Roadburn Festival započeo je prije četvrt stoljeća kao maleni desert/ stoner festival, no evolucija glazbenog ukusa organizatora i publike tijekom godina od njega je stvorio jednu od najraznolikijih glazbenih pozornica, gdje u eklektičnoj mješavini žanrova (u kojoj je stoner metal postao najmanje zastupljen stil) svoje mjesto na sceni pronalaze i mnoga manje razvikana i manje komercijalna imena, a zasigurno je i festival koji prednjači u zastupljenosti manjinskih izvođača s posebnim naglaskom na tradicionalno moćan izbor ženskih glasova.
Tako je i ove godine i sam pogled na raspored nastupa mogao sa izuzetnom sigurnošću jamčiti odličnu zabavu ukoliko se odlučite za odlazak na koncerte glazbenica, a moj subjektivni dojam je da su žene ove godine kvalitativno izdominirale svoje muške kolege, i svojim izvedbama zasjenile i headlinere Deafheaven i Cave In.
Prva naznaka ove dominacije bio je meni najdraži koncert prvog dana, kad je na glavnu pozornicu dvorane 013 izašla američka noise-hardcore glazbenica Julie Christmas. Julie je prvu dekadu ovog milenija slovila za jednu od najžešćih vokalistica u njujorškom sludge-noise bandu Made Out of Babies i post-metal bandu Battle of Mice, da bi 2010 značajno usporila svoj ritam na solo albumu ‘The Bad Wife’. Njezin najveći uspjeh bila je kolaboracija sa švedskim post-metal bandom Cult of Luna na konceptualnom albumu ‘Mariner’ iz 2016. Ogroman komercijalni i kritički uspjeh okrunili su i velebnim nastupom na Roadburnu 2018. pa je bilo samo pitanje vremena kad ćemo je ponovno vidjeti u Tilburgu.
Ovogodišnji nastup u stvari je nadoknada za koronom otkazani iz 2020., a uz Julie na pozornicu je izašao i gitarist Cult of Lune Johaness Persson kako bi predstavili njihovu novu kolaboraciju sa stvarima ‘End/ World’, ‘The Ash’ i ‘Drinking’, pozicioniranim između najavne i odjavne pjesme grupe Battle of Mice te niza Julienih solo stvari, od kojih je ‘July 31st’ definitivno najpoznatija. Odjevena u neonskim svjetlima ukrašenu crnu krinolinu, Julie je punih sat vremena hipnotizirala publiku svojim glasom i dinamičnim nastupom, da bi pri kraju seta svoj prvi europski koncert nakon punih pet godina proslavila s prvim redovima publike uz bocu Jack Danielsa. Uvijek, ali uvijek se isplati biti u prvom redu.
Nagradu za moje najveće ugodno iznenađenje festivala ide grupi Elizabeth Colour Wheel. Prije odlaska na festival sve što sam znao o njima je da su njujorški noiseri na tragu ranog Sonic Youtha, a na njihov nastup u petak malo prije ponoći sam odlučio otići čisto jer mi je bilo lijeno po laganoj kišici hodati nekoliko minuta do druge dvorane. Lijenost se kao i obično pokazala kao apsolutno pozitivna vrijednost, jer niti u najluđoj fantaziji nisam očekivao ovakvu eksploziju energije, posebno ne iz deminutivne pojave Kineskinje Lane Shi Otayonii, koja je od prvog takta pjesme ‘Aliens’ s pozornice eksplodirala snagom pet hidrogenskih bombi.
No, Lane nije dugo ostala na pozornici, već je vrlo brzo za vrijeme predstavljanja pjesama sa njihovog posljednjeg albuma ‘Nocebo’ naglavce skočila među gledatelje i nakon surfanja po posjetiteljima ostatak seta odlučila otpjevati iz publike, potrudivši se prijeći cjelokupnu dvoranu nadugo i naširoko nekoliko puta. Preporučam da obvezno preslušate album, ali nema teorijske šanse da vam on može dočarati cjelokupni doživljaj živog nastupa.
No apsolutna zvijezda festivala bila je kanadska horrorcore rapperica zambijskog porijekla Ashanti Mutinta, poznatija pod umjetničkim imenom Backxwash, koja je dvije večeri publikom pomela pod svojim uraganskim nastupima. Njezino prvo koncertno pojavljivanje na europskom kontinentu očekivano je pobudilo ogromno zanimanje pa su gledatelji kao sardine natiskani promatrali tu nevjerojatno energičnu scensku pojavu u potpuno bijelo obučene pjevačice sa black-metalski opituranim licem.
Predstavljajući čak tri kilometarski naslovljena albuma izdana u ovom desetljeću, i u pratnji gitaristice Pupil Slicera Kate Davies, Backxwash je pokazala svoj talent sa žestokim stvarima poput ‘Devil in a Moshpit’, ‘666 in Luxaxa’, ‘Terror Packets’, ‘Nine Hells’ i još dva tuceta genijalnih žestokih rapova, toliko da sam i danas dok ovo pišem čak mjesec dana kasnije još uvijek pod dojmom toliko da je debelim flomasterom zapisan obvezan odlazak na njezin koncert kad god i gdje god se odluči opet nastupati u Europi. Ako vam je Backxwash novo ime, imate apsolutnu obvezu preslušati njezine albume – ‘His Happiness Shall Come First Even Though We Are Suffering’ je najnoviji.
Ako se ikada zaželite dobre muzike izvođene od strane visoko-kvalitetnih glazbenica, tada je Roadburn idealna prilika da čujete neke stare favorite i otkrijete mnoga nova imena. Karte za 2024. već su spremljene na sigurno, očekuje se fantastična zabava.
Foto juliechristmas.com