SJEĆANJA NA RATNE ‘90-E KLINIČKOG PSIHOLOGA JOSIPA LOPIŽIĆA Djeca koja su u Domovinskom ratu bila prisiljena na bijeg ili skrivanje nose trajan biljeg

Jedna od najstrašnijih situacija bila je ona kada je nespretnim rukova­njem ili možda čak namjerno došlo do eksplozije ručne bombe u jednom stanu kojem je nazočilo dijete čiji brat od toga poginuo, a majka je bila teško ranjena. Preživjelom djetetu pokuša­vali smo pomagati na najrazličitije načine. To nije bio jedini slučaj koji se dogodio tijekom Domovinskog rata i neposredno nakon, ali uvijek je bilo najteže kada je ishod bila smrt u obi­telji – prisjeća se s težinom u glasu za DuList klinički psiholog Josip Lopi­žić koji je krvavih devedesetih bio dio ekipe koja je pružala psihološku pomoć stradalnicima Domovinskog rata, no i njihovim obiteljima, odnosno djeci. Naime, pokušavali su pronaći načina kako da prežive te traumatične događaje koje su nažalost ponekad za krajnji rezultat imali gubitak bliskog člana obitelji, a najčešće i samog doma.
Ponašanje djece je ovisilo o situacijama
— Tijekom Domovinskog rata i nepo­sredno poslije organizirali smo skrb o djeci stradalnika Domovinskog rata pa smo pored skrbi, redovitih susreta, različitih aktivnosti u skloništima za vrijeme općih opasnosti i bombardi­ranja, htjeli animirati ih koliko je to bilo moguće. Nudili smo im sadržaje kojima su se djeca okupirala i trudili se olakšati prevladavanje te traumat­ske situacije. To smo radili od samog početka. Bilo je angažirano više kolega. Neki su bili aktivni u skloništima, drugi u Domu zdravlja, a treći u Poli­klinici na Pločama i drugdje. Aktivi­rala se jedna pristojna skupina ljudi te smo čak imali krizni telefon. Negdje pred kraj Domovinskog rata – 1994., osnovan je i Centar za psihosocijalnu pomoć stradalnicima Domovinskog rata –kazuje nam naš sugovornik.
— U njega su pored branitelja kao glavne populacije prema kojoj je bila usmjerena naša pomoć, bili uključeni i roditelji poginulih branitelja, progna­nici te različite skupine. Dobili smo prostor, imali smo ekipu koja je uklju­čivala psihijatra i psihologa te druge stručnjake kao pedagoge. Pružali smo potporu. Svakodnevno smo imali rasprave kako raditi i mislim da smo dobro potegli. Rad tog Centra se nasta­vio sve do 2000. i neke godine, vrlo intenzivno. Imali smo punktove u Met­koviću, Pločama i na otoku Korčuli. Bio je to jedan dobar projekt Vlade RH koji se provodio u svim županijama. Počelo se sa Slavonskim brodom, a mi smo bili među prvih pet gradova – iznosi Lopi­žić. Redovito su obilazili uglavnom vojne invalide kojima su pokušavali različitim načinima pomoći prilago­diti se na invaliditet.
Kako tumači, djeca su se s ratom nosila na najrazličitije načine. Ta dječja trauma se različito prikazivala. Bilo je tu slučajeva od djece kojima su stradali roditelji do one kojima su očevi bili na bojištu, a majke zaposlene pa se za sve na neki način trebalo skrbiti. Ponašanje djece je ovisilo o situacijama. Za vrijeme bombardiranja, naravno, bio je prisutan strah i vrlo visoka anksioznost, potom poremećaji spavanja te hranjenja. Sjeća se da su u to vrijeme dosta tražili da djeca crtaju i rade te ekspresivne teh­nike, ventiliranja tih zbivanja kroz koja su prolazili budući da je zaista bilo dana kad se nije izlazilo iz skloništa. Kasnije su ih nastavili pratiti i u školama su organizirali edukacije. Stručnjaci su ondje djecu opservirali i situacije nasto­jali riješiti koliko god su mogli.
— Također, na Radio postaji Dubrov­nik smo imali tjednu emisiju, a koju je vodila pokojna novinarka Marijana Puhjera. Ponašanje djece je bilo tipično. Imali su poteškoće na kognitivnom dijelu. Bila su konfuzna, dekoncentri­rana, teže su i učila jer su bila emoci­onalno opterećena. Djeca su se trudila prevladavati te emocije straha i iščeki­vanja – hoće li se tata vratiti s bojišta ili ne. Bilo je dosta depresivnih reakcija. Na sreću nismo imali niti jedan suicid ili pokušaj suicida. Uglavnom, sve smo to mi iznijeli jer nismo imali dječjeg psihijatra. Snalazili smo se kako smo mogli. Preko brodova dobivali smo pakete knjiga, igračaka i kitove s boji­cama. Aktivirale su se i neke inozemne udruge jer je bilo dosta prognanika iz BiH –kazuje nam naš sugovornik.
Iskrivljeno djetinjstvo
— Ipak, najveći broj naše djece u tom razdoblju je bio izvan Grada, sa svojim roditeljima pošli su uglavnom u Istru i slične krajeve i tamo su im u prihvat­nim centrima kao izbjeglicama kolege pokušale pružiti psihosocijalnu pomoć – tumači klinički psiholog Josip Lopi­žić. Naravno, poručuje, bilo je neko­liko slučajeva koji su dulje vrijeme bili na psihoterapiji. Imali su emoci­onalne teškoće zbog stradanja bliskih osoba, a bilo je to i vrijeme kada su se brojni brakovi raspadali. Ratna zbiva­nja dovela su do loših interakcija među supružnicima. Razne problematike su se multiplicirale. Dosta djece iz tog razdoblja ima PTSP, tvrdi. No, PTSP je kategorija koja nije kod nas na pravi­lan način pozicionirana u kliničkom smislu, stava je. O njega su se, iznosi, mnogi okoristili, dok drugi nisu ni svje­sni težine situacije koje su prošli.
— I to je dobro. No, pitanje je hoće li se to kasnije deklanširati u nekoj mjeri što je vrlo moguće. Što je s ljudima koji su ostali na okupiranim područjima ili su bili u sabirnim logorima – Mori­nju i Bileći? Ljudska psiha je nepred­vidljiva – mišljenja je Lopižić koji ni sam nije ostao nedirnut strahotama rata. Sve je to okupiralo njihove emo­cije i mentalna stanja. Itekako su osjetili teret svoga posla i onoga što su iza njega radili. Istovremeno su imali svoje obitelji, supružnike, djecu i roditelje o kojima se trebalo skrbiti. Nisu mogli ostati nedirnuti. Vodili su računa o općim opasnostima i napa­dima za koje kaže da su bili bestidni. Čekanje neprijatelja da neki civili napuste sklonište u Mokošici i onda krenuti s bombardiranjem za njega je bilo nepojmljivo.
— To je puno strašnije nego pogoditi kupolu katedrale. Sve se može obno­viti, ali život ne. Ja sam tada imao 33 godine. Rodio mi se sin. To je trebalo biti najljepše razdoblje moga života. Stravično je da malo dijete od dva mje­seca mora bježati. Umjesto da sam ga promatrao kako raste, igrao se s njima i podizao ga, morali smo ga sklanjati – govori Lopižić i dodaje kako sva ta djeca prisiljena na bijeg ili skrivanje zasigurno nose neki biljeg. Imala su iskrivljeno djetinjstvo s neuobičaje­nim događanjima koja su bila visoko stresna. Bila su u strahu i dezorgani­zirana. U studenom prije 30 godina svjedočio je dijeljenju broda s majkama s djecom od kopna koja su bila na Slaviji. Gledao je kako se to sve događa s Boninova dok je išao pješke u Staru bolnicu.
— Brod je ‘njorio’ i ja sam znao kako je tri tisuće ljudi na njemu. U jednom trenutku sam i sam uspio izaći iz Grada jer su mi žena i dijete bili u izbjeglištvu. Uspio sam ih vidjeti. Plakao sam jer tko nam ima pravo takvo nešto raditi? Ukrali su nam toliko života, poremetili su nam jedan normalan razvojni put, ljepotu mladosti i zrelosti. Imao sam sreću da mi nitko iz neposredne obi­telji nije stradao, ali to je stvar koja se nikad ne smije zaboraviti. Sad je prošla i obljetnica pada Vukovara. Moram pri­znati kako ni danas nemam snage u njega otići. To je bila jedna od najcrnjih vijesti kao ono iščekivanje koji se bar­jak vijori na Srđu – naš ili su ga digli ti četnici barbari – zaključuje svoje sjeća­nje na ratne 90-e naš sugovornik, kli­nički psiholog Josip Lopižić.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 24. studenog 2021.