Slušni aparat

Sedam samuraja

Samo jedna je grupa u povijesti zabi­lježila nevjerojatnu seriju od sedam izvrsnih albuma za redom i obilježila cijelo desetljeće bez ijedne makar malo lošije ploče. Naravno, ta grupa je Iron Maiden, i počevši od njihovog istoi­menog debitantskog albuma pa sve do genijalnog ‘Seventh Son of a Seventh Son’ udarili su nezaboravan žig na cijele osamdesete. Usput su uspješno i zamijenili pjevača pa iako jedan dio baze obožavatelja i dan danas pre­ferira originalnog vokalista Paula Di’Anna, glas Bruce Dickinsona danas je jedan od najprepoznatljivijih glasova u svijetu glazbe. U tom svojem prvom desetljeću Maiden je izdao i jedan od najboljih albuma uživo svih vremena ‘Live After Death’ i time zacementirao svoje mjesto među najboljim i najuz­budljivijim live bandovima.

Taj nevjerojatni niz uspjeha jednom je morao doći kraju, ali način na koji je grupa u punoj brzini naletjela na armi­rano-betonski zid zvan ‘No Prayer for the Dying’ na samom početku devede­setih bio je katastrofičan, i taj album do današnjeg dana ostaje uvjerljivo najveći promašaj grupe. Devede­sete su bile brutalne za cijeli metal, i ostale poznate po serijskom egzodusu pjevača koji su se u najgori mogući trenutak odlučili na solo karijeru. Rob Halford odlazi iz Priesta, Joey Bella­donna iz Anthraxa, a Dickinsona mije­nja lako zaboravljivi Blaze Bayley. Svi ti pjevači vrlo brzo su se vratili u gni­jezdo, a povratak Dickinsona nagovije­stio je bolja vremena za Maiden. Novo stoljeće donijelo je nastavak legendar­nih turneja uživo i niz solidnih albuma, no za band koji je ljestvicu postavio tako nebeski visoko u osamdesetima svi ti novi albumi zvučali su u najbolju ruku iznad-prosječno.

IRON MAIDEN ft Lauderdale 2010

Šest godina nakon albuma ‘The Book of Souls’, sedam veličanstvenih samuraja (Steve Harris na basu, pje­vač Bruce Dickinson, najbolji gitarski trio na svijetu: Dave Murray, Adrian Smith i Janick Gers, bubnjar Nicko McBrain i naravno Eddie The Head) izdali su svoj sedamnaesti studijski album ‘Senjutsu’ (Strategija borbe na japanskom), i moram priznati da je nakon više od tri desetljeća ovo prvi njihov album koji me je potpuno odu­ševio. U prvo slušanje ušao sam pun skepse uz saznanje da je album dug čak 82 minute (dva diska ili tri kolek­cionarske ploče), drugi najduži ikad nakon preko 90 minuta Soulsa, no vrlo brzo sam sve svoje sumnje izba­cio kroz prozor – ‘Senjutsu’ je sad i službeno njihov osmi najbolji album. Za moj osobni ukus možda je mogao i biti petnaestak minuta kraći elimi­nacijom dvaju pjesama s prvog diska – ‘The Writing on the Wall’ i ‘The Time Machine’. Sigurno će nekima te dvije stvari biti i najdraže, daleko od toga da su loše, prva je i njihov prvi singl sa albuma, ali su nekako tipični šablon­ski prosječni Maiden bez kojih bismo mogli preživjeti.
Dvije najkraće stvari na albumu, ‘Stratego’ i ‘Days of Future Past’ idealne su za singlice, živahne žestoke pjesme kakve umije kreirati samo Maiden, dok naslovna stvar i ‘Lost in a Lost World’ odlično upotpunjuju cjelokupni doživ­ljaj prve ploče. No, pravi užitak za vjerne obožavatelje stiže na drugom disku. Najbolje stvari Maidena uvijek su bile epski dugometražni doživljaji poput ‘Hallowed Be Thy Name’, ‘Rime of the Ancient Mariner’ i ‘Alexander the Great’, a njihov zajednički nazivnik bio je pisac – sve tri kompletna su krea­cija Stevea Harrisa. I to je ono što dobi­vamo ovdje. Nakon jako dobre ‘Darkest Hour’ koje je Harris napisao zajedno sa Dickinsonom slijede tri njegove samo­stalne stvari – ‘Death of the Celts’ (moja omiljena stvar na albumu), ‘The Par­chment’ i odjavna’Hell On Earth’. Čak i samostalno, ovaj disk s četiri stvari i preko četrdeset minuta glazbe vrlo lako bi se plasirao visoko na top-listi Maidenovih albuma. Jedina zamjerka, točnije cjepidlačenje je nedovoljno japanske tematike. Maideni su mi od malih nogu usadili ljubav prema kon­ceptualnim albumima pa sam nekako očekivao više sadržaja iz zemlje izlaze­ćeg sunca, no izvrsnog cijelog albuma više nego nadoknađuje taj ‘propust’.

blank
Ako ste dugogodišnji obožavatelj Maidena, sigurno već danima vrtite ovaj novi album i uživate pa vam moja kolumna i nije bila potrebna za potvrdu izvrsnosti ove grupe. Ako ste pak nešto mlađi i napokon ste se odlučili razlikovati od vršnjaka tako da počnete slušati kvalitetnu glazbu, Senjutsu nije loša početna točka, no možda je ipak bolje da krenete od početka, apsolvirate osamdesete i onda se vratite na ovaj album. Užitak je zajamčen.

Foto: Iron Maiden/ Parlophone Records

Pročitajte još

Plakanje u kadi

Petar Ipšić

Vidimo se, svemirski kauboju!

Ivan Jelčić

ABBA za Tik Tok generaciju

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija