Stariji će reć' kako se nekad davno na Lokrumu moglo čut "ure koje tuku u Gradu", na Zvoniku. Ma, kažu i u Gružu bi se znale čut', kad je bilo povoljno vrijeme. I ne samo prvi put, već i ono odbrojavanje ura i nakon tri minute.
Ako netko nije čuo prvi put, ponavlja mu se odbrojavanje za izbrojat ure koje prolaze. Te tri minute traju i u naše doba. Al' u naše doba ure sa Zvonika ne čuju se više ni na Lokrumu, a kako bi tek došle do Gruža. Naše doba donijelo je neke nove zvukove, galamu, dernjavu, te umjesto zvonkog tona Mara i Bara sa Zvonika, slušamo neke druge tonove. Buku dubrovačkih ljetnih dana.
Butige na Luži
U svojim „Pripovijestima o Gradu“ gospođa Nada Skatolini spominje nekoliko butiga i radnja na Luži. U tom nizu kad se na Lužu izađe iz Lučarice do kantuna ulice Od polača prvo je bila „Kafana Bradarić“. Spominje se gospođa Nada kako je nekad čeljad rijetko doma spravljala kafu, već bi je okolni stanari naručili kod Bradarića, koji bi im je donio doma. Kao pizzu u današnja vremena. Do „Kafane Bradarić“ brijačnicu je držao Niko Kučar, na vratima koje je bila mesingana pločica s natpisom „Holić“, što je na češkom jeziku značilo – brijač! I znani nam Hrvoje Čikato zvani Čiki potvrdio je kako su se do ne tako davno u Gradu brijači zvali „holići“! Ipak su Česi bili naši najbolji gosti između dva Svjetska rata. Potvrda tome su i podaci kako ću Česi izgradili prvi hotel u Kuparima, te u Uvali Lapad „Marijin dvorac“ još 1927. godine, tada njihovo odmaralište, a danas dio hotela „Park“. Brijačnica gospara Nika bila je tih godina središte okupljanja muške čeljadi, smještena baš na Luži, gdje bi svatko navratio bar malo u điru, a nda do njega, za malo priče. Skupljali u se tu i novinari i političari, razni pjesnici i umjetnici, a legenda kaže kako je i Bernard Shaw unutra svratio dok je bio u posjeti Gradu. Legenda ide i dalje, te kaže kako mu je gospar Niko malo i frizuru popravio. Do kraja te zgrade na Luži, sad već na samom kantunu sa Stradunom, po sjećanjima gospođe Nade prvo je bila drogerija Seragli, nakon nje pastičerija Galić, koju 1932. preuzimaju Celestin i sestra mu Tekle Šikić.
Šikići, meštri od slatka
Gospar Živko je prvi član znane dubrovačke slastičarske obitelji Šikić koji s rodnog Murtera dolazi u Dubrovnik, te negdje oko 1900. otvara svoju prvu butigu od kolača u ulici Od puča. Za njim dolazi još nekoliko članova ove obitelji i u početku svi rade zajedno. Ipak, godine 1932. nećak gospara Živka Celestin Šikić sa sestrom Teklom se odvaja i otvaraju svoju vlastitu slastičarnicu u iznajmljenom prostoru na kantunu Luže i Straduna, generacijama znanu i po njemu zvanu „Cele“. Pod tim imenom Celestin vodi slastičarnicu sve do kraja Drugog svjetskog rata. Tada joj se mijenja ime u „Jadranka“, naravno i vlasništvo, te postaje državna. Gospar Cele još neko vrijeme iza rata radi u njoj, ali vrlo skoro napušta posao slastičara i do mirovine radi neke druge poslove. Generacije čeljadi Grada svih godina iza rata tu slastičarnicu i dalje su zvali „Cele“, mnogi često i ne znajući zašto i po kome. A ime „Cele“ konačno joj je vraćeno 2000. g., odlukom tadašnjeg direktora tvrtke UTD Ragusa Mila Šikića, inače nećaka gospara Celestina Cele, a sina gospara Marka Šikića, dijela ove znane obitelji koja je kolače i slatko činila u njihovoj slastičarnici u ulici Od puča. Tradicija imena „Cele“ tako je sačuvana, a tradiciju činjena kolača po receptima obitelji Šikić nastavila je Milova supruga Maja.
Kod Vinka u Gradsku
Dio Luže je i Gradska kavana. Kao što je Luža mjesto okupljanja, sastajalište preko kojeg se mora pasat u điru, tako je i Gradska mjesto gdje se godinama kava morala popit u dobrom društvu, kako bi se ostalo „u điru“! Otvorena još 1895. kao „Općinska kavana“, godinama je Gradska bila središte događanja, i zimi i ljeti, od veljuna, karnevala i maškara, političkih skupova i prijemova, plesnjaka i svadbi, te još puno toga. Njene dvije tarace uvijek su bile mjesto za „vidjet se“, više onaj na Luži, a manje onaj skriveniji, romantičniji u Portu, gdje je nekad bio i bazen s vodoskokom. Godinama bi se znalo reć kako se ide „na kavu do Vinka“, a ne u Gradsku, jer gospar Vinko Krampus proveo je preko 30 godina radeći u njoj, od prvog posla konobara do dugog godina šefa ovog dubrovačkog kultnog okupljališta. Nijedan veljun nije prošao, a da se on u njem nije maškaro! Mnogi će se prisjetit i nekadašnjih ulaznih vrata u Gradsku na „okretanje“, gdje je zadnjih godina suvenirnica. Učinio ih je meštar iz Gruža, Niko Musladin koji je živio čak 105 godina! Uz puno fotografija koje nam otkrivaju dugu povijest Gradske kavane, ipak jedna od njih ostaje nekako – neočekivana! Fotografija na kojoj mali crnac na ulazu u Gradsku dočekuje goste iz tridesetih godina. Priča o njemu je baš zanimljiva!
Crnac Riza s vrata Gradske
Zvao se Riza Šurla, rodom je iz Ulcinja, zaista je crnac i bio je dio velikog broja tadašnjih stanovnika Ulcinja, crnaca koji su kao robovi tamo dovedeni sa sjevera Afike za vrijeme Osmanskog carstva još u 16. stoljeću! Sa svega sedam godina došao je do Dubrovnika i nekoliko godina radio na ulazu u Gradsku kavanu, ostavši zauvijek zabilježen na ovoj fotografiji. Kasnije je kao mladić stigao do Zagreba, bavio se boksom, bio čak drugi velteraš u Savskoj bannovini, radeći kao konobar u čuvenoj „Esplanadi”. Zatim ide u Beograd, izučava fotografski zanat. Tu ga je zatekao rat i jedan zanimljiv susret, zapisan na “wikiju”! U jednoj od borbi bio je ranjen, odvedoše ga u partizansku bolnicu i dadoše mu prvu pomoć. Jovanka, kasnije supruga Josipa Broza Tita, zadesi se u bolnici i tokom obilaska ranjenika ugleda Riza, pa se prilično iznenadi.
– Odakle ste vi? – upita ga ona. – Iz Ulcinja! – odgovori Rizo. – Gdje je taj Ulcinj, u kojoj državi Afrike – upita opet Jovanka. – Nije u Africi, drugarice Jovanka – reče joj Riza. Jovanka se za čas zamisli, pa opet upita: – A što ste vi po nacionalnosti? – Crnogorac! – reče joj Riza – Hm! – opet se zamisli Jovanka, pa nastavi: – Nisam znala da su Crnogorci crnci! Mislila sam da su bijelci, ovako, kao mi!
U Ulcinj se vraća 1945. g. i otvara fotografsku radnju. Bio je poznat kao vatreni navijač splitskog Hajduka, zvali su ga "Crni povjerenik 'bilih'". Zahvaljujući njegovom radu ulcinjski Hajdukov klub navijača imao neusporedivo veći broj od svih drugih klubova navijača!Početkom šezdesetih oženio se Nadom Račić, prekinuvši običaj velike crnačke obitelji koja je ovdje sve do Rizinih momačkih dana imala običaj da se crnci obavezno žene crnkinjama, koje su u Ulcinj stizale iz drugih krajeva. Rođena su mu djeca Mario i Anita, koji ipak nisu pravi crnci, jer su „povukli” na majku. Umro je 2003. godine.