Grad

RAZGOVOR S MIRSOM Udahnimo sadašnjost i izdahnimo prošlost. Stanimo na loptu i budimo bolji ljudi

I dok je vanka sunce nemilosrdno pržilo, meni iz glave nikako nije izlazila kiša. Ma ne zato što sam priželjkivala da natopi zemlju i malo ohladi zrak, već zbog jednog čovjeka, čiji su mi se stihovi pjesme ‘motali po glavi’ od kad je pala odluka da s njim napravim razgovor. O turistima, sezoni, oporavku, Gradu, ali i njegovim pjesmama. Inače, moja prva asocijacija na njega upravo je ta jedna pjesma koju sam slušala po gitarijadama u Lazaretima. ‘U mojoj duši padale su teške kapi, a ja sam padao tiše, čekao nešto ljepše, sunca više…’. Naravno, riječ je o Organizatoru kiše, legendarnom Mirsu Đulančiću koji već 20 godina na ulazu u Grad prvo svojim pjesmama, a potom srcima dočekuje sve one koji odmor provode u Dubrovniku. Ovaj, kako ga mnogi nazivaju, trubadur, postao je kroz godine prepoznatljiv dio turističke ponude grada. Svoja srca, koja ručno izrađuje preko zime Mirso šalje diljem svijeta, a kako nam je otkrio, svako to ručno izrađeno srce zapravo predstavlja njegove pjesme, koje su generacije Dubrovčana rado slušale na svirkama.

Vratili ste se na svoja dva kvadrata s prvim turistima, možemo li govoriti o optimizmu i o početku turističkog oporavka?
Moramo gledati optimistično jer dobro privlači dobro. To je zakon akcije i reakcije. Ako šaljemo dobru energiju, privući ćemo dobro, a da bismo to postigli moramo biti tolerantni, vrijedni, pošteni, iskreni, pravedni i moramo svojim primjerom to i pokazati. Moramo primijeniti gesla koja možemo pronaći u svim religijama, a to su ljubav istina, mir, nenasilje, ispravno ponašanje… Sad se testira kakvi smo kao ljudi, kao narod, kao građani Dubrovnika. Nemojmo ovo shvatiti kao nešto teško, kao nešto što će nas baciti u očaj, već kao test da spoznamo koliko smo jaki, pametni i izdržljivi, odnosno koliko možemo istinski biti ljudi. Moramo biti prirodni, a ovo čemu smo svjedočili prijašnjih godina nije bilo prirodno. To je bila bahatost i stalna trka. Stanimo malo na loptu.

DUBROVNIK, 28.03.2005. – DUBROVACKI LIST –
TRUBADUR MIRSO PJESMOM DOCEKAO TUISTE S CRUISERA NA USKRSNJE JUTRO
FOTO: ZELJKO TUTNJEVIC

Je li nas ta bahatost i dovela do ove situacije?
Možda i jest. Ne samo kod nas, nego je i u cijelom svijetu bila jurnjava, trka za profitom, tko će imati bolji parfem, odijelo… Pogledajte kako su živjeli veliki ljudi, ljudi koji su nešto postigli. Jesu li bili bahati, jesu li vozili najskuplje automobile, imali najbolja odijela, kuće…? Nekidan sam svojem prijatelju rekao: Udahnimo sadašnjost i izdahnimo prošlost. Ovaj trenutak je bitan, ovo sad. Ako nas dvoje razgovaramo lijepo i kulturno, razmjenjujemo dobre riječi i ideje, i drugi će sutra tako razmišljati i tada će se svijet popraviti i učinit ćemo ga boljim.

Ipak smo Grad koji živi od turizma. Kako naći mjeru i je li ta mjera ovo što imamo danas?
Pokušajmo iz ovoga što imamo postići maksimum.

Kako?
Obraćali smo se masama, a sad se obraćamo pojedincima. Obraćajmo se pojedinom gostu koji dođe ovdje i dajmo sve od sebe da mu ovdje bude fenomenalno i da u svojoj zemlji drugima priča kako mu je ovdje bilo fenomenalno. Tada će nam dogodine doći stotinu ljudi, a ne samo taj jedan pojedinac. To su ti testovi o kojima sam govorio. Djelujmo, onako kako nas uče sva religijska opredjeljenja, to su moralni principi koji su bitni i koje moramo njegovati. To je ljudska bit i smisao.

Godinama ste na Onofrijevoj fontani, prvo s gitarom u ruci, sad sa suvenirima, je li se Grad kroz sve te godine promijenio, je li izgubio svoj duh?
Prije su ljudi bili otvoreniji, puno smo se više družili, posjećivali smo se. Mlađi ljudi iz ulice bi kad bi prošli pored tebe rekli ‘Dobar dan’, a sad mlađi očekuju da stariji reče ‘Dobar dan’. Prije je bilo više humanizma. I u ratu i poslije rata smo pomagali jedni drugima, bili smo svi kao jedno, a sad smo se udaljili. Nema jedinstva. Zašto nemamo zajedništva? Je li moguće ponovno doći do tog zajedništva? Moguće je, ali to je proces kao i sve u životu. Treba nam vremena da dođemo opet do tog zajedništva, jedinstva i snage koju bismo imali. Zamislite da imamo tri milijuna ljudi koji djeluju kao svi za jednoga, jedan za sve.

blank

A koliko se Grad promijenio?
Primijetio sam da stvari idu nabolje, da ljudi polako shvaćaju da se oko nekih stvari trebamo okupiti bez obzira na vjersku, političku i drugu pripadnost. Moramo se ujediniti oko načela čistoće, urednosti, borbe za opće dobro, povratka gostiju, ekologije, koncerata, Dubrovačkih ljetnih igara… Oko stvari koje su bitne za sve nas. Meni je lijepo kad vidim da se moje dijete druži sa svima i svima pomaže. Tako volim i kad je s druge strane isto. Ako ja imam, zašto ne bih dao drugima da su i oni sretni. To je tako jednostavno, a tako primjenjivo. Spomenuli ste povratak turista.

Prije pandemije svjedočili smo velikim gužvama, koje su se nastojale riješiti određenim mjerama. Jesmo li išli u dobrom smjeru ili se moglo još bolje?
U ovoj situaciji trebamo razumjeti i ‘vrh piramide’, ljude koji vode ovaj grad. Nije se lako, kad padneš dolje, ponovno vratiti gore. Teško se popeti, a lako se spustiti niz planinu. Sad treba napor za vratiti se na ranije rezultate. Moramo razumjeti i njih, to su teške odluke.

 Jesu li nam baš potrebne ranije brojke?
Ono je stvarno bilo previše. Svjedočio sam tim gužvama, kad se nije moglo ući ni izaći ni ući u Grad. Ovo ima svoje čari, možemo zaraditi barem za preživjeti. Smanjimo frekvenciju doživljaja i shvatimo da moramo imati drugi pogled na svijet. Ima ljudi i djece na ovome svijetu koji umiru od gladi. Tko god govori kako je teško, kako nema gostiju, neka pogleda te slike. U našoj zemlji ljudi mogu preživjeti jer tko hoće, može ubrati dva, tri kila mušula, uloviti ribu, ubrati šparoge… Zamislite te ljude na Madagaskaru i mnogim drugim zemljama, tu djecu koja su gladna, teško je to i vidjeti.

Pitanje je koliko smo svjesni da uvijek može biti gore.
Moramo to osvijestiti, ući u taj duhovi proces osvještenja kako bismo bili uistinu ljudi. Možete se zvati čovjekom, ali biti čovjek, to je razlika.

Čemu je Vas ova godina naučila?
Naučila me je da se vratim u svoj unutrašnji mali svijet. Da uđem u svoje duhovne, pjesničke, umjetničke, ljudske, roditeljske, filozofske, unutrašnje smjernice, da uđem u taj dio koji je ovih godina bio pomalo zanemaren. Da uđem malo u sebe i pogledam svoj unutrašnji svijet, gdje trebam zatvoriti rupicu, gdje treba opiturati… Gdje treba razviti prijateljstvo, gdje treba pomoći drugome, a gdje sebi. Kad smo mi sređeni, kad je naš unutrašnji svijet sređen, onda ćemo biti dragi i drugima.

Počeli ste s pjevanjem na Onofrijevoj, zašto ste se ostavili gitare i kako ste došli na ideju stvaranja srca?
Godinama sam pisao o ljubavi, istini, miru, zajedništvu, o srcu. E, onda sam rekao sebi, idem tu ljubav iz mojih radova materijalizirati. Svako ovo srce, koje izrađujem ručno tijekom zime, je jedna moja pjesma. One se sad manifestiraju kroz ovaj oblik srca. Tko uzme jedno srce, uzme jednu moju pjesmu. One su na taj način otišle u svijet. Tko umije, neka razumije. Organizator, Septembar, Put istine, Zagrljaj gradu… sve te pjesme su u ovom malom srcu. Kad ga uzmete, sjetite se mene kako sam pjevao i svirao, Mirsa iz Lazareta, Mirsa s Peskarije, Mirsa s ispraćaja kruzera… To je jedan vid umjetnosti koju razumiju istinski, pravi umjetnici. Nadam se da to razumiju i naši ljudi.

Moram priznati, moja prva asocijacija na Vas jest upravo Organizator kiše. Je li njena poruka aktualna i danas?
U ta dva stiha sam htio da kroz prirodne pojave shvatimo suštinske stvari života. Htio sam ljudima objasniti optimizam preko jednostavnih stvari. Veseli me što se ta pjesma pjeva, to je trag koji traje. Takva se pjesma piše jednom i ne može se ponoviti.

Jeste li se trajno ostavili gitare?
Nisam, i dalje pišem tekstove kući, ali nije to više komercijalno. Imam veliku kutiju, pišem i u nju ubacujem tekstove. Hoće li to moja djeca uzeti jednoga dana i objaviti, ostavljam na njima.

Znači ništa od neke zbirke?
Već sam 1996. objavio Put istine kao fanzin, kojega sam podijelio prijateljima. Napravio sam 50 komada i sebi sam ostavio samo jedan primjerak. Nisam išao na izdavačke kuće jer nema to komercijalnu vrijednost. Umjetnost ne poznaje visinu, širinu i dužinu, ona je bezgranična. To je fluid koji čovjeku daje poticaj.

Znači pjesme čekaju hoće li se Vaša djeca odlučiti podijeliti ih sa svijetom?
Mogu ih i ja objaviti, ali to iziskuje vremena. Radim težak posao, koji zahtijeva i svoje pripreme.

Nedostaju li Vam gitarijade, svirke, nastupi…?
Nedostaje mi to druženje s ljudima i svirka s prijateljima. Svi smo sad odrasli, ponekad se sretnemo, ali nije to isto.

Biste li odradili koncert da Vas netko pozove?
Odradio bih ga. Zašto ne? Ali nije moje nametati se. To je nešto meni tako drago. Umjetnost daje krila ljudima, ne samo onima koji se njome bave, nego i onima koji je poštuju. Ovaj naš grad odiše umjetnošću, ona je na svakom koraku. Ljudi joj se samo moraju vratiti. Trebalo bi djeci reći da svi u razredu napišu jednu pjesmu na temu po želji. Nema veze kakva je ta pjesma, a najbolja bude na izlogu. Tad će se djeca natjecati tko će napisati bolju kako bi i njihova bila na izlogu. Je li to teško? Nije. Za to treba samo komad papira i olovka. Krenimo od toga i pokrenimo pjesništvo. Može se tako i sa slikama pa ih izložimo na pano. Na svim se poljima može tako napraviti. Djetetu ne trebaju nagrade, nagrada im je upravo to što će se njegov rad naći na izlogu ili na panou.

Vratimo se na Vaša srca, kako ljudi na njih reagiraju?
Svatko tko zna da je srce univerzalni znak, reagirat će pozitivno. Srce mi je kao znak ljubavi u koju vjerujem, a iza riječi ljubav stoji Bog. U sve pore našega života moramo ubaciti bezinteresnu ljubav i bit će nam dobro.

Svoj ste posao nazivali performansom. Zašto?
Ovo je jedna vrsta predstave otvorenog tipa. Ja sam i kostimograf, i scenograf, i režiser, i proizvođač, animator i zabavljač. To je performans. Ispred mene nitko ništa ne treba ubacivati, ako uzmu ovo srce, dam im fotografiju za jedan euro, dok ovo srce dobiju kao uspomenu. To je razmjena energije.

Uspijevate od ovoga preživjeti?
Da mi žena ne radi, teško. Slabo je bilo prošle godine, i ova će biti slična, ali moram biti tu radi treninga.


NA RADNOM MJESTU
Pazi na svaki detalj
Za razgovor s Mirsom dogovorili smo se u devet ura na Onofrijevoj. Zatekli smo ga u pripremama. Pazio je na svaki detalj. Sve mora biti uredno i čisto, rekao nam je, od njegove monture zdura do postolja na kojem stoji s osmijehom na licu unatoč vrućinama. Pitali smo ga kako izdržava, na što nam je tek rekao kako je kroz život radio dosta teške poslove. A je li lakše kad su manje gužve?, pitali smo. —Ima i jedno i drugo svoje čari. Sad srce ne kuca onako brzo, nego polako – ističe Mirso. Turiste, priznao nam je, nije strah prići mu zbog pandemije, iako su danas dosta oprezniji.

Pročitajte još

Babin kuk uskoro pod naplatom Sanitata

Dulist

U BRSEČINAMA Razvija se projekt povezivanja Dubrovnika s Elafitima, uključuje parkiralište s pristaništem

Dulist

SLASTIČARI, AUTOMEHANIČARI, KUHARI… Libertas Foundation dodijelio učenicima vrijedne stipendije

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija