Kultura

RAZGOVOR S PIJANISTICOM IVANOM JELAČOM: ‘Glazbu nikad nisam doživljavala kao sportsku disciplinu i nadmetanje’

Za mene bi zaista ‘bez glazbe, život bio pogreška’. Jedna od najčešće citira­nih Nietzscheovih misli o glazbi u kojoj pronalazim smisao. U isto vrijeme ona je razumljiva i zamršena, osobna i uni­verzalna. Glazbom su ispričane zani­mljive priče, iznesene misli, ideje i svakojake ljudske sudbine. Stoga sma­tram da je ljudima potrebna. Nekima znači život, nekima je usputna, ali ipak, potrebna – priča za DuList dubrovačka pijanistica Ivana Jelača, među ostalim, voditeljica udruge Sve ostalo je glazba. Odnedavno, Jelača se može pohvaliti i upisom na doktorski studij pri Orpheus Institutu u belgijskom Ghentu pa smo ovu priliku iskoristili s njom popričati o ‘zasukavanju rukava’ u umjetnosti, lju­bavi prema baštini, ali i dugogodišnjoj suradnji s Cabogom Stiftung.

Iza nas je još jedan godišnji ciklus izvedbi Renesansnog vrta u ljetni­kovcu Bunić – Kaboga. Jesi li zado­voljna odazivom publike?
Ovogodišnje izdanje Renesansnog vrta se u suštini nije bitno razlikovalo od lanjskih izvedbi, moram priznati da su nam preporuke i ‘korona mjere’ u odre­đenim segmentima bile vrlo pogodne. Kako je riječ o izvedbama koje su zami­šljene kao komorna-salonska okuplja­nja, odnosno ‘ladanjski ponedjeljci’, kako smo ih prvotno bili nazvali u tekućoj sezoni, broj posjetitelja nam je samim time reduciran. Jedan se dio izvedbe odvija na otvorenom, u čarob­nom ambijentu ljetnikovca Bunić – Kaboga, a kapacitet unutarnjeg pro­stora ni inače nije prikladan za veliki broj ljudi. Mislim da smo se s manjim intervencijama – u skladu s propisa­nim preporukama, uspjeli još i više približiti našem osnovnom konceptu koji korespondira s autentičnim salon­skim ambijentom gdje su se nekada okupljala dubrovačka vlastela u krugu svojih obitelji, prijatelja i gostiju. Danas ljetnikovci tako opet postaju mjesto okupljanja i umjetničkog stvaralaštva; kroz suvremene interpretacije u kojima smo uspjeli zadržati dozu profinjenosti, intimnosti i sklada – onoga što je bilo svojstveno dubrovačkoj kulturi proš­losti. Mislim da je to, između ostalog, razlog iznimno dobrog odaziva publike uz naravno, izvrstan i izrazito profesi­onalan tim; kako produkcijski i autor­ski, tako i izvođački. Iz godine u godinu raste kvaliteta samog projekta pa zado­voljstvo time ne može izostati.

Projekt se bavi multimedijalnim interpretiranjem baštine. Otkud takav interes za starinu?
Po definiciji, interpretacija baštine u suvremenom muzeološkom smislu bi bila obrazovna aktivnost koja ima za cilj otkriti značenja i odnose korište­njem originalnih predmeta, iskustvom iz prve ruke i ilustrativnim medijima, a ne samo komuniciranjem činjeničnih podataka. Ona uspostavlja vezu između posjetitelja i onoga što se interpretira, kreirajući doživljaj i pritom otkrivajući značaj mjesta ili predmeta koje posje­titelji mogu razumjeti i cijeniti. Nada­lje, dobra interpretacija uvijek se teme­lji na iskustvu iz prve ruke i često na osobnom kontaktu. U našem slučaju, ta je interpretacija multimedijalna jer se radi prvenstveno o umjetničkim glazbe­nim interpretacijama tematski koncipi­ranog programa koji je uokviren audio-vizualnim materijalima i kostimiranim vodstvom. Program koji izvodimo na modernim instrumentima u moderno obnovljenom ljetnikovcu oslanja se na glazbu prošlosti – baštinu, počevši od dubrovačkih, hrvatskih autora Sorko­čevića i Berse pa sve do Stravinskog i Coplanda, no težište je na glazbenim sadržajima i značenjima koji u takvoj zaokruženoj cjelini pričaju priču… o mitskom prostoru Rijeke dubrovačke, razotkrivajući čarobni vilinski svijet iz obližnjih spilja i Dubrave, pokazujući bezvremenu ljepotu ljetnikovaca i nji­hovih vrtova, ali i ukazujući na njihovo sadašnje stanje i sudbinu. Baveći se interpretacijom klasične glazbe koja je u većini slučajeva ‘starina’, s obzirom da je većina repertoara koji izvodim zapravo glazba prošlosti, moj je interes najviše usmjeren na mogućnosti interpretacije te i takve glazbe u suvremenosti. Štoviše, očuvati i interpretirati, kroz umjetničku ju je interpretaciju potrebno preispitismatram da baštinu nije dovoljno samo vati – ponekad razgrađivati pa nadogra­đivati, kako bi ostala živa i po moguć­nosti, iznjedrila neke nove vrijednosti. ­

Suradnja između Sve ostalo je glazba i Zaklade Caboga Stiftung traje već više od pola desetljeća. Koliko je važno imati financijski potentne partnere? Naime, većina umjetnika pri postavljanju programa upravo najveću bitku bori s novcima.
Suradnja sa Zakladom Caboga Stif­tung je započela 2014. godine, nakon što je njihovom zaslugom ljetnikovac Bunić-Kaboga na Batahovini obnov­ljen i otvoren javnosti. Trebalo je osmi­sliti programe koji će korespondirati kako s prostorom, tako i s njegovim značajem. Tada je i udruga Sve ostalo je glazba, koju sam s kolegama pokre­nula 2012. godine bila u začetku. Pro­jektom Perivoj od muzike postavili smo temelj za Renesansni vrt koji je premijerno izveden 2016. godine u nešto drugačijem postavu, ali s idejom koja je, uz ustrajnost i veliki trud do danas dovedena do projekta interpre­tacije baštine koji privlači pozornost i domaće i strane publike. Mislim da je, dakako uz stabilne financijske resurse, ključ te uspješne suradnje upravo u uza­jamnom povjerenju i zajedničkoj viziji budućnosti ljetnikovca – koji je kroz naše samostalne programe pa i surad­nje s nadležnim gradskim ustanovama uspio zaživjeti i što je najvažnije, profi­lirati se u smjeru svoje istinske vrijed­nosti. Imamo sreću što s partnerima na ovom projektu dijelimo jednaki sen­zibilitet pa smo prvotnu ideju mogli provesti u djelo. Dalje je razvijamo uz potpunu podršku, bez pretjeranog pri­lagođavanja ‘uvjetima natječaja’, kao što to obično jest slučaj u realizaciji umjet­ničkih projekata, pri čemu pati entuzija­zam pa ponekad i kvaliteta realiziranog.

blank

Nažalost, u javnosti prevladava mišljenje kako umjetnicima nije odviše poznat termin ‘zasukavanja rukava’. Međutim, proces koji pret­hodi finalnom proizvodu je muko­trpan i ne pita za privatno vrijeme.
Takva mišljenja su, vjerujem, zasno­vana na nepoznavanju nekih osnov­nih odrednica profesionalnog bavlje­nja umjetnošću. Možda su i posljedica naslijeđenih stavova o tome kako se umjetnicima novac daje, da ga oni ne zarađuju. Umjetnosti su uvijek tre­bale i trebaju mecene, ali jednako tako je i poduzetniku potrebno ulaga­nje, barem ono početno. Novac koji se ‘dijeli’ umjetnicima za njihov rad isti je novac svih nas poreznih obveznika, uključujući i umjetnike, kojim se finan­ciraju različite djelatnosti, plaće i ulaga­nja kako na lokalnoj, tako i na državnoj pa i međunarodnoj razini. Pri tome, ne vodi se računa koliko je vremena, truda pa i novca potrebno uložiti u školova­nje kako bi se postalo profesionalnim umjetnikom, barem na formalnoj razini. No, meni je osobno zanimljivije pitanje uloge i svrhe umjetnika u društvu koje zapravo profesionalno bavljenje umjet­nošću ne smatra poslom, nego hobijem. To je vrlo opasno po umjetnost samu jer briše granice između amaterizma i profesionalnog, a umjetnike dovodi u nezavidan položaj, uporno inzistirajući na tome kako se od umjetnosti nikako ne može živjeti. To je naročito izraženo u Hrvatskoj, koja i ima i nema ozbiljno umjetničko tržište.

Isplati li se onda stvarati u Hrvatskoj?
Stvarati se uvijek isplati. Tu bih se nadovezala na prethodno pitanje o mukotrpnom procesu koji ne poznaje privatno vrijeme. Iz vlastitog iskustva samostalnog umjetničkog rada od kojeg živim već pune tri godine, taj proces je zahtjevan, ali daleko je od nemogu­ćeg. Istina, zahtijeva mnogo vremena, energije i predanosti, ali svaki kvalitetni radni proces to zahtijeva. Nema potrebe za odvajanjem poslovnog i pri­vatnog jer jedno nadopunjuje drugo, rad se odvija u ciklusima, tako da slobod­nog vremena za razmišljanje i smišlja­nje novih projekata i razvojnih procesa uvijek ima. Financijski je neizvjesno, ali u neku ruku i to potiče na stalni razvoj. Naposljetku, živjeti u skladu sa svojom prirodom i karakterom je ključ zadovolj­stva i stabilnosti. Nisam nikada bavlje­nje glazbom doživljavala kao sportsku disciplinu i nadmetanje pa mi je pot­puno neprirodno svoje vrijeme prove­deno za klavirom gledati kao nekakvo odricanje, iako se tim tendencijama koje su u današnje vrijeme dovedene do apsurda, teško othrvati. Umjetnički vrijedna glazbena izvedba bi morala zadovoljiti estetsku, emocionalnu, komunikativnu, pa i etičku dimenziju, što podrazumijeva rad na svakoj od njih. Bavljenje glazbom i umjetnošću u sva­kom je slučaju dobitak. Put kojim ćemo ići i ustrajati kako bi se realizirali i izra­zili, biramo sami. Ne odustajem lako, volim temeljitost, ono što me plaši je skučenost i inercija. Ne mislim da se ponekad ne treba prilagoditi i uklopiti, no ne pod svaku cijenu, naročito ako se narušava vlastiti integritet i integritet struke. ­

Ljubav prema glazbi, ali i povijesti odvela te preko granica Lijepe naše. Nedavno si i upisala doktorat na bel­gijskom sveučilištu.
Često me glazba vodila preko granice, tijekom školovanja redovito sam poha­đala seminare, majstorske radionice, putovanja su i zbog nastupa za umjet­nike neminovna. No, osim učenja i usa­vršavanja, svaki mi je odlazak u drugu sredinu i okruženje donio novo isku­stvo, kontakte pa i spoznaje – o svijetu, o vlastitim vrijednostima i stvarima na kojima je potrebno raditi. Odlazak na doktorski studij u Belgiju zapravo je logičan slijed. Radi se o međunarodnom interuniverzitetskom doktorskom pro­gramu za istraživanje glazbene umjet­nosti utemeljene na izvođačkoj praksi, koje se sastoji od istraživanja i usavrša­vanja. Dakle, razvija umjetničke kva­litete, proširuje akademsko znanje i metodološke vještine. DocARTES sam otkrila prijavljujući se na njihov natje­čaj za umjetničku rezidenciju, odmah mi se svidio njihov pristup u kojem je istraživanje utemeljeno na osobnom umjetničkom iskustvu, a nudi zaista široki spektar stručnosti i kreativno­sti na visoko profesionalnoj razini. U svom istraživanju ću se baviti propiti­vanjem povijesno osviještene izvedbe, odnosno propitivanjem autentičnosti vlastite izvedbe kao predanog, osobnog izraza vjerodostojnog u glazbenom i umjetničkom smislu, a ne samo u okvi­rima povijesne tradicije. Slijedom ove ideje, istraživanje će se baviti salonskim okupljanjima, kako europskim tako i dubrovačkim. Mislim da je ova tema nedovoljno istražena, barem što se tiče valorizacije naše kulture u širem kon­tekstu. Pripreme su, kao i sam prijemni ispit, bile poprilično zahtjevne. Nakon dva selektivna kruga sam primljena na Orpheus Institut u Ghentu, gdje je studij baziran, a trenutno sam u procesu upisa na jedno od pet partnerskih sveučilišta, među kojima su neka od najstarijih i najprestižnijih europskih sveučilišta poput onih u Leidenu i Leuvenu, kao i Konzervatorij u Amsterdamu, Haagu i Antwerpenu.

blank

Izvjesno je da će se dio nastave odvi­jati online, općenito što misliš o pre­seljenju kulturnih sadržaja u virtu­alni prostor?
Kao i svi ostali, primorana sam bila na online polaganje prijemnog ispita za doktorski studij, što je za svih nas bilo jedno posve novo i vrlo neobično iskustvo. Ideja snimanja i reproducira­nja izvedbenih umjetnosti uživo u vir­tualnom svijetu mi je bila poprilično odbojna, dok se i sama nisam našla pred gotovim činom. Moram pri tome ista­knuti suradnju s Dubrovačkim muze­jima koja traje već niz godina i nastavit će se kroz moje naredne četiri studijske godine. U novonastalim okolnostima bili su vrlo susretljivi i znatno mi olak­šali pri snimanju materijala kojim se prezentirao moj istraživački projekt. Iako je u visoko tehnološki razvijenom svijetu virtualni prostor postao gotovo imperativ za prezentiranje pa i pretje­ranu samopromociju, potpuno prese­ljenje kulturnih sadržaja u virtualni prostor ne podržavam. Pitanje je samo je li neizbježna, s obzirom na procese i nametnute uvjete rada kojima smo izlo­ženi. Smatram da bez neposrednog kon­takta i interakcije s publikom, nijedna interpretacija ne može biti u potpunosti živa, bez obzira je li se radilo o umjetnič­kim izvedbama ili edukaciji. Tehnolo­gija nam je korisna i može se pametno implementirati u radu, no čini se kako već živimo u dobu nehumanizma, u kojem je ljudska dimenzija zasjenjena tehnološkom i u svijetu u kojem se ono što je svojstveno čovječanstvu sve više dovodi u pitanje i sve ga je teže braniti.

Život nam se epidemijom korona­virusa stubokom promijenio. Mla­đim generacijama zamjerali smo da previše vremena provode za kom­pjuterima, a sad smo se zbog zdrav­stvene sigurnosti svi poveli njiho­vim primjerom. Kako premostiti jaz između te dvije stvarnosti?
Kroz pedagoški sam rad stekla isku­stva iz kojih sam mnogo naučila. Kroz radno iskustvo u obrazovnom sustavu susretala sam se s istim pojavama koje su me smetale i dok sam sama bila u procesu školovanja. Možda bih tre­bala zahvaliti upravo mladim ljudima – tada svojim učenicima koji su me iz dana u dan podsjećali da, bez obzira na neugodna i bolna iskustva kojima smo izloženi u vrlo osjetljivim forma­tivnim razdobljima, nikada ne trebamo pomisliti kako vrijedimo manje ili kako nećemo uspjeti. Uspjeh je vrlo relativan, a u svladavanju prepreka do njega tre­bamo znati prepoznati dobronamjernu kritiku i onu koja to nije. Prihvatiti razli­čitost bez koje gubimo ono što je ljud­skom najvažnije, a iz koje proizlazi kre­ativnost i mišljenje. U tom smislu, jaz između dvije stvarnosti – odnosno kon­cepcije humanizma koju umjetna inte­ligencija ne priznaje, a gdje je ‘čovjek mjera svih stvari’, naspram tehnokra­cije, tehno – znanosti i čitavog spektra snaga usmjerenih na proširivanje pod­ručja tehnologije na štetu čovječanstva i njegovih vrijednosti, pojedincu je danas sve teže premostiti, no na humanizmu treba nastojati. Mlade ne možemo zašti­titi od pojava koje ni sami ne možemo spriječiti.

Dijete si Grada. Ima li Dubrovnika kakvog smo kao djeca poznavale barem u tragovima? Po tvom mišlje­nju, što bismo trebali mijenjati?
Dubrovnik me svakako obilježio, naj­prije kroz odrastanje, a kasnije i u dalj­njem umjetničkom radu i osobnom razvoju. O trenutnoj situaciji u Dubrov­niku, pa i onoj iz prošlih vremena, puno je toga rečeno i napisano. Speci­fična je to sredina, otvoren i zatvoren grad. Važan aspekt za razumijevanje karaktera Dubrovnika, koji je bio i još uvijek jest mali grad u odnosu na velike centre poput Beča, Londona ili Pariza, jest njegova kontekstualizacija u širem okviru. Stoga ću ga u svom umjetnič­kom istraživanju analizirati kao stu­diju slučaja koja će otvoriti raspravu u okviru međunarodne i globalne suvremene scene; među umjetničkom i znanstvenom zajednicom. Nekada vrlo aktivan kulturni milje s kozmo­politskim karakteristikama, danas kao UNESCO-ov grad poznat u svijetu kao grad kulture i bogate povijesne baštine, specifičan je po svojim odrednicama koje ga opterećuju tradicijom, što često sprječava razvoj svježeg umjetničkog stvaralaštva. Promjene su neminovne, ne možemo ih zaustaviti. Mislim da je važno znati prepoznati prilike te ih nastojati pametno koristiti za rast, onaj koji može postati održiv.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 26. kolovoza 2020.

Pročitajte još

Volite knjige? Dođite na buvljak u Dubrovačke knjižnice ili vratite omiljeno štivo bez plaćanja zakasnine

Dulist

Ivona Michl vršiteljica dužnosti ravnateljice Dubrovačkih muzeja?

Dulist

PRIKAZAT ĆE VRIJEDNU ZBIRKU ‘Bukovac iz tamne komore’ u Muzejima i galerijama Konavala

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija