Aktualno

RAZGOVOR Silva Capurso: ‘Zabrinjavajuće je što se termini psihologa u našoj Poliklinici popune u dan i pol’

Dugogodišnja urednica i novi­narka Radija Dubrovnik, Dubrovki­nja Silva Capurso dobitnica je ovogo­dišnje nagrade za iznimna postignuća Dubrovačko-neretvanske županije. Njena posvećenost temama koje obra­đuje u emisiji ‘Zdravi bili’, među osta­lim, pomogla je u zaživljavanju pro­jekta Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Opće bolnice Dubrovnik čija je danas i savjetnica te ju je ponovno odvela u fakultetske klupe gdje pri Edukacijskom-rehabili­tacijskom fakultetu u Zagrebu dovršava doktorski studij. S Capurso porazgova­rali smo o tome kako se uopće rodila ideja o ustanovi, s kakvim poteškoćama se u njoj susreću te zašto bi se ovakvi razgovori trebali češće voditi.
Vjerujem kako Vam je ova nagrada došla poput trešnje na šlagu, među­tim svoj angažman zapravo niste zaustavili na poslu uređivanju emisije.
Kad sam počela raditi emisiju prije 15 godina sasvim sigurno nisam razmi­šljala o nagradi. Tjedna je to emisija od pola sata do sat vremena, a u ovo raz­doblju koronavirusa znala je biti i nešto kraća. Ona obuhvaća sve teme vezane uz zdravlje pa su mi se često znali jav­ljati roditelji djece s poteškoćama u razvoju. Krenuli smo govoriti o tome i važnosti rane intervencije. Mogla bih reći da je tijekom godina ovo postala najzastupljenija tema. Najveći pro­blem s kojim su se susretali je to što su morali odlaziti u udaljene bolničke centre po postavljanje dijagnoze koja je neophodna kako bi znali što točno raditi dalje. Međutim, kad bi krenuli dalje i tu su nailazili na rascjepkanost po različitim gradovima. Uz Dan osoba s invaliditetom u emisiji se uz njih jed­nom našao ravnatelj OB Dubrovnik izv. prof. prim. dr. sc. Marijo Bekić koji je na samom kraju rekao da bi volio nešto napraviti po tom pitanju jer je svjestan potrebe. Nazvao me nakon tjedan dana i pitao kako bi se jedan takav projekt mogao uklopiti u bolnicu. Igrom slu­čaja sam godinu-dvije prije toga upisala doktorat koji se odnosi na prevencij­sku znanost i studij invaliditeta, imala sam neku širu sliku koju smo sužavali prema zahtjevima. Dosta ljudi sam poznavala među stručnjacima s ovog područja kao što je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, koja ima iskustvo poli­klinike koja je usredotočena na proble­matiku prije svega zlostavljane djece, a čija nam je pomoć bila od velikog zna­čaja u stavljanju stvari na svoje mjesto.
Kako ste se odvažili na povratak u fakultetske klupe?
Željela sam se dodatno obrazovati i raz­mišljala sam se koji doktorat upisati. Najviše mi se svidio ovaj interdiscipli­narni studij pri Edukacijsko-rehabili­tacijskom fakultetu. U njemu sudje­luju i profesori s Političkih znanosti, moje primarne ustanove. Zapravo je uključeno sedam različitih institucija. Bavi se dijelovima koji te tiču socijalne pedagogije i rehabilitacijske edukacije. U više navrata sam zvala i provjera­vala kad će krenuti upisi nove genera­cije jer se održavaju svake treće godine. Nisam znala kako ću posložiti financij­sku situaciji i posao s obzirom na to da sam jednom mjesečno morala ići u Zagreb, ali odlučila sam probati. Proučila sam sve programe i kolegije i shvatila sam da o tome malo znam. Skupila sam svu literaturu od prethodnih generacija, čitala i pripremala se. Na početku mi je bilo jako teško. Bilo je neobično vratiti se na fakultet nakon toliko godina. Struktura rada je sasvim druk­čija nego na uobičajenom diplomskom ili preddiplomskom studiji. Kolegiji su u jednom komadu i traju od petka do nedjelje. Moje šefice – Adrijana Toma­šić i Nila Miličić Vukosavić, imale su razumijevanja i ovim im putem zahva­ljujem. Zapravo sam koristila godišnje odmore za svoje dodatno obrazovanje i one su mi bez problema dozvolile da ih rascjepkam. Učila sam dosta, ali kad sam počela nekako je sve krenulo vrlo glatko. ­
Uspijevate li angažman u Polikli­nici balansirati s novinarskim obvezama?
U Poliklinici sam savjetnica za multi­disciplinarnu, intersektorsku i među­narodnu suradnju. Pripremamo razne projekte. Zbog koronavirusa smo tre­nutno orijentirani prema lokalnom. U mjesecima kad je sve bilo zatvoreno na društvenim mrežama objavljivali smo materijale koji su bili neka vrsta pomoći roditeljima – što raditi s dje­com i kako se nositi sa svim novim izazovima. Prije ovog odrađujem svoj primarni posao, a kad imam vremena dolazim u bolnicu. Nemam određeno radno vrijeme, a s obzirom na to da mi je OB Dubrovnik udaljena 10 minuta od kuće nije mi se problem zaletjeti ni vikendom. Ravnoteža se može pronaći svugdje. Ako izuzmemo informativni program kojeg nekoliko nas uređuje i emisije o lokalnim izborima ili neke iznenadne događaje, moj drugi dio angažmana se odnosi na zdravstvene teme pa se nadopunjujem.
Unutar više od dvije godine posto­janja ustanove kakav je bio odaziv među potrebitima?
Prepuni smo. Roditelji djecu naru­čuju preko sustava centralnog naru­čivanja kako zakon od nas zahtijeva. Nakon dva-tri dana cijeli mjesec bude popunjen. Potrebe su velike, posebno u segmentu psihologa i vjerojatno bi nam trebalo dvostruko više zapo­slenih. Radimo u dvije smjene u pro­storu u kojem nema mnogo mjesta za širenje. Bilo bi idealno kad bismo mogli provoditi terapije dokle god je to djeci potrebno, no to nije funkcija jedne sekundarne ustanove kao što je OB Dubrovnik. Također, primarno smo psiho-dijagnostički centar i naša je zadaća ustanoviti što se događa s djetetom. Naime, sva djeca za koju se sumnja da imaju poteškoće u razvoju kod nas mogu odraditi ADOS-II kako bi se utvrdilo jesu li u autističnom spek­tru. Nakon određenog broja terapij­skih vježbi upućujemo roditelje kako s njima raditi sami te da nam dolaze na kontrolu svakih nekoliko mjeseci. Uz to imamo i problem s mladima do 21 godine čije su psihološke poteškoće od jeseni lani u porastu. Da imamo još jednog psihologa, bilo bi nam malo. Njihovi termini se popune u dan i pol što je zabrinjavajuće. Takav je trend ne samo kod nas, već u cijeloj Hrvatskoj i svijetu. Na tom pitanju treba poraditi tako da se poveća broj zaposlenih. Ukupno nas je trenutno devet – psiho­loginje, edukacijske-rehabilitatorice, fonetičarka, logopedinja, radna tera­peutkinja koja je ujedno završila sen­zornu integraciju i ja, a voditelj nam je psihijatar dr. Davor Grilec, subspecija­list socijalne psihijatrije. Naravno, kad se ukaže potreba, djeca osim kod njega odlaze i kod dr. Bernarde Hajdić koja je dječji psihijatar.
S kakvim poteškoćama se najčešće susrećete?
Kod psihologa to su mentalne i pona­šajne poteškoće djece i mladih. No, ono što bi svakako trebalo izdvojiti su one iz autističnog spektra te ADHD koji se dijagnosticira dok su djeca u osnovnoj školi. Često je taj poremećaj neprepo­znat, posebno kod manje djece. Izgo­vor je da je ono jednostavno življe i ne postoji nikakav problem. Poteškoće se uglavnom događaju kad dijete počne pohađati peti razred u kojem je gra­divo nešto teže i kada ono samo više ne može regulirati svoje potrebe. Naime, prije je lakše savladavalo zadaće uz pomoć roditelja i razumijevanje nastav­nika razredne nastave. No, sad se ono gubi. Nema koncentraciju i pažnju. Nastaju i poteškoće u kontaktu s vršnja­cima. Zato bih prije svega preporučila stručnim djelatnicima u školama da ih, čim uoče neki problem, preko liječ­nika školske medicine dr. Matije Čale Mratović pošalju nama kako bismo vidjeli što se može napraviti jer im je nerijetko potreban individualizirani školski program. U suprotnom, može se dogoditi da dijete potpuno izgubi interes za školu. Kasnije, ako upiše manje zahtjevnu srednju školu, ADHD će biti manje vidljiv. Tužno je jer su to nerijetko djeca koja su visoko inteligen­tna, a koja bi mogla pohađati gimna­ziju uz adekvatnu podršku. Također, kod ADHD-a je slučaj da, s obzirom na to da nemaju dobar kontakt s vršnjacima, ulaze u društva koja su problema­tična pa postoji opasnost i od raznih vrsta ovisnosti. Zanimljivo je kako je među našim liječnicima za poremećaj ADHD-a vrlo nepopularno prepisivati lijekove, a što je u SAD-u sasvim nor­malno. Također, ni roditelji kad je u pitanju farmakoterapija nisu previše suradni. Izbjegavaju je koliko je god moguće i zbog toga bi trebalo voditi što više ovakvih razgovora.
Kakvi se rezultati prema Vašem iskustvu mogu ostvariti ako se na vrijeme prepozna poremećaj iz npr. spektra autizma?
Mogu se ostvariti veliki pomaci, no uključenje roditelja je uvijek potrebno. Nije dovoljno jednom ili dva puta tjedno dolaziti u Polikliniku. Sve vježbe i terapijski postupci trebali bi se provoditi i u obiteljskom okruže­nju. U taj proces trebali bi biti uklju­čeni i braća, sestre, bake i djedovi te znati kako usmjeravati dijete da bi ono postiglo svoje maksimalne potencijale. Naravno, imamo jednostavni, srednji i složeni tip autizma pa se ne može od svakog djeteta očekivati iste rezultate, ali pozitivni pomaci su svakako mogući. Nije važno zbog čega se autizam dogo­dio nego reagirati na vrijeme. Na Inter­netu je, iako ne savjetujem roditeljima da se informiraju putem njega, dostu­pan materijal koji se zove Razvojni miljokazi, a koji po mjesecima i godi­nama tumači koliko bi dijete do odre­đene dobi trebalo napredovati. Ako se odskače od tih primjera, onda je dobro potražiti stručnu pomoć.
Dijagnoza i rehabilitacija nije jedino što nudite u Poliklinici. Odlučni ste i u provođenju edukacija.
Prije pandemije koronavirusa provo­dili smo različite programe za edu­ciranje stručnog osoblja u vrtićima i školama. Odgajateljice su jako zain­teresirane, žele savladati sve što bi im moglo pomoći u tome kako pre­poznati probleme kod djeteta i kako ga riješiti. Naravno, pokušavaju u sve uključiti roditelje među kojima je, nažalost, još uvijek prisutna stigma, mada ne u većini slučajeva. Ljudi se srame i o tome treba progovoriti. Tako­đer, postoji razmišljanje da u školama nastavnici nisu dovoljno senzibilizi­rani. Međutim, važno je napomenuti kako oni imaju strukturirane pro­grame koje moraju provoditi te to ote­žava stvar ako npr. imamo nedijagno­sticirano dijete s većom poteškoćom, a roditelj odbija stručnu pomoć. Kako vrijeme odmiče, bit će mu sve teže. Mi smo ovdje radili i art terapije te nam je dolazila prof. Ivana Ježić. Nadam se da ćemo od jeseni opet započeti s tim. Željeli smo obilježiti i dvije godine rada, ali vjerujem kako ćemo u sljedećem razdoblju napraviti i to u smislu Dana otvorenih vrata Poliklinike.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 26. svibnja 2021.

Pročitajte još

NAJAVA RADOVA Tko je u petak bez struje?

Dulist

PRED VRATIMA JE PROMJENA VREMENA Za vikend pripremite ombrele

Dulist

Dubrovčanin Đuro Sessa na čelu Europske udruge sudaca

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija