugoga uspješno uvjerite u nešto, to sigurno neće postići tako što jedni moraju izostati sa sprovoda bliske osobe, a za druge se dozvoljava prisutnost tisuće ljudi. Nedosljednost nikada nije učinkovit način prenošenja važne poruke, pogotovo ako ona dolazi iz izvora koji se predstavlja kao autoritet.
Profesor medicinske sociologije Stjepan Orešković u studenom 2020., rekao je kako je lockdown bio intelektualno, organizacijski i politički lijena mjera. Opet, švedski model pokazao se kao promašaj. Koji je Vaš sud o tome?
Tako je. Slažem se s takvom konstatacijom, jer najjednostavniji mogući odgovor je sve zatvoriti, a najjednostavniji odgovori ne zahtijevaju puno intelektualnog ili bilo kakvog drugog napora. Stoga, u podlozi odluke o lockdownu svakako je politička lijenost. To možda zvuči kao stroga ocjena jer bilo koje drugo ‘ne-lijeno’ rješenje bi moglo biti izrazito složeno, no znači li to da odmah u startu trebamo odustati, odnosno uopće ne pokušati iznaći drugačiji model? Mi često imamo tendenciju kopirati i primijeniti onakve modele kakve koriste drugi, neovisno o tome jesu li za nas prikladni ili nisu. U tom kontekstu, možemo komentirati i švedski model. Pitanje je da li se on zaista pokazao kao promašaj ako danas vidimo da Švedska nije u znatno lošijoj situaciji u odnosu na ostatak Europe. Ovdje se možemo osvrnuti na ranije spomenuti sociološki faktor. On je u Švedskoj ostao koliko toliko sačuvan, na njihovom primjeru svjedočili smo pokušaju stvaranja ravnoteže između odgovora na zdravstvenu ugrozu i očuvanja socio-ekonomskog života. U Hrvatskoj, od onih koji upravljaju ovom krizom često možemo čuti kako moramo postići upravo tu ravnotežu, govoreći nam to dok se istovremeno nalazimo u lockdownu, zatvoreni i u potpunoj neravnoteži.
Što je pak s kaznama? Jesu li se pokazale kao efikasne ili je ovakva vrsta represije ipak dvojbena? Koliko ulogu u reakcijama ljudi ima to da je koronavirus nevidljiv?
Kažnjavanje koje koristite kao mehanizam promjene ili podržavanja neke vrste ponašanja može imati svoj učinak, ali on je vrlo ograničen. Ovdje se ponovno možemo dotaknuti dosljednosti u primjeni mjera. Kada uvedete lockdown radi povećanja broja slučajeva oboljenja i javno komunicirate kako je to između ostalog ili isključivo zbog toga što se građani ne pridržavaju propisanih mjera onda morate razmišljati i o tome kako ćete te iste mjere popustiti ako ih se građani pridržavaju i ako broj slučajeva pada. Rekli smo kako je potrebna dublja analiza i kvalitetnija priprema onih koji upravljaju krizom, da je nje doista bilo građani bi u svakom trenutku znali što im je činiti i što će se postići time što poštuju mjere i rade onako kako im se kaže. U ovih godinu dana to nažalost nismo vidjeli. Još jedna od čestih rečenica koje slušamo jest kako je koronakriza borba protiv nevidljivog neprijatelja. Ne postoji nevidljiv neprijatelj. On možda u ovom slučaju nema fizički oblik, vidljiv ljudskom oku, ali ako vam bliska osoba završi na respiratoru onda vam je to itekako vidljivo. Stoga, uzevši u obzir s jedne strane često puta izostanak efekta kazni, a s druge strane ipak činjenicu kako efekti korona virusa ipak nisu nevidljivi nameće se pitanje gdje je tu logika. Vrijeme će dati odgovor jesu li ljudi nemarni ili je samoregulacija snažnija od kazni. Prisjetimo se kako je u čovjekovoj prirodi da se aktivno bori protiv ugroze.
Utjecaj države na svakodnevni život itekako je porastao. Ne čude stoga valovi nezadovoljstva. Koji je Vaš savjet kako prevladati strahove?
Ako se želite riješiti straha, očuvati mentalno zdravlje onda se trebate kloniti onoga što je izvor tog straha i što ugrožava vašu psihološku dobrobit. Već godinu dana svakodnevno i bez izuzetka na gotovo svim medijima možemo pročitati nekoliko članaka koji se odnose na pandemiju, broj zaraženih, broj umrlih, situaciju u svijetu, mjere, a u posljednje vrijeme i probleme s cjepivom. Sve to izvor je straha, nesigurnosti, anskioznosti i nikako ne može pomoći već odmoći našem mentalnom zdravlju. Trebamo se odmaknuti od svih tih negativnosti i usmjeriti se na vlastite snage, koje nisu nestale u ovoj pandemiji. Umjesto da pasivno upijamo sve te negativne informacije koje nam se serviraju trebamo se više pokrenuti, živjeti proaktivno, posvetiti se sebi, svojoj obitelji i bližnjima, pokušati napraviti pozitivnu promjenu u bilo kojem aspektu našeg života. Preporuka je informirati se u razumnoj mjeri, a češće provoditi vrijeme u prirodi, tjelovježbi, gledanju dobrog filma ili serije ili čitajući neko dobro štivo.
Kako se nositi sa širenjem teorija zavjere i ulogom društvenih mreža?
Teorije zavjere samo su druga strana medalje. Prva strana medalje upravo je ono što smo konstatirali u prethodnom pitanju. Zato je i konzumacija teorija zavjere jednako pogubna kao i pretjerana konzumacija masovnih medija. Teorije zavjere mogu i ne moraju biti istinite, a to nas opet dovodi na početak. Kakav valjan zaključak možemo izvesti iz nečeg što može i ne mora biti istinito? Društvene mreže su jednako tako izvor nesigurnosti. Što možemo pročitati na društvenim mrežama? Možemo pročitati nečije mišljenje, ali svatko od nas ima svoje mišljenje i opet smo na početku. Informacije koje nam pružaju masovni mediji, teorije zavjere, društvene mreže, sve to zajedno izaziva veliki šum u komunikacijskom kanalu i to upravo u vremenu kada je svakome od nas potrebna jasnoća, provjerenost, objektivnost i preciznost informacija. Upravo zato uopće se ne treba „nositi“ sa širenjem teorija zavjere i ulogom društvenih mreža, jer toga će uvijek biti.
Neki ljudi iskoristit će pandemiju kao izliku za mnoge neuspjehe u životu. Kako tome doskočiti?
Sigurno je kako će toga biti. Tome bi se trebalo doskočiti prevencijom. Drugim riječima, potrebno je raditi na edukaciji i konkretnoj pomoći ljudima kako se nositi sa svim negativnim aspektima ove pandemije, u što treba uključiti različite stručnjake. Ovdje treba naglasiti važnost pozitivnog odgovora na izazove koji su pred svima nama u ovom turbulentnom vremenu. Takve pozitivne odgovore za sada možemo vidjeti samo na razini pojedinačnih slučajeva. Među nama postoje i oni hrabriji koji su u uvjetima ovako velike ekonomske nesigurnosti ipak, na primjer, odlučili pokrenuti vlastiti posao. Za šire osiguravanje pozitivnog odgovora na probleme i poteškoće moramo se odmaknuti od isključivo političkog upravljanja krizom i uvesti praktične programe koji će doista pomoći da svi zajedno na kraju izađemo što snažniji i sa što blažim posljedicama, bilo ekonomskim, psihološkim ili socijalnim.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. ožujka 2021.