Na Velikoj sceni ovog petka odigrava se prvi ovogodišnji premijerni naslov Kazališta Marina Držića. Riječ je o drami proslavljene francuske autorice Yasmine Reza ‘Art’, a kojeg na daske dubrovačkog teatra postavlja redateljica te glumica Jasna Jukić. Komad je to u kojoj se kroz svađu trojice prijatelja oko kupnje skupoga djela moderne umjetnosti, običnoga bijelog platna za dvjesto tisuća franaka, pokazuje koliko je zapravo krhko prijateljstvo. Trojicu prijatelja utjelovit će Zeslav Čotić kao Srđan, Bojan Beribaka kao Ivan dok je uloga Marka pripala gostujućem Marjanu Nejašmiću Baniću. Za scenografiju, izbor kostima i oblikovanje rasvjete, shodno pandemijskom proračunu zadužen je ravnatelj ustanove Paolo Tišljarić, a autor glazbe je Žarko Dragojević. S Jasnom Jukić porazgovarali smo o razlogu odabira upravo ovog naslova te je li platno oko kojeg ‘koplja lome’ ova trojica junaka uistinu bijelo.
Tema teksta je jasno svevremena, ipak zašto ste se ovaj komad odlučili postaviti upravo sada?
Yasmina Reza, i sama glumica, izuzetno dobro piše tekstove za glumce, bez puno tehničkih zahtjeva. Njeni tekstovi su na prvi pogled vrlo ležerni, a ustvari uvijek otvara ozbiljne i aktualne teme. Nedavno sam režirala u Metkoviću sa metkovskim amaterima njen tekst ‘Bog masakra’, a u našem kazalištu se igrao ‘Početak zimskog perioda’ u kojem sam glumila, ne mogu se sjetiti koja je to bila godina. Maro, Zdeslav i Bojan su super podjela za ovaj tekst i oni su bili moja inspiracija da predložim ravnatelju igranje ove predstave.
Predstava je svoju praizvedbu doživjela 1994. u pariškoj Comédie des Champs-Élysées te je nakon zaigrala na West Endu i Broadwayu. U kojoj mjeri ste se oslonili na ove inačice? Iz čega ste crpili inspiraciju?
Uopće se nisam oslanjala na nijednu dosadašnju izvedbu. Kazalište je živi organizam i svaki tekst je drugačiji kada ga izvode drugi glumci ili čak isti glumci, a s drugim redateljem ili uvijek istim redateljem, a drugi glumci. Nikada nije isto. Ljepota našeg posla je u stvaranju novih svjetova, maštanju novih okolnosti. Ako pitamo sasvim malu djecu koja još nisu opterećenima pravilima ovoga svijeta da nam maštaju npr. šumu, svako dijete će je izmaštati na svoj način. Kako bi se mogli zajedno igrati, voljni su svoju šumu uklopiti u šumu drugog djeteta. Mi u kazalištu na neki način moramo tako funkcionirati. Pisac mašta tekst, u tom zadanom okviru teksta redatelj mašta okvire predstave, u redateljskim zadanim okvirima maštaju glumci, scenografi, kostimografi, glazbenici… i na kraju dođe do predstave.
U Hrvatskoj naslovne junake u ‘Art-u’ utjelovljavali su redom prvaci domaće kazališne scene. On postavlja veliki zadatak pred glumce. Kako ste se odlučili na podjelu uloga?
Inače sam netko tko ne voli živjeti u prošlosti i govoriti kako je nekada bilo sve bolje. I kako su glumci koji su u mirovini ili ih više nema, samo oni bili dobri. Ja mislim da svako vrijeme ima svoje junake i prvake. Mlade generacije gledatelja upoznaju sada prvake kazališne scene, ne mogu se sjećati glumaca iz prošlih vremena. U prvim susretima s kazalištem svi smo bili očarani glumcima koje smo tada gledali. U ovoj glumačkoj podjeli su glumci koji će sigurno bitno utjecati na život kazališta u ovom našem vremenu. Mara Nejašmića Banića sam prije nekog vremena dobro upoznala kao glumca na sceni u HNK Split. Maro je u velikim, zahtjevnim ulogama bio briljantan. Zdeslava Čotića pratim od kada je došao u KMD, a u nekoliko predstava smo zajedno i glumili. Zdeslav je uvijek odličan. Najmanje poznajem Bojana Beribaku, ali u svim predstavama u kojima je glumio vidjelo se da se radi o zanimljivom i posebnom glumcu. Mislim da su oni točno u starosnoj dobi kada se preispituju teme o kojima se radi u tekstu. A ja sam u dobi kada su te teme već prošle i znam njihov ishod. Možda je kod nekoga drugačije, ali evo kod nas je tako.
Kako je proteklo prvo iščitavanje? S kojim likom ste se najprije povezali?
Svaki novi tekst nosi novu ‘muku’ otkrivanja. Ali to je najljepše, početak je u svemu najljepši. Ne mogu govoriti o povezivanju, nego o najzahtjevnijem liku kojeg igra Maro. Najzahtjevnije je bilo ‘obraniti’ taj lik.
Predmet oko kojeg se vrti radnja naizgled je banalan te iako je riječ o komediji, posrijedi je pomalo gorka životna drama. Kako ste je gradili?
Beznačajna kupnja otvara prostor preispitivanja prijateljstva. Stalni ljudski strah od napuštanja i želja za ljubavlju u nama stvara nesigurnost, koju netko rješava kupujući skupe predmete, netko ‘dobrom’ udajom, a netko iskazom druge osobe o našoj jedinstvenosti. To je tema predstave. Predstava nije rađena na gegu, ona je komedija konverzacije. Morali smo uvijek paziti da ne pretjeramo, da ni u jednom trenutku ne skrenemo u banalnosti. Iskustvo me naučilo da je uvijek dobro strana imena likova podomaćiti, približiti priču pojmovima koji su prihvatljivi u našoj sredini, a da pritom priča ne izgubi ni najmanji dio svoje orginalnosti. I napravila sam štrihove po onome kako sam isčitala tekst i vidjela predstavu.
I je li platno doista sasvim bijelo?
Yasmina Reza kroz lik Marka na prvoj stranici teksta opisuje platno: ‘…slikano bijelom bojom. Pozadina je bijela, a kad malo zažmiriš, na njoj nazireš tanke bijele kose crte. Bijela slika s bijelim crtama’. Kada Ivan govori o slici kaže: ‘Vidim nešto žuto, pa sivo, u nekim crtama ima okera’. A Srđan koji je kupio sliku: ‘Meni ovo nije posve bijelo’.
Predstava, među ostalim, preispituje koliko neusuglašenost oko neke teme, odnosno neispunjavanje nečijih očekivanja može biti presudno za prijateljski odnos dug više desetljeća. Osobno, vjerujete li u prijateljstva koja traju čitav život?
Ne da vjerujem, nego imam prijateljicu iz osnovne škole i nadam se da ćemo biti prijateljice do kraja života. S obzirom da sam i kuma na krštenju njenoj kćerki, prijateljica sam na neki način i sa kćeri. Prijateljstvo, ako je pravo, ono ne može prestati.
Okružuje Vas relativno mlad tim. Vjerujem da Vam je to poticajno. Ipak, primjećujete li da su razlike katkad izazovne?
Suradnike sam birala isključivo gledajući kvalitetu. Ispalo je da su svi mlađi i da su svi muškarci. Razlike su ogromne. Cenzuriram se u terminima i pričama moje generacije. I šutim i slušam kada pričaju specifičnosti iz svoje generacije. Ali jezik kazališta na isti način razumijem ja i oni. Kada pričamo o kazalištu i predstavi, tu ne postoji razlika u generacijama, tu se odlično razumijemo. U kazalište smo jednako uronjeni i tu nam sve glatko teče.
Zanimljivo, autorica Yasmina Reza i sama je ispočetka bila glumica. Je li preuzimanje redateljske palice za Vas bio logičan redoslijed nakon 30 godina provedenih na kazališnim daskama?
Nekako mi je tijesno u koži samo glumice, tako da sam se uz glumu povremeno bavila režijom. Nekoliko predstava sam napravila s amaterima. Ovo je moja treća predstava koju režiram svojim kolegama glumcima. Prve dvije su bile prigodne uz Božić Zdenac mudraca 2008. godine i Četvrti kralj 2009. godine. S obzirom što sam sve radila u kazalištu mogla bih se opisati kao kazališna djelatnica opće prakse. Mene vrijeme u kojem se nađem inspirira za neki novi smjer.
Pred dubrovačku publiku lani ste ponovno stali nakon podosta vremena izostanka. Je li povratak na/iza scene ispunio Vaša očekivanja?
U predstavi Prosidba igrala sam s dvojicom divnih kolega Flikom i Zdeslavom. Uz takve partnere na sceni, sve što očekujete može biti ispunjeno.
Jeste li zadovoljni aktualnim prvim čovjekom Kazališta Marina Držića? Biste li možda nešto napravili drugačije?
Paolo Tišljarić je odličan ravnatelj. Svaki ravnatelj ima pravo i zadatak voditi kazalište onako kako ga on zamišlja. Mislim da je Paolo pravi kazališni čovjek. Vrlo je radišan i uz svoj redateljski posao, pozna svaki segment kazališta. Radujem se vremenima pred nama i KMD u budućnosti.
O predstavi:
Krhkost prijateljstva kao tema
Predstava ‘Art’ govori o trojici prijatelja koji su vremenom otišli različitim životnim putevima i izgradili različite sustave vrijednosti, ali se usprkos tome i dalje druže. Tako je sve dok jedan od njih trojice ne kupi sliku čuvenog autora, kojoj drugi odriče bilo kakvu umjetničku vrijednost. Ta slika, kupljena po basnoslovnoj cijeni, postat će uzrok žučnih prepirki i rasprava, u kojima tri prijatelja preispituju i iskrenost dotadašnjih postupaka i cijeli međusobni odnos. Srđan, Ivan i Marko tri su lica koja kod publike izazivaju osmijeh, suosjećanje i ocrtavaju likove koje svakodnevno susrećemo na ulici, poslu, a ponekad među svojim prijateljima ili u ogledalu! Svaki od njih karakterno je različit, ali na kraju dana i sličan – jer to je bit svakog prijateljstva.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. veljače 2021.