AktualnoUrednički izbor

RAZGOVOR: VIKTORIJA KNEŽEVIĆ O uranjenoj kandidaturi, vlasti, gradu koji umire, ali i obiteljskim odnosima

viktorija knezevic

Od svojih sugrađana neću tražiti da mi daju glas temeljem dojma nego ih pozivam da u razdoblju koje slijedi, u sljedeće dvije godine, zajedno pripremimo jedan drukčiji model upravljanja javnim dobrom. Pozivam sve one najbolje koje ovaj grad ima da zajednički izgradimo budućnost, dokinemo eru klijentelizma, otvorimo jedno novo vrijeme i novo razdoblje za ovaj grad – rekla je počekom ožujka dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević. Najavila je tada svoju kandidaturu za gradonačelnicu Dubrovnika na izborima 2025. O okidaču za takav korak, glavnim odrednicama njenog predizbornog programa, ali i aktualnoj gradskoj vlasti razgovarali smo za ovaj broj našeg tjednika.

Najavili ste kandidaturu dvije godine prije izbora, zašto toliko rano?
Najavila sam kandidaturu kao nezavisna kandidatkinja. Smatram da je potrebno da me kroz ove dvije godine građani upoznaju kao kandidatkinju, ali i programe i ljude koje ću predstaviti. Jedno je kad netko započinje kandidaturu kao član velike stranke. Njima je dovoljno šest mjeseci prije dogovoriti se i ‘lansirati’ nekoga od kandidata, budući da se njihovo biračko tijelo uglavnom okuplja oko stranke, a puno manje oko kandidata. No, sasvim je nešto drugo kad polazite s pozicije nezavisnog kandidata koji se tek mora predstaviti javnosti. Mislim da je ovo najpoštenije prema biračima, ali i ostalim sudionicima političke scene da znamo tko je tko i tko je što već sad.

Što je bilo presudno da se odlučite na taj iskorak i zašto baš sad?
Godinama na neki način sudjelujem u javnom i političkom životu. Moj prvi istup bio je ranih 2000-ih kad je Dubravka Šuica povećala cijene vrtića. Ja sam bila jedna od organizatora prosvjeda roditelja protiv tog povećanja. Zapravo, u javnom sam životu prisutna na različite načine od kad sam se vratila s fakulteta. Puno puta dosad su me nagovarali, poticali na to da se kandidiram, ali jednostavno nisam mogla, nisam imala vremena. Moj život nije mogao podnijeti kandidaturu. Samohrani sam roditelj, imam svoju privatnu odvjetničku praksu i još neke projekte sa strane. Život mi je bio previše intenzivan da bi mogao podnijeti još i tu jednu vrlo ozbiljnu i odgovornu dužnost i aktivnost. No, budući da mi je kćer prošle godine završila fakultet, otpao mi je veliki dio obveza. Praksa mi je već stabilna jer svoj ured imam 18 godina, tako da mi se u ovom trenutku život presložio i to može podnijeti. Sad je pravi trenutak za to.

Je li se u životu grada dogodio neki okidač za taj korak?
Dubrovnik svaki dan umire, mi doslovno implodiramo. Grad se ne razvija već svakim danom situacija postaje sve gora i gora. Grad smo s proračunom od skoro 100 milijuna eura, svake druge godine uplatimo u proračun cijeli jedan Pelješki most, a Gradska uprava nam s ponosom objavljuje kako je popravila neki šaht na Čingriji. To je tužno. U 30 godina nemamo niti jedno novo parkirno mjesto, osim one nesretne garaže koja je zlatno plaćena. Život u gradu je svakim danom sve teži i sve gori, a vlast koja je za to odgovorna kao da se natječe sama sa sobom i svojim prethodnicima u bezidejnosti, na neki način i u bezobrazluku prema građanima.

Već neko vrijeme preko društvenih mreža kritizirate rad aktualne gradske vlasti, vidite li išta dobro u njihovim potezima?
Postoje neki dobri pokušaji poput škole na Montovjerni i Studentskog doma, bez obzira što je vrlo vjerojatno predimenzioniran i nije na najsretnijoj lokaciji. To su dobri i hvalevrijedni projekti za učenike i studente, ali i oni su opterećeni nedostatcima. Recimo, cijela škola je napravljena bez ijednog parkirnog mjesta, čak i za nastavnike. Studentski dom ima samo jednu etažu parkirnih mjesta, umjesto dvije dozvoljene po GUP-u. Možete li zamisliti koliko bi život u tim kvartovima bio sretniji i kvalitetniji da su se predvidjele dvije garažne etaže. Mi u GUP-u imamo dozvoljene samo dvije etaže podzemnih parkirnih mjesta. Zašto je to tako? Možda je to nekad davno bilo u redu jer su takve bile građevinsko tehnološke mogućnosti, ali danas ta odredba, koja se samo prepisuje iz GUP-a u GUP, nema više stvarne svrhe. U Zagrebu imate garaže s pet do šest podzemnih etaža. Aktualna vlast i kad nešto napravi, napravi to nepromišljeno. Kao da ste nekom djetetu dali da se poigra s projektom, a ne nekoj ozbiljnoj i odgovornoj gradskoj vlasti.

Upravo je parking jedan od gorućih problema u Dubrovniku.
Tako je. On utječe na kvalitetu života svih nas. Parking i promet u Dubrovniku moramo strukturno rješavati. Još 80-ih godina su urbanisti razmišljali o tome i postoji čitav niz projekata strukturnog rješavanja prometa. Već tada je bio zamišljen tunel u obliku ipsilona. To je tunel koji ulazi na području Kantafiga te se jedan krak odvaja prema Lapadu, a drugi nastavlja prema Belvedereu. On je praćen sustavom podzemnih javnih garaža i pokretnih stepenica koje te garaže povezuju s površinom. Nama, naime, najveći problem stvaraju mikrotranziti na potezu Lapad – Gruž – povijesna jezgra, ali i dostava robe jer samo u Gradu imamo oko 200 lokala i znamo svi koja je to svakodnevna količina robe. Tu su još i turisti tako da ti mikrotranziti stvaraju veliko opterećenje. Kada bismo imali podzemnu infrastrukturu, sav taj tranzit bi se mogao ubaciti u podzemlje. Tako gradovi poput Monte Carla imaju čak 8 ili 9 tunela. Vjerujem da bi se za dubrovački tunel mogla dobiti značajna europska sredstva i time bismo riješili naš problem.

Jako malo se razmišlja o podzemnoj gradnji. Bivši gradonačelnik Andro Vlahušić je imao neke ideje, ali ih nije realizirao.
Vlast se bavi time gdje treba premjestiti zebru i treba li oprati autobusne čekaonice, ali užasno malo promišljaju o budućnosti Dubrovnika. Mi živimo od ove ljepote, ali de facto živimo na ‘lešu pokojne babe’. Živimo na onome što su naši predci izgradili. Sami ništa nismo stvorili niti stvaramo. Ovdje se stvara ogromna količina novca, ali se ne stvara nikakva vrijednost koja bi ostala budućim naraštajima. Za to nisu krivi ljudi, za to je kriva vlast. Ona je ta koja mora usmjeriti kumulirani kapital i početi graditi trajne vrijednosti koje doprinose kvaliteti života.

Koje su to vrijednosti?
Imamo manjak objekata javnog sadržaja. Ako osnujete sportski klub i dovedete vrhunskog sportaša, uzalud vam je kad ne možete dobiti termin za treninge jer imamo samo jednu sportsku dvoranu u kojoj su svi termini zauzeti do 23 sata. To utječe na kvalitetu života svakoga od nas. Nemamo nego šaku jada od parkova, ovaj na Batali je sramota, a parkovi grad čine gradom. ‘Mamutica’ koja bi trebala niknuti kod Karingtonke digla je veliku prašinu i upravo bi takve posljednje zelene oaze Grad trebao otkupiti, obeštetiti investitore ako su počeli projektirati i zadržati te površine kao zelene i javne za našu djecu, da nismo u samom betonu. U podzemlju tih parcela mogla bi se napraviti garaža, odnosno odgovarajuća parkirna mjesta za naše sugrađane. To su stvari koje nedostaju.

Ali sve je manje tih zelenih oaza.
Da, sve ih je manje. Razumijem, u Dubrovniku se stvara velika količina novca i postoji veliki pritisak investitora. Stoga Dubrovnik mora početi promišljati svoje urbanističko širenje i to tako da prvo o tome razgovaraju stručnjaci, a nakon javne rasprave građani na referendumu odlučuju gdje će to biti. Postoji više različitih ideja i vizija. Jedna od njih jest policentrično širenje prema selima Dubrovačkog primorja. Tu je i Srđ gdje bi umjesto golfa trebali biti javni sadržaji koji su potrebni gradu. Ja ne znam dovoljno o tome, ali treba pokrenuti javnu raspravu. Kapitalu koji dolazi morate dati ‘pješčanik’ u kojem će se realizirati. Kapital ima svoje zakonitosti i on nije loš ako ga javna vlast kanalizira kvalitetno. U suprotnom ćete dobiti katastrofu. Kao što u organizmu dobijemo karcinom kad se stanice previše razvijaju i množe, tako ovdje imamo urbane karcinome. Previše je razvoja na jednom mjestu, stoga moramo razmišljati o širenju, početi ga planirati uz pomoć najboljih stručnjaka. Sve kako bismo za generacije koje dolaze ostavili nešto vrijedno.

viktorija knezevic1

Je li prilika za to u novom GUP-u, koji će vjerojatno dočekati novu gradsku vlast?
To nije samo pitanje Generalnog urbanističkog plana Dubrovnika, već i županijskog urbanističkog plana. To mora biti koordinirano jer GUP može razrađivati zone koje su već u planovima višega ranga. Mislim da ovaj GUP neće početi rješavati suštinski niti jedan od problema.

Rekli ste da izlazite na izbore kao nezavisna kandidatkinja, ali hoćete li među političkim strankama tražiti partnere?
Svakako ćemo razgovarati. Politika je prije svega umijeće okupljanja. Bitno je surađivati i okupljati, raditi kvalitetne kompromise, kao i u obitelji. Postoji izreka koja kaže da je dobra koalicija ona u kojoj su svi jednako nezadovoljni.

Koga vidite kao potencijalne partnere?
HDZ, Pero Vićan i Željko Raguž su potpuno isključeni iz toga iz općepoznatih razloga, a meni su svakako najbliži Srđevci, moji dragi prijatelji s kojima sam puno puta surađivala. Dosta smo slični po pitanju brige za javno dobro, dobro se poznajemo i vjerujem da ćemo i u budućnosti naći načine za suradnju za dobrobit građana. Srđevci su jedna od rijetkih grupacija koja je svoje mjesto u dubrovačkoj političkoj povijesti upisala zlatnim slovima zbog svoje bitke za Srđ. Zahvalna sam im na tome. Nažalost, tri puta nisu uspjeli preuzeti odgovornost u gradu. Nadam se da će lista koju ću okupiti biti jedna vrsta novog vjetra u leđa svim snagama koje žele smijeniti štetne politike HDZ-a.

Jeste li već počeli slagati listu, na koje ljude računate?
Razgovaram s ljudima, ali to će biti predmet posebnog predstavljanja i ne bih sad mogla govoriti više o tome. Bit će tu neka poznata imena, neka potpuno nepoznata, neka možda poznata, ali ne iz političkog svijeta… Uglavnom ljudi koji su svojim profilom slični meni.

Čestim kritikama vlasti na neki način radite ono što bi trebao biti posao oporbe u Gradskom vijeću. Kako ocjenjujete njihov rad i gdje po Vama griješe?
Oporba griješi jer sve svoje karte stavlja na sjednice Gradskog vijeća. Na njima pokušavaju artikulirati neka svoja pitanja, ali imam osjećaj kao da Mato Franković uvijek unaprijed zna ta njihova pitanja, jer nemoguće je da je tako pripremljen na odgovore, ili ih demagoški zaspinira. Postave mu pitanje i traže izravan odgovor, a on to skrene na neku drugu temu, na drugu optužbu. Previše se oslanjaju na sjednice, a tamo su na njegovom terenu gdje su uvjeti poprilično nesportski za njih.

Na čemu ćete temeljiti svoju kampanju? Hoćete li nastaviti s kritikama i ukazivanju na nepravilnosti u radu Gradske uprave? Ljudima ipak u nekom trenutku dosade negativnosti, traže pozitivu.
Naravno, okrenimo se budućnosti. Nama su potrebni iskoraci u tome kako mislimo i želimo živjeti u ovom gradu. Jedan od tema je svakako promet. Zalagat ću se za strukturna i dugoročna rješenja koja bismo mogli ostvariti kroz pristup EU fondovima. Druga je širenje i razvoj Dubrovnika. Nužno su nam potrebne zone u kojima ćemo moći izgraditi priuštive stanove. Nužno nam je potrebno i da postojeći vrtići i škole imaju veće resurse i veće kapacitete. Vrlo važna stavka mog programa bit će i reorganizacija rada javne uprave. Da sad hoćete nešto riješiti, tamo u najboljem slučaju možete doći od 8 do 16. Zašto je to tako? I oni mogu raditi dvokratno kao što i mi radimo. I oni mogu koristiti ‘Zoom’, kao što ga mi koristimo. Ako ste ikad pokušali dobiti nekoga na telefon u nekom uredu, vjerojatno ste morali nazvati 20, 30 ili 50 puta jer oni svoje telefone samo stave na ‘silent’ i ne javljaju se nikome. Zamislite kad bi svaki taj službenik na kraju svakog radnog dana ili najkasnije sutradan morao uzvratiti sve propuštene pozive kao što to radim ja. Koliko bi nam tad život bio lakši i jednostavniji. Postoje pravila, koja je uvela Estonija, da kad gradska uprava nešto traži od vas, sve mora tražiti jednim dopisom, a ne sad vam treba ovaj papir, sad onaj. Službenici trebaju poznavati svoj opseg poslova i kad nešto traže od građana, moraju na jednom dopisu napisati što im sve treba, a ne kad im se donese smisle nešto drugo. Mora se uvesti i pravilo da Gradska uprava ne može i ne smije tražiti ništa od građanina od dokumentacije koju sami imaju, a sve što je potrebno pribaviti od drugih tijela, neka sami pribavljaju. To se već može provoditi po zakonu, ali oni to ne primjenjuju nego im je lakše ‘drndati’ nas da donosimo. Kao pravnica koja se nažalost cijeli život bori s birokracijom jako dobro znam što se i kako se može unaprijediti i olakšati život građana bez da se mijenjaju zakoni. Samo treba malo promišljenosti i odlučnosti da Gradska uprava konačno postane servis građanima. To su glavne odrednice mog programa.

Imamo li preglomaznu Gradsku upravu?
Imamo užasno predimenzioniranu Gradsku upravu, ali i to je moguće riješiti. Prvo treba napraviti popis svih procesa i procijeniti optimalan broj ljudi te ih testirati i ostaviti najbolje, čak im dati i veće plaće. U Gradu Dubrovniku su jako dobro plaćene visokorangirane osobe, ali ljudi koji rade zahtjevne poslove nižeg ranga su potplaćeni. Njima bi svakako trebalo povećati plaće i odvojiti najkvalitetnije ljude. Četiri su odrednice za testiranje kvalitete jednog službenika. Prvo je njegova inteligencija, drugo je njegovo znanje, a potom motiviranost i etičnost. Inteligenciju i znanje se lako testira pomoću pismenog ispita. No, motiviranost i etičnost se lako ‘fejka’ na intervjuima. Stoga je za procjenjivanje motiviranosti i etičnosti potrebno ocjenjivanje službenika. Potrebno je omogućiti krajnjem korisniku da ocjenjuje službenika, ali i kolegama da ocjenjuju jedni druge. Vrlo se često, naime, dogodi da u uredu u kojem radi petero ljudi, četvero radi besprijekorno, a jedan opstruira svih njih. Dakle, treba omogućiti horizontalno ocjenjivanje, ali i zaposlenici moraju moći ocjenjivati svoga šefa. To ću ja uvesti.

To je na tragu Vaše stranice Ocijeni me.
Apsolutno. Vidjet ćete kako se situacija može promijeniti kad ljudi koji budu imali dobre ocjene budu mogli imati 10 ili više posto veću plaću. Tad su svi motivirani. U tim pravcima mislim provoditi promjene. Građani pune proračune i ti ljudi moraju njima biti servis.

Može li se tu očekivati otpor?
Bit će sasvim sigurno otpora. No otpuštanja moraju pratiti program zbrinjavanja. Ljude ne možete izbaciti na cestu iako tako ne misle oni iz privatnog sektora. No, politika tu mora snositi svoj dio odgovornosti. Višak ljudi se može zbrinuti na razne načine, preko otpremnina, poticaja za samozapošljavanje do vaučera. Uz odgovarajuće programe zbrinjavanja u roku od dvije godine možemo imati sve to riješeno.

Od izbora nas dijeli nešto više od dvije godine. Ne mislite li da ovako ranom najavom kandidature dajete dovoljno prostora političkim oponentima za napade?
Apsolutno. Ovo je najteže moguće za mene, dvije godine prije krenuti i izložiti se mogućim napadima, pogotovo napadima HDZ-a koji je vrlo dobar u zlouporabi represivnog aparata. Oni su već nekoliko kandidata ‘spakovali’ preko policije, DORH-a i raznih inspekcija tako da mogu očekivati napade s te strane, ali spremna sam. Što god bilo, ja ću se vratiti i uzvratiti.

Pitam to jer se u kuloarima već može čuti kako je krenulo ‘iskopavanje’ Vaših ‘mača’.
Vjerojatno ste ovih dana imali priliku čuti neke ružne stvari o meni. To nije nikakvo čudo, HDZ je započeo svoju kampanju difamacije mene osobno i svega onoga što ja predstavljam. Tako ste imali priliku čuti: Možete zamisliti kakva je ona osoba, ona nije bila rođenom ocu na sprovodu! I to što ste čuli da nisam bila svom ocu na sprovodu je istina, ali ne i cijela istina. Moj otac je od kada ja znam za sebe imao ozbiljnih i teških problema s alkoholom. Više puta je liječen od alkoholizma i više puta je recidivirao. Posljednji put je napustio program liječenja i opet se odao alkoholu prije 10 godina. Ja sam se nakon toga odselila iz obiteljske kuće i otišla u podstanare jer nisam željela da moje dijete doživljava i proživljava ono što sam ja u djetinjstvu. Nakon što sam se odselila iz obiteljske kuće još sam neko vrijeme dolazila u posjet, ali kako se moj otac ni tih par sati nije mogao suzdržati od alkohola, prestala sam dolaziti i prekinula svaki kontakt. Kad je preminuo, imala sam želju doći na sprovod unatoč i usprkos svemu, međutim obitelj me obavijestila da je njegova izričita želja bila da ne dolazim ni ja, ni itko drugi od rodbine i prijatelja. Ja sam tu želju poštovala. Teško mi je bilo ovo izreći i na ovaj način izlagati sebe i svoj život u onim dijelovima u kojima svatko od nas ima pravo na privatnost, ali HDZ i srodni spletkaroši i difamatori mi to nisu dopustili, pa sam vam bila dužna pružiti ove najosnovnije činjenice. Ovo je sve što ću reći o ovoj temi.

Objavljeno u tiskanom izdanju 12. travnja 2023.

Pročitajte još

OD SRIJEDE NA KIOSCIMA Čeka vas novi broj DuLista!

Dulist

PELJEŠKA TRPEZA Mali raj za gurmane u Dračama

Dulist

ORSAN NE RADI, ŠTEKA I KOMOLAC Njirić: ‘Gorivo tankamo u bidone, nema druge! Sramota!’

Ivana Mijić Vulinović