Kultura

RAZGOVOR SA SLIKARICOM JASMINOM RUNJE ‘Crtež me nosi, a boravljenje unutar sebe smatram blagoslovom’

Jasmina Runje, splitska je slika­rica s dubrovačkom adresom. Naime, nakon završene likovne akademije na Širokom Brijegu, posao, ali i ljubav, pred više od desetljeća potaknuli su je da pomiri vodenje života na dvjema lokacijama – ispod Srđa i Marjana. Mada je u posljednje vrijeme često mijenjala kućni broj, reći će, dvije stvari u njenom životu umjetnice su konstanta – rad s djecom i svakod­nevno neumorno umjetničko stva­ranje. Prvo joj je nakon angažmana u Majčinom selu, ustanovi za predškol­ski odgoj i socijalnu skrb u Međugorju, potom u udruzi za Down sindrom Dubrovačko-neretvanske županije, ali i Umjetničkoj galeriji Dubrovnik te Privatnoj gimnaziji Dubrovnik, prošle godine donijelo stalno zaposle­nje u Domu Marina Držića u svojstvu muzejske pedagoginje. Nepuštanjem svog ‘alata’ iz ruke pak je ostvarila likovne uratke kojima je teško izraču­nati broj. Iza sebe stoga ima mnoge zajedničke te samostalne izložbe, a što je trenutno predmet njenog interesa te što se ‘krčka’ u kreativnoj kuhinji njene matične ustanove, ispričala je za čitatelje DuLista.
Epidemija koronavirusa osobito težak udarac zadala je kulturnjacima. No, Vama je za rukom pošlo ostvariti i nekoliko uspješnih izložbi.
U posljednje vrijeme moj interes pobu­dili su imaginarni međuprostori, pro­stori u kojima boravimo kada prebi­remo po vlastitim mislima ili gdje naprosto samo bivamo. Arhitektura koju prikazujem u novom ciklusu mjesto je gdje boravi podsvijest, lutaju misli, mjesto na kojem smo prvi put, no izgleda nam kao da smo ondje već boravili… Iz toga svega je proizašla i potreba za većim proučavanjem stvar­nih arhitektonskih ostvarenja pa su nastale slike Murmanski most, Sibirski Vektor, Bunker spavač, Crveni paviljon, Stakleni grad… Slike su rađene kombi­niranom tehnikom na platnima većih formata. Ciklus je bio izložen u Gale­riji likovnih umjetnosti Slavko Kopač u Vinkovcima ove godine, zasad su potvrđene izložbe u Gradskom kul­turnom središtu u Metkoviću i Sveu­čilišnoj galeriji Vasko Lipovac u Splitu. Nadam se njihovoj uspješnoj realizaciji.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim na ciklusu crteža ‘Gdje je duša’. Ciklus je inspiriran mitskim bićima, sirenama, marionetama, lut­kama, krletkama, dahom… radim ga tehnikom tuša na papiru, kao i pret­hodne crteže. Djelomično je dosad izložen, u Hrvatskoj matici iseljenika Podružnica Dubrovnik na skupnoj izložbi ‘Začarana šuma’, na skupnoj žiriranoj izložbi ‘One su tu’ u Galeriji likovnih umjetnosti Slavko Kopač u Vinkovcima koja je imala cilj umjet­nost žena prikazati vidljivijom očima javnosti, na skupnoj žiriranoj izložbi ‘Animus’ u sklopu manifestacije ‘Split­ski cvit’ povodom Dana žena u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, propitujući različite aspekte osobnosti koji se jav­ljaju kroz umjetnički put.
U tijeku su dogovori s jednim prosto­rom u Zagrebu gdje bi ih voljela izlo­žiti, no vidjet ćemo zbog ove situacije kako će se sve skupa razvijati. Planiram nastaviti s ovim ciklusom na većim formatima.
Crtež me nosi, u procesu rada suoča­vam se s vlastitom nutrinom i borav­ljenje unutar sebe na takav način sma­tram blagoslovom.
Unutar Međunarodnog dana muzeja i Europske noći muzeja sudjelovala sam sa slikom ‘Putujuća snoviđenja’ na žiriranoj izložbi pod temom ‘Muzeji za različitost i uključenost’ koja se odr­žala u Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg, a može se pogledati do 14. prosinca.


Međuprostor, iz ciklusa Arhitektura, kombinirana tehnika na platnu

Razlikuju li se ovi uratci od onih s početka Vaše akademske karijere?
Raniji crteži su nadrealističkog pri­zvuka, otkrivaju narativni svijet pre­plavljen silinom detalja u zajedničkom univerzumu postojanja. Hermafroditi, različiti ljudski i životinjski likovi, ima­ginarni gradovi, brežuljci i pejzaži koji se provlače pozadinom ne odaju nika­kvu specifičnost. Sam crtež je simbol i igra. Inspiriran je djetinjstvom, baj­kama, slavenskom mitologijom, pri­kazi gradova odraz su fascinacije i svo­jevrsni hommage umjetnicima naive koji u njima nikada nisu bili, ali su ih vješto prikazivali na način kako su ih u svojoj mašti vidjeli. Što više toga sam htjela ‘ispričati’, od veselja u stakle­noj kugli, idiličnog prizora berbe čaja, putovanja anđeoskim graškom, leta iznad Pariza, bajke Željezni Henrik, života začaranog sela, prikazima čem­presa u mom Mediteranu… Automatiz­mom u podsvjesnom stanju pletem rad nižući crtice jednu za drugom.
Slike iz ranih faza statične su ‘teške’, melankolične atmosfere i zagasitog kolorita. Intimne priče također su pune detalja, ispričane infantilnim jezikom odišu prolaznošću i sjećanjima, odraz su upozorenja o istom i traganje za onostranim, transcenden­talnim. Figure su deformirane, gro­teskne, iluzionističke, čest je prikaz čovjeka-ptice ili pak nekog drugog neo­dređenog stvorenja. ­
Kao većina dubrovačkih umjetnika suočeni ste s izazovom neadekvatnog radnog prostora. Kako uspijevate tome doskočiti?
Atelje u Dubrovniku je prostor u kojem živim, dok je atelje u rodnom Splitu u obiteljskoj kući gdje sam zbog većeg prostora slobodnija. Prednost rada i življenja u istom prostoru je konstan­tan suživot s radovima, svakodnevno su oko vas, gledate ih, dišete i živite zajedno. Kada mi je potreban odmak okrenem ih ili prenesem u drugu pro­storiju tako da vratim određenu dozu objektivnosti, pri čemu mi pomaže suprug Ivan Perak, također akadem­ski slikar. Vrijeme definitivno sma­tram dragocjenim i pod prednošću bih svakako istaknula njegovu uštedu u smislu odlaženja do ateljea i nazad. Naravno da bi veći prostor dobro došao, posebice zbog velikih formata koje oboje radimo, kao i zbog skladištenja radova. Oni su kao i mi, stalno na rela­ciji Split-Dubrovnik. Vjerujem da rad donosi plodove sukladne uloženom trudu, vidjet ćemo kroz budućnost smatra li život isto.
Split naspram Dubrovnika ima znatno veći kulturni krug, a tim su i zbivanja bogatija. Izostanak dijaloga u gradu osobito je do izražaja došao sada.
Kulturna zbivanja su rjeđa i odvijaju se po do sada neuobičajenim okolno­stima što naravno otežava općeljudsku komunikaciju. Volim dijalog i druženje s kolegama, toga svakako nedostaje u ovo vrijeme. Topliji dani koji su iza nas omogućavali su druženje ispred gale­rija, u vrtu, atriju… Prilagođavajući se situaciji kakva je, voljela bih da se, kad sve ovo prođe, ipak ne vratimo na isto. Nadam se boljem. Kao što se Zemlja iscijelila i napokon barem malo odmo­rila od nas ljudi, nadam se da ćemo joj se vratiti i obnavljajući nju, iscijeliti i sebe.


Putujuća snoviđenja, kombinirana tehnika na platnu, odabir iz starijih radova

Iz istih razloga izvedbe brojnih programa u Domu Marina Držića su odgođene za neka bolja vremena. Ipak, nastojali ste svoju publiku održati ‘budnom’.
Neočekivane negativne situacije često su okidači za promjene. Sukladno našim afinitetima, na nama je odluka u kojem smjeru želimo ići, sve ostalo se po mom mišljenju svede na trud i ulaganje energije za ostvarenje istog. Pandemija koja nas je zatekla onemo­gućila je poneke programe koje je Dom Marina Držića planirao, ali je iznjedrila i nove projekte koji su nastali prilikom prilagođavanja novonastaloj situaciji.
Na samim počecima, zbog nemo­gućnosti održavanja radionica u fizičkom smislu napravili smo edu­kativne likovne materijale, crteže likova iz Držićevih djela okarakterizi­rane sukladno radnji iz knjiga. Crteži su stavljeni na internetsku stranicu Doma, kao i na društvene mreže, mogu se isprintati i potom bojati po želji, a djeca su nam slala svoje uratke. DMD svakodnevno je na svojim mrežnim stranicama objavljivao sadržaje vezane za Marina Držića, njegov život, doga­đanja u ustanovi kao i Pitalicu – crtež pojedinog lika uz naknadne odgovore o kojem je liku riječ.
Nemogućnost održavanja radio­nica u zatvorenim prostorima muzeja premostili smo projektom ‘Kultura u điru’ koji je pokrenuo Grad Dubrovnik u suradnji s ustanovama u kulturi uz partnerstvo Turističke zajednice Grada Dubrovnika i sudjelovanje gradskih kotara na čijem su se području poje­dini programi izvodili. Prirodoslovni muzej Dubrovnik, Umjetnička gale­rija Dubrovnik i Dom Marina Držića udružili su svoje pedagoške snage te u sklopu programa održali kreativne radionice na otvorenom pod nazivom ‘Umjetnički virus’.
Također, u sklopu projekta ‘Kultura u điru’ održana je likovna radionica DMD-a ‘Držićev imaginarij’, u parku s dječjim i sportskim igralištem Soli­tudo. Na radionici smo se izražavali likovnom slikarskom tehnikom gra­taža na papiru. Tema radionice su bili lokaliteti na kojima je Držić boravio, kao i imaginarni prostori u koje su ga polaznici smještali.
Međunarodni dan muzeja 18. svibnja Dom je obilježio virtualno komunicira­jući s publikom putem web stranice i društvenih mreža ustanove. Pripremio je likovne materijale za djecu – listiće za bojanje i online kviz ‘Neka te upitam jednu stvar’, na hrvatskom i engleskom jeziku. Također, na Međunarodni dan muzeja predstavljen je projekt ‘Lju­bav u doba Marina Držića’, video koji je obol DMD-a 25. Edukativnoj muzejobjedinjuje različite vrste ljubavi, što skoj akciji Hrvatskog muzejskog druš­tva, čija je ovogodišnja tema Ljubav. ­
Izdavačka djelatnost Doma bogatija je za knjigu Luka Paljetka ‘Što veće naučivamo…’ koju su predstavili autor, povjesničarka književnosti dr. sc. Katja Bakija i ravnatelj DMD-a Nikša Matić u Kneževom dvoru. Važno je istaknuti da je to prva knjiga u biblio­teci Držićijana.


Runje u svom atelijeru s ljubimicom Lunom

Srećom, kao što ste spomenuli, to razdoblje pratilo nas je lijepo vrijeme pa ste, među ostalim, organizirali turističke ture za domaće koje su imale popriličnog odjeka.
Radionica za djecu ‘Držićevi čuvari baštine’ organizirana je u okviru Dana europske baštine. Zbog epidemiološ­kih mjera broj polaznika je bio strogo ograničen i manji od broja polaznika na dosadašnjim radionicama. Radilo se o izradi knjiga ručno povezanih šivanjem, lijepljenjem i vezanjem. Svaki polaznik je, uz prethodni razgo­vor o svim Držićevim djelima izabrao jedno koje ga se najviše dojmilo i nje­govu tematiku prenio na papir tek­stualnim ili pak slikovnim izričajem. Papir je pripremljen za rad bojanjem crnim čajem i kavom. Na tako pripre­mljenu podlogu posuli smo krupnu sol i ostavili ju da djeluje nagrizajući mokri papir koji je kad se osušio osta­vio dojam patine i starine renesansnog doba. Polaznici su se iskušali u pisar­skom zanatu kroz tehniku tuša i pera. Crtali smo metalnim perima koja se koriste u školama, a nakon demon­stracije i guščjim perima postižući zanimljive rezultate. Na aluminijsku foliju grafitnom olovkom smo ski­cirali željeno, skicu urezivali u istu, te aplicirali utisnuto na papir. Nau­čili smo barem malim dijelom kako izgleda posao gravera, kao i savladali pojmove pozitiva i negativa u likovnoj terminologiji. Jedan od koraka je bio i premazivanje papira voskom nakon čega smo ga bojali vodenim bojama. Boja zbog emulzije nije ostajala na mjestima gdje je vosak, što je posebno iznenadilo i zainteresiralo mlađe polaznike radionice. Kolažirali smo s takvim papirom, prepisivali citate iz izabranih djela, osmišljavali ilustra­cije za naslovnu stranicu, crtali likove, scene, događaje… Kako bismo se pri­državali svih propisanih mjera, prvi put ćemo otvorenje izložbe radova polaznika organizirati online, naža­lost prvi put bez polaznika. Posjetite­lji će moći razgledati radove u Domu Marina Držića, nakon čega će krasiti izlog na Stradunu u sklopu Zimskog festivala. Naposljetku, svaki polaznik će dobiti svoj likovni uradak.


Izložba ‘Držićevi čuvari baštine’

Nažalost, ni u mjesecima pred nama ne piše nam se svjetlija budućnost. Stoga, aktivnosti namjeravate nastaviti u virtualnom prostoru. Što se ‘krčka’ u vašoj kreativnoj kuhinji?
Online likovna radionica papir mašea ‘Svijet Držićevih Indija’ je u nastajanju. Zbog nemogućnosti održavanja radio­nice u fizičkom smislu, realizirat će se interaktivno kroz osam video uradaka koji će biti postavljeni na mrežne stra­nice DMD-a. Konačni produkti radio­nice su oslikana zdjelica, zidna plo­čica u funkciji slike te ogrlica. Djelo koje je poslužilo kao inspiracija je Dundo Maroje u kojem u prvom pro­logu Negromant Dugi Nos spominje razne Indije. Indijom su bili fasci­nirani mnogi. Smatrala se zemljom bogatstva, mudraca, pustinjaka, čud­nih životinja i čarobnjaka i upravo su takve Indije polazna točka radio­nice. Tehnika kojom sam se služila u demonstraciji je likovna kiparska teh­nika papir mašea, pobliže kaša papira i ljepila. Demonstrirala sam dva načina izrade mase. Prednost ove tehnike je dostupnost i niska cijena materijala te je i dobar primjer reciklaže.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 25. studenog 2020.

Pročitajte još

Dubrovački simfoničar Vid Veljak nastupio na 57. Glazbenoj tribini Zagreb

Dulist

U Galeriji Otok otvorena izložba Ane Požar Piplica ‘Mali ritual 2020’

Dulist

Izložba Ane Piplice Požar u Galeriji Otok

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija