Veliko hvala Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku što su nam ustupili svoje umove za predavanja povodom obilježavanja 750 godina Statuta – večeras je naglasila Zrinka Lucianović, voditeljica Odjela za kulturna događanja i obrazovne programe Dubrovačke baštine, pozdravljajući dr. sc. Lovra Kunčevića. On je večeras održao predavanje ‘Politička kultura i institucije Dubrovačke Republike‘ pred mnogobrojnom publikom u Lazaretima. Nastavak je to ciklusa predavanja povodom 750. obljetnice dubrovačkog Statuta u organizaciji Dubrovačke baštine i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, naglasila je Lucianović.
– Još od antike postoji konsenzus kako su republike krhke stvari – započeo je Kunčević – doživljavalo ih se, drugim riječima, kao nestabilne(…) stoga su zahtijevale daleko veći stupanj održavanja od njihovih suprotnosti, monarhija – naglasio je.
– Klasičan odgovor na pitanje filozofije kako osigurati opstanak republike jest da treba njegovati i poticati vrlinu njenih građana. Za republike je nužno ne samo da ima suvisle institucije, odnosno zakone, nego i da njeni građani dijele određene vrijednosti, odnos prema javnom djelovanju i prema općemo dobru – uvodno je istaknuo Kunčević, dodavši kako je, modernim rječnikom rečeno, ‘za republiku nužno da ima specifičnu političku kulturu ili politički mentalitet’.
– Politička kultura obuhvaća skup pravila, običaja i vrijednosti koje propisuju (ne)prihvatljive načine ponašanja u javnom prostoru. Dubrovačka Republika razvila je specifičnu republikansku političku kulturu koja je odigrala ključnu ulogu u njenom višestoljetnom opstanku – naglasio je Kunčević na predavanju, opisavši kako je moguće političku kulturu rekonstruirati iz povijesnih spisa, djela kroničara, zapisa senata i slično. Tijekom predavanja, osvrnuo se na temeljne vrijednosti političke kulture Republike, njih tri – patricijskom kolektivizmu, konzervativizmu te institucionalnosti.
– Prva je vlasteoski kolektivizam, odnosno inzistiranje na skupnoj vladavini plemstva i sumnjičavost prema isticanju pojedinaca ili obitelji. Druga vrijednost je konzervativizam, uvjerenje da starost dubrovačkih institucija jamči njihovu kvalitetu i da su promjene nešto što treba izbjegavati. Treća vrijednost je institucionalnost. Inzistirali su na tome da se politička pitanja rješavaju kroz institucije, a ne privatnim kanalima, da se za moć bori unutar zakona. Svaka od ove tri vrijednosti na svoj način pridonijela činjenici koja se na naglašava dovoljno – kad se govori o baštini starog Dubrovnika, često se spominje njegova diplomatska vještina, nevjerojatan doprinos hrvatskoj kulturi, iznimna vrijednost njegove arhitekture i urbanizma… No zaboravlja se jedna stvar koja Dubrovnik čini iznimnim. Dubrovnik je bio jedna od najstabilnijih i ijedna od najdugovječnijih republika europske povijesti – naglasio je Kunčević. Svaka od ovih vrijednosti na svoj način pridonijela je iznenađujućoj institucionalnoj stabilnosti Dubrovačke Republike – činjenici da je Dubrovnik zadržao više-manje iste političke institucije od 14. stoljeća sve do pada pod Napoleona, naglasio je.
– Tijekom 500 godina stabilnosti nemamo niti jedan pravi primjer pobune ili društvenih nemira u gradu; važnu ulogu u toj stabilnosti, pa čak i otpornosti na povijest, imao je upravo politički mentalitet, odnosno politička kultura. Prva i najvažnija vrijednost dubrovačke političke kulture je ono što bih nazvao vlasteoskim kolektivizmom – naglasio je Kunčević nazvavši ga i ‘vrijednosti tipičnom za republike’, navodeći i njegove negativne strane, primjerice pribojavanje od moći pojedinca naspram kolektiva vladajućih, što je klasičan talijanski primjer preuzimanja moći od pojedinaca u republikama (obitelji Visconti, Medici).
– Poučeni ovim iskustvom, Dubrovčani su u svoj politički sustav ugradili niz mehanizama koji su sprječavali koncentraciju moći, koji su moć maksimalno dijelili među velikim brojem ljudi. Državne institucije napravljene su tako da se niti jedna politička odluka nije mogla donijeti samostalno, niti jedan magistrat nikad ne odlučuje sam, bilo uz njega Veliko vijeće, Senat ili barem Malo vijeće. To kolektivno odlučivanje ide do te mjere da čak i u vrijeme krize, kad se biraju vojni zapovjednici, ne biraju jednog, nego obično tri vlastelina kao jednakovrijedne zapovjednike vojnih snaga – istaknuo je brojni niz primjera večerašnji predavač.
Drugi mehanizam sprječavanja koncentracije moći je izrazito kratak mandat dužnosnika, treći pak vakancija, vrijeme koje mora proći od ponovnog biranja na neku službu. Potom, primjerice, članovi iste obitelji nisu mogle biti u istoj službi, niti davati glas članovima rodbine i obitelji. Bila je to svojevrsna prevencija korištenja velikog broja bliskih ljudi za bitanje. Najočitiji primjer ipak bio je vladavina kneza. Dubrovčani su, naglasio je Kunčević, učinili sve da knez bude samo simbolička figura bez prave moći. Osim toga, biran je na najmanji mogući mandat.
– Tijekom svog mandata knez je više manje bio pod strogom kontrolom, a u nekim spisima moguće je pronaći i teze kako je bio, zapravo, zatvorenik Dvora, kojeg je rijetko napuštao, a i tada je morao izlaziti u pratnji. Odluke nije donosio sam. Nije smio sam razgovarati sa stranim diplomatima, nije se na diplomatska pisma potpisivao vlastitim imenom… – među ostalim naglasio je Kunčević.
Konzervativizam u ovom smislu je vjerovanje u naslijeđe predaka koje je bolje od promjena, a za Republiku je bila tipična sumnjičavost prema promjenama i reformama, nastavio je predavač.
– Tipična je ideja da je tradicija uvijek superiornija novotarijama, da uvijek nudi bolje odgovore od eksperimentiranja. Govor vlasti u spisima uvijek je pozivanje na mudre običaje predaka, na prošlost koja se uvijek iznova postavlja kao uzor, kao model. To je bit konzervativizma, da se prošlost doživljava kao bit, kao ideja. Možda najbolji primjer toga je činjenica kako riječ novi, novitas, novus, u spisima Republike često ima negativno značenje – naglasio je Kunčević uz niz primjera. Novotarije su za Dubrovčane bile rat ili kršenje pravila, što je potpuno drugačije od modernog poimanja novog gdje je ono često pozitivno.
– Najočitiji je primjer politike i pozivanja na nove, ‘svježe’ ljude ili još banalnije, činjenica da na mnoštvu proizvoda u dućanima imate natpis ‘NOVO’ – dodaje uz isticanje još jednog primjera dubrovačkog nepovjerenja, a to je korespodencija Stjepana Gradića i vlasti neposredno nakon potresa, koji je stalno isticao novotarije, želeći iskoristiti trenutak za modernizaciju.
– Dubrovčani su u koresponednciji stalno isticali jednu misao: ‘U starom gradu ne trebaju nam novi zakoni’. Mislim da je ovo pravi moto dubrovačkog konzervativizma – naglasio je dalje uz napomenu kako kroz 500 godina povijesti Republike nema mijenjanja političkog sustava, za razliku od drugih republika europske prošlosti.
Dubrovačka institucionalnost kao treći ‘stup’ dugovječnosti Republike jasno se pokazuje i u komparativnoj perspektivi gdje je Genova pravi antipod Dubrovniku, osobito u 14. i 15. stoljeću, naglasio je Kunčević.
– Ne postoji pravilnik biranja dužda a nije jasno ni tko točno ima pravo birati i biti biran za državne službenike. Ključna pitanja nisu dogovorena već se dogovaraju svakih nekoliko godina, često s mačem u ruci. To je kao da u Dubrovniku ne znate kako se bira knez ili tko ulazi u Veliko vijeće, što je bilo nezamislivo i nikada nije bilo pitanje spora – istaknuo je dalje.
Dr. sc. Lovro Kunčević potkrijepio je ovu iznimnu večer nizom zanimljivih povijesnih crtica kojima je zaključio još jedno u nizu predavanja tematskih vezanih za nevjerojatno djelo, dubrovački Statut, 750 godina nakon. Cijelo predavanje može se pogledati u vezanom videu:
Dr. sc. Lovro Kunčević bavi se komparativnom poviješću diplomacije, ideja i institucija Dubrovnika i drugih novovjekovnih republika.
Studij povijesti i filozofije završio 2003. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste je godine magistrirao temom Mitovi o osnutku srednjovjekovnoga Dubrovnika (The foundation myths of medieval Ragusa) na Central European University u Budimpešti. Od 2007. znanstveni je novak u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, navodi se u Leksikonu Marina Držića.
Zanima se za povijest ideja i institucija u renesansnom i baroknom Dubrovniku, pitanja konstrukcije dubrovačkog identiteta, dubrovačko republikanstvo u praksi i ideologiji, odnos politike i kulture, dubrovačku historiografiju i diplomaciju te za komparacije Dubrovnika i drugih renesansnih gradova-država.