Sigurno bi bilo teško zamisliti Cavtat bez šetališta oko Rata koje je, siguran sam, jedno od najljepših šetališta na Jadranu. Opet, to je isto šetalište neraskidivo povezano s omiljenim kupalištem Cavtaćana, Kamenom malim do kojeg se nalazi kuća, sada već svim generacijama mještana prepoznatljiva kao „Ruskinjina kuća“. No, kako vrijeme neumorno protječe sve se manje ljudi sjeća tko je zapravo bila ta, sada već bezimena, Ruskinja.
SESTRE LIDIJA I OLGA
Tridesetih godina prošlog stoljeća kuću je sagradila obitelj Solovjov, koja je na ovo područje došla emigriravši iz Odesse u vrijeme Oktobarske revolucije. No, prije nego su došli u Cavtat, Solovjevi su živjeli u Beogradu. Otac Mihael A. Solovjov (1874. – 1953.) bio je sudac u Novom Sadu. Žena mu je bila Marina (1875. – 1953.), a imao je dvije kćeri, Olgu (1900. – 1974.) i Lidiju Iraklidi (1893. – 1995.) koja je iz Odese pobjegla zajedno s mužem prvo u Skopje, pa se tek kasnije pridružila obitelji u Beogradu. Ubrzo kuća obitelji Solovjev u Cavtatu postaje omiljeno sastajalište intelektualaca i umjetnika. Zasigurno su Solovjevi bili zanimljivo društvo, te su isto tako vjerojatno ugošćivali raznorazne ljude. U obitelji se govorio francuski, njemački, engleski, a Lidija je talijanski savladavala čak u poznim 70-tim godinama života. Iako je obitelj bila pravoslavne vjere poštovala je katoličke vjerske običaje, ne zaboravljajući svoje pravoslavlje. Olga Solovjev je bila poznata balerina, te je nastupala ne samo u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Mariboru, nego i po cijelom svijetu, bavila se i glumom. Sredinom tridesetih godina je napustila Beograd i došla u Cavtat, gdje je pokušava pronaći mir. No, ne prepušta se potpuno dokolici nego je sudjelovala u radu Dubrovačkih ljetnih igara kao koreografkinja. Druga sestra, Lidija je bila diplomirani povjesničar. Nakon što je emigrirala u Jugoslaviju bila je dopisnik nekoliko stranih novina, te je kasnije radila u banci. No, ubrzo se počela baviti kozmetikom, pa je u Beogradu otvorila svoj salon. U to je vrijeme to neuobičajeno zanimanje, a pogotovo jer su njeni prvi klijenti bile supruge stranih veleposlanika pa se širio glas kako je Lidija špijunka, vjerojatno na tragu tih glasina zajedno sa suprugom biva uhićena za vrijeme rata od strane Gestapa, ali se uspijeva osloboditi. Lidija je pisala kozmetičke savjete za modne časopise i time stekla slavu u modnim krugovima. Nakon Drugog svjetskog rata gubi svu imovinu i dolazi u Cavtat. Kada 1974. godine Olga umire, Irena nasljeđuje kuću koja je nakon njene smrti trebala pripasti temeljem Olgine oporuke Dubrovačkim ljetnim igrama. Bogati inventar kuće i njezin okoliš trebao je služiti za odmor glumaca. Kuća je u Domovinskom ratu izgorjela, te je takva pripala Ljetnim igrama, koje nisu imale volje istu obnoviti, a možda je zbog stila novoga vremena „prodaj sve” ubrzo prodana.
DRUGI PUT EMIGRANTICA
Gospođa Lidija bila je osoba izuzetne intelektualne i duhovne snage vezivala ju je velika ljubav prema Cavtatu, ali eto sudbina nije htjela da svoj mir nađe na groblju sv. Đurđa u Cavtatu gdje počivaju njezini roditelji i sestra Olga. Početkom Domovinskog rata otišla je u Apatin gdje i umrla u sto drugoj godini života. Tako je Lidija Iraklidi i po drugi put u svojim poznim godinama postala emigrant. Ovdje moramo citirati don Mata Bogišića župnika Cavtata kada piše o gospođi Lidiji: „Jednog dana će zaplakat i „Kamen Mali“ nad nestankom starog, potamnjelog žiška koji je svijetlio jedno čitavo stoljeće, a zvao se LIDIJA IRAKLIDI”. Vrijeme prolazi, dolaze nove generacije koje pretjerano ne zanimaju protekli događaji i osobe. Oni žive u sadašnjosti, povijest ne žele baštiniti, što je jučer bilo to je tako nevažno i nebitno, čemu se opterećivati? Uostalom, potrošačko društvo egzistira na temeljima kratkoročnog pamćenja uvjeravajući da baš danas moraš imati novi mobitel, automobil, TV prijemnik ili nešto slično, a sve drugo je nebitno i nevažno, ali eto neka nas ova kratka priča potakne na razmišljanje o prolaznosti vremena i potrebi da neke događaje i osobe zadržimo u memoriji.