Dvije stare crkve, ona Presvetog Trojstva te još starija od nje, svetog Martina iz 12. stoljeća, vrelo starog Onofrijevog vodovoda, prekrasna priroda, mir i tišina te čak i dva apartmana, sve to čini dio čari Šumeta, prigradskog dubrovačkog naselja između Komolca i Gornjeg Brgata. Iako prema posljednjem popisu stanovništva broji 176 stanovnika, u naselju je teško sresti ‘živu dušu’. U to smo se itekako uvjerili u našoj reportaži. Pri dolasku u naselje bilo nam je odmah jasno da pred nama nije lagan zadatak, ali odlučili smo poći do vrela u nadi da ćemo barem tamo nekoga sresti u jednom od brojnih đardina. I, doista. Gospar Vlaho Noćilo taman je brižno kao i svakog dana u svome đardinu radio oko pomadora, poveruna, balančana. Sve je, ističe nam, ove godine dobro urodilo. A, kako i ne bi kada mu se baština nalazi tik do vrela. Vode, naglašava ima u starom vodovodu, ali nema visinske razlike pa ona ne može doći na visinu pasa.
— Trenutno nema previše vode tijekom ljeta, ali preko zime se spuste oba vrela pa nastane potok – govori nam gospar Vlaho koji je 41 godinu radio u Vodovodu Dubrovnik i to na izvoru u Komolcu.
— U đardinu imam svega, svaki dan sam u njemu, malo se zabavim. Ovih sam dana morao popravljati ogradu jer su mi se divlje svinje uvalile u baštinu. Uništavaju sve pred sobom. U Šumetu imamo puno baština, ali nije to kao prije, ne radi se u njima puno. Za moje se mladosti cijelo ovo područje dikelom kopalo i skoro su svi radili – ističe gospar Vlaho.
Nema ‘žive duše’ za sresti
Zaputili smo se dalje od vrela i susreli jednu gospođu koja je koristila ono malo hlada za kratak đir. U malo riječi koje je s nama razmijenila otkrila nam je tek kako im je u Šumetu jako lijepo živjeti, ali da ‘nema žive duše za sresti’ i da je to kod njih jednostavno tako. U điru ovim naseljem bio je i gospar Vlado koji je iz Pule najprije otišao živjeti u Njemačku, potom u Slavonski Brod, a zatim je stigao u Dubrovnik i to ravno u Šumet u kojem živi već sedam godina. Međutim, naglašava, nedostaju im dodatne linije na jedinom Libertasovom minibusu koji dolazi u ovo naselje.
— Trebamo još koji polazak minibusa za Šumet. Nama penzionerima nije lako. Autobus je doduše školski te polazi u 7.20, a onda do 12.15 sati nemamo nijedne linije iz Šumeta. Da barem ubace neku oko 10 sati, to bi bilo odlično. Neki dan sam išao nešto rije šiti za mobitel i na tih pet minuta posla izgubio sam pet sati u gradu. Gdje sam bio – nigdje i što sam radio – ništa. Stigao po ovom zvizdanu doma i trebalo mi je vremena da dođem sebi. Toliki tramak za tako malo posla. Ma samo jednu liniju još da ubace. Možda nema puno stanovnika ovdje, pogotovo onih koji se voze autobusom, ali nama nekolicini on je ipak potreban. Nemamo svi automobile – priča gospar Vlado te se pita ironično hoće li uskoro morati kupovati ‘tovara da bi iz Šumeta došli u grad’.
Cestu bi, dodaje, također trebalo poravnati. Svi koji posjete Šumet, naglašava, dođu do izvora, malo povire i ne nađu više ništa.
— A, pročitaju da je Onofrio tako davno ovdje u Šumetu radio vodovod, a mi nismo u stanju u 21. stoljeću asfaltirati malo puta. Moglo bi se i kod tog izvora nešto napraviti, malo urediti – mišljenja je gospar Vlado. Ipak, dodaje, u Šumetu je odlično živjeti. Susjedi su izvrsni, kultura je na razini i na sam način života te mir i tišinu nema nikakve primjedbe.
Nekolicinu njegovih susjeda susreli smo u jednoj radionici. Iako su željeli ostati anonimni, rado su s nama podijelili sve što ih muči.
— Šumet vam je zaboravljeno mjesto ovog grada. Treba nam još autobusnih linija. Imamo taj minibus koji vozi djecu u školu, ali nikako ‘na zelenu granu’ s njegovim voznim redom. Ali, ajde, stignu djeca u školu iako jedva. Baš im je u knap. Naše mjesto je zaboravljeno u svim segmentima. Nekada autobus ne prođe ni kroz cijelo naselje, nego samo se okrene na početku. Ponekad čekamo uvečer kad idemo u grad i ne dođe uopće po nas. Izvisimo na stanici. Pa i ovo je Grad Dubrovnik, ne mogu nas baš ovako tretirati. Mi smo prije išli na autobus poviše sela četiri puta dnevno pješke. Dio smo grada u kojem ako nemaš automobil, nemaš ništa. Za sve nam treba. Uzmimo za primjer Osojnik, on je za nas velegrad. Dali su im beton, asfalt, a naše ceste nisu vidjele kap asfalta od rata. Srušila se pala od telefona ima tri godine pri početku mjesta i nitko je nije došao popavit’, ma ni dignut’ je. Da nemamo mobitele ne bi skoro ni telefona imali. Zagrmi u Italiji, mi nemamo ni signala ni telefona. Strašno. A, o internetu da ne govorimo. Imamo doduše bežične routere svi inače ništa ne bi imali – govore nam naši sugovornici te dodaju kako su tako blizu grada, a opet daleko.
Zaboravljen i zapušten
To im nekada, ističu, dobro dođe, ali opet voljeli bi kada bi im se u naselju nešto i napravilo.
— Tko hoće svoj mir, ovdje treba doći živjeti. Ali, činjenica je da je Šumet zapušten i zaboravljen te da od rata nitko ništa nije napravio u njemu. Sad su za izbora malo udarili fleke asfalta po putu, a i to su nikako napravili. Bolje nekad i makadam imati nego ovaj asfalt. Propao je put za na groblje, sad je napokon malo betonirano. Pa i izlaz iz Šumeta je bio problematičan, sad je malo bolje napravljeno, ali treba čovjek imati dobre vještine da izađe iz mjesta – ističu nam ovi stanovnici Šumeta.
Požalili su se i kako nemaju kanalizacije te spomenuli kako je u planu gradnja rezervoara koji bi se potom prelijevao u stari austrougarski rezervoar. S velikim ponosom govore o starom Onofrijevom vodovodu koji je poseban lokalitet u njihovom naselju.
— Stari vodovod vodi sve do Nuncijate, taj dio je tamo očuvan. Išao je sve kroz polje. Ma kako je Onofrio to proračuno i sve je išlo prirodnim padom. Svaka tri kilometra napravio je razliku od 90 centimetara kako bi voda tekla. Fontana je bila svako 800 metara, a u svakoj i kamen pa kad bi pala razina vode, na njoj bi nestajalo vode i tako redom. Voda je uvijek morala doći u Grad. Nisi smio dirnuti taj kamen u fontani. Svako sedam dana išao bi meštar s knezom i nadzirao cijelu trasu vodovoda. Ako bi tko dirao kamen, kazne su bile stroge pa čak su podrazumijevale i odsijecanje ruke. Nije dobro prolazio ni onaj koji bi to vidio, a nije prijavio da se to u njega na posjedu dogodilo – iznijeli su nam ovi stanovnici Šumeta.
Naša sljedeća sugovornica u Šumet je ‘pobjegla’ ravno iz povijesne jezgre, od vreve i šušura.
— Ja sam ‘novopečena’ u Šumetu,a li oduševljena sam. Prelijepo je ovdje živjeti. I kad pođem u grad i mislim da mi fali, jedva čekam uteć’ nazad u moj Šumet. Ipak, autobus nam je jako zeznut. Ljeti kad nema škole ne dolazi toliko redovito. Internet je strašno loš, sve veze i signali su ovdje uopće katastrofa – priča nam naša sugovornica.
Nedostaje nam svega
Nedaleko do nje naišli smo na jednu obitelj u žurbi, ali su za nas uspjeli izdvojiti malo vremena. Naglasili su i da taj autobus, koji svi redom spominju, nezadovoljni učestalosti njegovih dolazaka, dobili tek prije 12 godina i to kada su uspjeli popisati svu djecu od Knežice i Šumeta, a tada ih je bilo 52. Ipak, djeca nekada i propuste taj autobus jer im pođe pet minuta prije, a oni taman stignu na stanicu na pumpi.
— Ovdje bi trebao po cijeli dan samo djecu razvozit’ u školu i na treninge. Tu su roditelji cijeli dan u autu pa se dogovaramo tko koga kad vozi. U Šumetu nam treba svačega. Čekamo na igralište. Nismo iza rata ništa dobili osim javne rasvjete. Još ima puta gdje su granate pogodile. Trebamo put i djeci igralište, a bilo bi lijepo i da nam se vrati igralište za boče. Na tome radimo, ali kako je došla korona, sve je stalo, a u ovoj situaciji ne možemo onda ništa i tražiti. Sve je taman trebalo krenuti prije pandemije. Tu smo, a niđe smo. Skroz smo zaboravljeni. Što se tiče vode i puta, ljudi su sve prije rata sami kopali i napravili, snašli se iz potrebe. I put smo sami probili na ruke – govore nam ovi stanovnici Šumeta.
Žale se kako se u naselju ništa nije napravilo u posljednjih 30 godina. Dodaju kako im je sada zbog pandemije lakše shvatiti da nema novaca, ali da se trebalo napraviti ne za njih i prije dok je sredstava bilo.
— Ali, nikada nismo došli na red. A moglo bi se puno toga napraviti. Kad naš kotar dobije novce, svake godine uloži u neko drugo naselje. Pa pitali smo ih jesmo li mi 15. godinu više napokon na redu? Nikako doći na red. Ulaz u selo je prije bio opća katastrofa. S Brgata se nije moglo smotati uopće u Šumet, morao si dva puta promisliti, bilo je za poginut’. Sad je ovo pista, a napravljeno je na inicijativu dva čovjeka iz mjesta, a ne preko kotara – ističu.
Kuća im dva puta gorila
Velikih problema imali su sa strujom i s udarima gromova. Routeri bi im po kući izgorjeli ‘čim bi zagrmjelo u Italiji. Našim sugovornicima kuća je tako gorila čak dva puta od udara gromova.
— Bilo je to strašno. Dugo godina dok nismo prešli na bežično, gušilo nam je signale, ništa nismo mogli gledati – ističu naši sugovornici.
Dodaju kako je Šumet još uvijek tih i miran jer su ‘slijepo crijevo’. Ako bi tko i zalutao u mjesto, govore, nema odavde nigdje izaći dalje. Toliko je mirno da ne moramo de facto ni kuće zaključavati. Vrlo je sigurno – naglašavaju.
Dodaju i kako u mjestu ima puno djece, ali da se nemaju gdje igrati, već, primjerice, nogomet, igraju između četiri kamena na sred ceste. Nekoć su imali igralište, ali ga je, dodaju, voda raznijela.
— Današnja djeca u Šumetu nemaju ništa. Kad šutnu loptu u grmlje, adio, neće do nje više. Na velikom proširenju smo se usuglasili, čak je i susjed pristao za neku razmjenu zemlje da se taj dio naspe, put napravi sa strane i da ostane igralište. I parking smo već počeli kopati jer nam i on treba – govore nam ovi stanovnici Šumeta.
Ljubaznu i gostoljubivu gospođu Anku Gleđ ‘uhitili’ smo dok je odmarala na taraci uživajući u hladu na laganoj bavi. Prisjetila se kako su se nekad u Šumetu radile baštine, ali i da su ljudi sve sami radili, od kopanja puta sve do vode.
— Zadovoljni smo ovdje, prekrasno je. Ima bave, divno je. Imamo veliku kuću, ovdje nas je 15. Napravimo često roštilj, malo pustimo muziku zabavimo se uvečer. Kuća nam je gorila dva puta, ali refali smo se. Počelo je sve gore na brdu, a onda je došlo do nas. Bilo je strašno – priča nam gospođa Anka te dodaje da se stil života u Šumetu itekako izmijenio s vremenom.
— Prije se drukčije živjelo. A, sada svi rade, dođu doma, zatvore se u kuću pod klimu i nemaš nikoga sresti – zaključuje ova draga gospođa.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 25. kolovoza 2021.