Iako su ljetne vrućine još uvijek aktualne, i u neka bolja vremena bismo još svi bili raštrkani po raznim europskim festivalima na otvorenom, ove godine ‘jesenska’ sezona novih albuma kreće mjesec ranije kako bismo barem nekako mogli uživati u kvalitetnoj glazbi.
Tri sestre McCarthy (Finola, Giuliana i Edmee) zadnjih par godina nastupaju pod nazivom Circus Trees i umjetnice su o kojima će se definitivno puno pričati u dvadesetima. Nakon svojih debitantskih singlica ‘Impermanence’ i ‘Floating Still’ prošle godine izdaju EP ‘Sakura’ i brzo privlače pažnju lokalne bostonske scene zasluženom nominacijom za Boston Music Awards. Njihov prvi album ‘Delusions’ majstorski je uradak i bez premca najbolji ovogodišnji shoegaze album. Šest odličnih melankoličnih introspektivnih slow-core stvari refleksija su emotivnih stanja članica banda, iskreno i u potpunosti izloženih na uvid slušateljima. Uvodna stvar ‘Wasted Air’ opravdano je odabrana za nastupni singl, distorzirana depresija koja izvire iz svih pora pjesme pomalo podsjeća na Mazzy Star, ‘Breath’ je odličan pokazatelj zrelosti slaganja akorda i snage njihovih tekstova, dok se cure odlučuju ubaciti i u žešće doom vode na ‘Comforting Time’. ‘Memories’ već na prvo slušanje prezentira svu Finolinu tugu i bol i bez razmišljanja je istovremeno najbolja i najtužnija stvar na cijelom albumu, i stvar koju ćete sigurno staviti na cjelodnevni repeat. ‘Delusions’ je odličan prvijenac koji nam daje za naslutiti da je ovaj početak samo mali djelić onoga što nam sestre McCarthy imaju za ponuditi.
Drugi ovotjedni album zadržava nas u sporijim, mračnijim vodama. Goth-rock zadnjih godina doživljava mini-renesansu, s kulminacijom ‘Mane’ Idle Handsa kao naj-albuma prošle godine. Rope Sect lako je usporediti s Idle Hands, no dok potonji nastupaju teatralnije u stilu Sisters of Mercy, na Rope Sect više utječe depresivna indisponiranost Bauhausa, s vokalima na pola puta od Petera Murphyja do Nick Cavea. Novi album ‘The Great Flood’ njihov je drugi po redu nakon ‘Personae Ingratae’ iz 2017. kojim nastavljaju svoju mračnu post-punk priču s deset odličnih stvari. Album otvaraju brze rokerske ‘Divide Et Impera’ i ‘Rope of the Just’, posebno se ističu izvrsne ‘Hiraeth’ i ‘Issohadores’, dok su s mojeg potpuno subjektivnog stajališta vrhunac albuma pjesme ‘Prison of You’ i ‘Flood Flower’ zato što im vokal posuđuje Mat McNerney/Khvost iz Grave Pleasures i Hexvessel. Teško je objašnjivo zašto mi njegov glas tako savršeno odgovara, no svaka stvar koju on pjeva automatski ide na vrh moje top-liste.
‘Show Pony’ Orvillea Pecka treći je ekstra-kvalitetni album izdan prošlog petka. Iako samo EP sa šest novih stvari, ‘Show Pony’ se lako može zamisliti kao logični dodatak na prošlogodišnji mega-uspješni ‘Pony’. Orville u svom osebujnom, orbisonovskom stilu nastavlja svoju sagu o usamljenom kauboju iz kanadske prerije. ‘Summertime’ i ‘No Glory in the West’ klasične su Peckove pop-country balade, dok ‘Drive Me, Crazy’ više naginje Springsteenovoj Nebraski. Najveći hit definitivno je kolaboracija sa svojom sunarodnjakinjom Shaniom Twain na ‘Legends Never Die’, praćena odličnim socijalno distanciranim spotom s drive-in publikom, no najbolja stvar je zaključna ‘Fancy’, obrada pedeset godina stare Grammy-nominirane stvari legendarne Bobbie Gentry.
I dok s nestrpljenjem iščekujete plodnu jesensku sezonu novih albuma i polako pravite križaljke sa svim koncertima koji se moraju pogledati dogodine kad napokon prođe cijela korona-panika, s ova tri albuma u vašoj playlisti ne možete pogriješiti. Ugodno slušanje.
Foto: Facebook