Opsada hrvatskih kućanstava preko malih ekrana pojavljuje se trenutno u obliku turskih sapunica.
Prije nekoliko godina, Hrvatice, a i poneki Hrvat, "ludili" su za španjolskim i brazilskim serijalima koji su prikazivali život u manjim zajednicama, radove na rančevima, ljubavne intrige i parove koji su se, unatoč nesretnim počecima, uvijek nekako na kraju – "pronašli". Nakon toga, stigla je "Šeherezada"i od tad su turske serije zavladale malim ekranima, te se tu i tamo čak može čuti pokoja naučena turska riječ.
Turski serijali nisu klasične "sapunjare", dakle, ne postoji uvijek sretan kraj. Često se dogodi da završe tragično, tematikom su značajno napete, iznimno se pazi na odabir glazbe, a glumci ne glume šablonski, već kvalitetnije nego u sapunicama ostalih dijelova svijeta. Unatoč tome, one su ipak niže kvalitete nego filmovi iste tematike.
Turske sapunice nisu instrument novog televizijskog poretka, već odgovor na potražnju koja na ovim prostorima treba postojati. Naime, Hrvati su željni televizijskog "trasha", postoji neka potreba da se odmori mozak na način da se posveti sat vremena tuđim, fiktivnim problemima. Još kad se uz to doda i malo povijesnih činjenica, bile one ispravne ili ne, stvara se dobitna kombinacija za uživanje pred televizorom.
Dok se neki bune, smatrajući kako "navala Turaka" nije primjerena ovim prostorima, neki ih pasionirano gutaju te ih smatraju "veličanstvenima", očekujući nastavak za nastavkom kako bi što prije saznali što radi Hurem ili pak koga ili što je Sulejman osvojio u novom nastavku.
Serija nas je "riješila" predrasuda
Vesna Miović, dubrovačka povijesničarka i profesorica orjentalistike, mišljenja je kako je Sulejman donio pozitivan trend u Hrvatsku.
– Seriju uopće ne gledam jer za nju nemam vremena pa ne mogu otprilike procijeniti kako je ona povijesno utemeljena ili nije. No, koliko sam slušala o njoj, ipak dobro povijesno utemeljena. Naravno, moralo se napraviti nešto komercijalno, mislim da su posao ozbiljno odradili. Čula sam da su puno uložili u kostimografiju i ne mogu vjerovati da su potrošili toliko novca, a da je posao ipak ne tako dobro napravljen. Ljudi dosta komentiraju utjecaj harema i žena. Činjenica je da su u Osmanskom Carstvu žene imale značajan utjecaj. A što se tiče imena Veličanstveni, Sulejman ima dva imena, jedno je Sulejman Zakonodavac, a drugo Sulejman Veličanstveni. Ime nije promjenjeno, već se koristi ovo "popularnije". Mislim da je to serija u kojoj čovjek svakako može dosta toga naučiti, od elemenata kulture do riječi. Mislim da je serija upravo zbog toga jako pozitivno djelovala na hrvatsku javnost, gledatelje, jer na primjer, ljudi koji su imali predrasude prema Turcima su ih se riješili. Čini mi se kako su rezultati pozitivni – mišljenja je profesorica Miović.
– Sulejmana Veličanstvenog gledam povremeno, kad stignem. Inače, kad se pojavila Šeherezada, gledala sam je, čak sam i na neki način bila potaknuta da "skoknem" do Istambula, te nekoliko dana proživim u tom svijetu. To je tada bio veliki trend i drago mi je što sam vidjela kako se živi tamo. A Sulejman? Sada su ga intenzivirali, ali pratim kad stignem. Evo, za maškare spremam isto jednu masku u tom stilu – novinarka Marijana Puhjera.
– Nisam nikako fan turskih sapunica, uopće mi se ne sviđa taj žanr. Smatram da su popularne samo zato što ljudi nemaju što činit, a i puno je domaćica ili ljudi koji imaju puno slobodnog vremena, te tako u biti ljudi postaju fanovi "gledanja televizije". Inače, zbog obaveza malo gledam televiziju, a i nezgodni su termini tih sapunica. Ako imam vremena, radije ću izabrati neku političku emisiju ili neki drugi tip serije. Kad netko gleda, a ja sam u blizini, ja se jednostavno – maknem – gradski vijećnik Antun Kisić.
– Ne pratim turske sapunice, nisam ih nikad pratio. Možda sam jednom, dvaput, naletio na njih na televiziji, ali nisam se zainteresirao. Sjećam se kad je počela Šeherezada, da su to svi pratili, ali nisam gledao ni to, a ni ovog sad Sulejmana Veličanstvenog. Ma nisam gledao čak ni one meksičke od prije deset godina – direktor ACI Marine Dubrovnik Mato Franković.
– Ne, ne, ne, nikako. Ne pratim turske sapunice. Kad ih uopće mogu pratiti? Jedino nekad stignem navečer pogledati CSI ili druge kiminalističke serije. Nemam ni vremena ni volje gledati ove serije popodne ili one točno u podne. Draže su mi kriminalističke i sličan žanr – direktorica Boninova Marita Kisić Kamić.
– Što se tiče "sapunjara", ja se nasapunjam ujuto kad se brijem i tu staje moja priča sa sapunicama. Uopće ih ne gledam. Što se tiče gledanja ostalih serija, jako puno radim, ali sve se može kad se hoće, tako da nađem vremena za omiljene stvari za gledanje – predsjednik Udruženja barmena Frano Stjepović.
– Pratim ja i Sulejmana i sad ovu novu,"Silu". To meni služi kao antistres program, za opuštanje. Inače volim upaliti i Fox Crime. Da budem iskrena, pratim sve serije, američke, talijanske…neke gledam zato što u njima uživam, a neke, kao turske, mi služe za "mozak na pašu". Ne smeta mi taj dio jesu li povijesno ispravne ili ne, ako me zanima povijest, pogledam dokumentarce, a sapunice gledam jer mi se sviđa kostimografija, glazba, kultura – zato jer je drukčija od naše – ravnateljica Dječjeg doma „Maslina“ Iliana Stojanović.
– Nisam fan Sulejmana, moji ukućani znaju doma pogledati turske sapunice, ali ja zaista ne uživam u njima. Kad naletim, pogledam nešto drugo, ali inače jako malo pratim televizijski program, eventualno pogledam Dnevnik. Neovisno o tome što su govorili kako puno ljudi gleda Sulejmana jer su očekivali povijesnu priču, a nisu je dobili, ja ne gledam sapunicu jer mi zvučno ne paše jezik. Neke serije zbilja gledam jer mi se sviđa jezik, ali ovu ne – direktorica Dubrovnik Partnera Tilda Bogdanović.
– Ne gledam turske sapunice. Žena ih gleda, pa od nje čujem što se događa. Inače ja doma sviram dok ostali gledaju televiziju. Smatram da imamo svakodnevno oko nas dovoljno sapunica te da ih ne moramo gledati još i na televiziji – ravnatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra Damir Milat.