Sat povijesti u Državnom arhivu u sklopu ovogodišnjeg Kliofesta, koji se u Dubrovniku odvio prvi put, ovog petka predavanja su održale prof. dr. sc. Vesna Miović i prof. dr. sc. Slavica Stojan, a teme su bile ‘Povijest Dubrovačke Republike kroz osmanske spise’ i ‘Istraživanje starije hrvatske književnosti kroz arhivske spise’.
Ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku Nikolina Pozniak istaknula je kako povijest pišu povjesničari, ali se zapitala je li ono što oni napišu i objave dovoljno vidljivo? Naglasila je kako su se Vesna Miović i Slavica Stojan svojim djelima, ali i današnjim izlaganjima isključivo pozivale na građu pronađenu u dubrovačkom Arhivu.
Vesna Miović okupljenima je predstavila vrijedne spise ‘Acta Turcarum’ u kojima se ogleda intrigantan odnos Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva. Miović je istaknula kako u povijesti Osmanskog Carstva nema slučaja poput onog kakva je bila Dubrovača Republika.
– Ona je bila vazalna država, ali je ujedno iz praktičnih razloga morala ostati neutralna između istoka i zapada, a da su je Osmanlije sputale uobičajenim vazalskim ograničenjima, to ne bi bilo moguće. Zahvaljujući svome položaju i neutralnoj luci u kojoj se trgovalo i u doba kada se ratovalo, vještim trgovcima i razmjenom informacija preko neutralnosti je nastojala sačuvati svoju slobodu. U dubrovačkom je arhivu sačuvano jako puno spisa iz tog vremena. Gotovo da nema arhivske serije u kojoj se ne spominju Osmanlije. Najvažnija je serija osmanskih spisa ‘Acta Turcarum’ koja ima oko 12 500 sačuvanih komada, a među njima su najvažniji ‘Sultanski spisi’ kojih je oko dvije tisuće. Najstariji sačuvani spis je onaj iz 1458. godine, a radi se o priznanici Mehmeda Osvajača o prvom uplaćenom dubrovačkom haraču Osmanlijama u iznosu od 1500 zlatnika. Najvrjedniji dio ‘Acta Turcarum’ su međudržavni dubrovačko-osmanski ugovori. Svaki bi sultan kada bi došao na vlast davao svoj primjerak. Mi bismo trebali imati 13 do 15 primjeraka, ali, nažalost, sačuvana su samo tri. Najstariji je onaj sultana Murata iz 1575. godine. Tim dokumentom Dubrovčanima je bila zagarantirana sigurnost ne samo u Dubrovniku nego i u Osmanskom carstvu – rekla je Miović te dodala kako je jako puno turskih spisa nestalo, propalo ili su ukradeni odmah nakon sloma Dubrovačke Republike i u prvo vrijeme austrijske vlasti kad je ‘Acta Turcarum’ pripala političkom arhivu. Naime, istaknula je, taj arhiv nije Austrijancima bio bitan i svoje su goste puštali da ulaze i uzimaju što im se sviđa, a ovakvi su dokumenti prvi ‘zapinjali za oko’.
Miović je naglasila da su se o dokumentima brinuli ‘dragomani’ koji su učili iz ‘početnica’. Iz njih takozvani ‘mladići jezika’ Dubrovačke Republike upoznavali su se s arapskim pismom i pripremali se za posao prevoditelja za osmanski turski jezik. U Arhivu sačuvan je Trotomni tursko-arapsko-perzijsko-latinsko-njemačko-talijansko-francusko-poljski rječnik poljskog osmanista Meninskog tiskan 1680. u Beču. Ove rječnike dragomani su uvijek nosili sa sobom te se računalo da oni zapremaju pola konjskog tovara.
Također, u svrhu poduke Republika je na svoj teritorij redovito dovodila ‘hodže’, odnosno učitelje koje je držala na oku, kao i ’emine’ čija je dužnost bila prikupljanje carine. Emini su, među ostalim, održavali red u Lazaretu, a najteže im je bilo pod kontrolu staviti bosansko-hercegovačke ‘hadžije’ – hodočasnike koji su putovali za Meku. Pohranjena je izjava koju su morali potpisati, a kojom se obvezuju da neće bježati ni izazivati nerede, već se u miru držati propisane karantene.
Miović je objasnila kako su harač na Portu nosili dubrovački ‘poklisari’. Pokazala je dokument koji svjedoči o jednoj anedgdoti. Naime, dva plemića koje je zapala navedena dužnost došli su kod velikog vezira čiji su dani, zbog političkih okolnosti, bili odbrojani. Svjestan da će uskoro ‘izgubiti glavu’ zamolio ih je da jedan sanduk prepun dragocjenosti odnesu u Nevesinje, odakle je podrijetlom, njegovoj sestri. Međutim, Dubrovčani su zaključili kako im vrlo vjerojatno kao ni veliki vezir ni njegova sestra neće biti od velike pomoći prilikom vođenja pregovora s Osmanlijama pa su čitav sanduk odnijeli doma. Sačuvano je pismo ljutite sestre koja od Republike traži da vrate otuđeno blago jer je unatoč njihovom mišljenju, utjecaja na Porti itekako imala.
Nakon Vesne Miović predavanje je održala Slavica Stojan koja je pokazala kako dubrovačke književnice itekako imaju mjesta u Državnom arhivu. Predstavila je žene iz sva tri društvena sloja Republike – visokog, srednjeg i nižeg na temelju kojih su nastale tri njene knjige ‘U salonu Marije Giorgi Bona’, ‘Anica Bošković’ i ‘Vjerenice i nevjernice’. Od predstavnica visokog sloja istaknula je Mariju Giorgi Bona, pripadnicu poznatog dubrovačkog vlasteoskog roda. Bila je izuzetno učena i ugledna ženu koja je u svom ljetnikovcu u Komolcu okupljala društvenu elitu tog doba. Među njima je bio i Talijan Alberto Fortis čija je želja bila napisati knjigu o Dubrovniku. Međutim, dogodio se jedan eksces, Fortis se u Mariju zaljubio te je morao otići. Njihova komunikacija zabilježena je u mnogobrojnim pismima izuzetne stilske vrijednosti.
-Pozabavila sam se i pitanjem pučke žene pa sam napisala knjigu o Anici Bošković. Ona nije ni pučka žena ni vlastelinka, već žena koja je imala ekskluzivnu situaciju da je bila sestra Ruđera Boškovića, ali i neudata kći koja ostaje u kući, u obitelji u kojoj je rođena. To je jedna od najtežih zadaća koju je žena mogla imati u vrijeme Dubrovačke Republike, a vjerojatno i poslije. To su bile žene koje su imale lošu situaciju pa kada bi se našle slučajno na sudu, redovito bi se izjašnjavale da su ‘povera filia inupta’ ili siromašna neudana kći. Maltretirale su ih braća, nevjeste koje su došle u kuću, dječurlija. Ona je bila sve i svašta u kući. Ali, Anica Bošković imala je potpuno drukčiju situaciju. Bila je u obitelji u kojoj se nitko nikada nije oženio, nije dobio ni potomka. Izvori za moju knjigu bila su njezina književna djela ispunjene velikom vjerom i onostranim životom – naglasila je Stojan te podsjetila na obične žene iz naroda tzv. marginalke.
Za građu o njima posegnula je u zapise dubrovačkog kaznenog suda gdje se one spominju u raznim okolnostima, bilo kao žrtve silovanja ili kradljivice. Ne libe se reći i više nego što od njih ispitivač zahtjeva pa se u njihovim svjedočanstvima jasno ocrtava Dubrovnik onog doba, počevši od jezika koji se koristio, do društvenih prilika, zaključila je Stojan.