Petra Brailo je kroatistica i lingvistica koja već neko vrijeme djeluje unutar javne ustanove Muzeji i galerije Konavala. Ova svestrana i, usudili bismo se reći, hiperproduktivna podrijetlom Konavoka trenutno radi na dovršetku svog doktorskog rada, a u kojem javnost, među ostalim, namjerava osvijestiti o posebnostima konavoskih govora. Da, dobro ste pročitali, konavoskih govora postoji nekolicina. O čemu je riječ, ispričala je za čitatelje DuLista.
Što Vas je uopće dovelo u Konavle i kako ste se privikli na život u ruralnoj sredini?
Rođena sam u Zagrebu, ali kako mi je mama Konavoka, svake ljetne praznike provodila sam u Konavlima. Oduvijek sam voljela ovaj kraj i sve vezano za njega, a pogotovo govor. Diplomirala sam kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a tema mog diplomskog rada na kroatistici bila je opis konavoskih govora. Istom temom bavim se i sada na poslijediplomskom studiju, koji sam upisala na Sveučilištu u Zadru. Trajno sam se odlučila preseliti u Konavle 2018. godine. Odlično sam se privikla. Ovaj način života te obgrli i ne pušta. Klima je odlična, manje je stresa, što znači da svatko ima više vremena za sebe.
Vaša profesija kroatistice i lingvistice je poprilično neuobičajena za jedan muzej na našem području. Koja su Vaša polja djelovanja?
Nije neuobičajeno za muzej koji zna što želi istraživati. Nematerijalna baština Konavala uvelike uključuje jezik, a jezik s druge strane služi kao platforma istraživanja sociološke i antropološke stvarnosti. Muzeji i galerije Konavala jako su oslonjeni na nematerijalnu baštinu pa je politika ustanove tražila osobu mog profila. Osim toga, obavljam dokumentaristiku, knjižnicu i PR, a kako u izdavaštvu Muzeja stalno imamo nove ideje i projekte, tako nikad ne nedostaje lektura, uređivanja i priprema novih izdanja.
Kako ste svladali jezičnu barijeru prilikom proučavanja konavoskog govora?
Kao što sam već rekla, oduvijek sam u Konavlima, pa i nije bilo neke velike jezične barijere. Ipak, činjenica da ne govorim po konavoski samo mi je pomogla u istraživanju jer lakše prepoznajem značajke konavoskog govora. Kada dođe do nekog nerazumijevanja ili nepoznanice, to samo znači da sam naišla na nešto što treba dodatno istražiti, a tome se najviše radujem. Teško mi je izdvojiti neku određenu zanimljivost jer je meni sve zanimljivo. Možda je interesantan podatak kako se čitavo vrijeme u dosadašnjim istraživanjima kojih nije bilo mnogo, govori o jednom konavoskom govoru, a zapravo je riječ o njih više. Glavne jezične značajke su zajedničke u cijelim Konavlima, ali postoje određene razlike od cjeline do cjeline. Za sad mi se čini da možemo govoriti o govoru Gornje bande, Donje bande, Vitaljine i Konavoskih brda, što je i logično s obzirom na konfiguraciju terena, ali istraživanje mi je još uvijek u tijeku pa ne bih brzala sa zaključcima. Razlike nisu jedva primjetne i to se na terenu najbolje saznaje od samih kazivača jer su ih oni itekako svjesni. Tako će vam netko u Donjoj bandi često prokomentirati kako drukčije govore oni u Gornjoj bandi i na brdima, a pogotovo u Vitaljini. Isto tako, postoji generacijska varijacija govora, zahvaljujući kojoj možemo vidjeti kojom se brzinom govor mijenja, kao i koje značajke ostaju dulje u govoru.
Koliko se na konavoske govore odrazila blizina granice s Crnom Gorom i BiH?
Konavoski je govor oblikovan tijekom cijele svoje povijesti, a najveći su utjecaji na Konavle ostvareni pod Dubrovačkom Republikom. Što se tiče blizine BiH i Crne Gore, obje susjedne države bile su pod turskom vlašću te su Konavljani posredništvom unijeli neke orijentalizme u konavoski leksik, iako se najveći unos orijentalizama vjerojatno događa u 19. stoljeću, kada se s novom, austrougarskom vlašću, otvara granica. Ipak, nekada su kretanja i međusobni utjecaji bili manji, točnije bi bilo reći sporiji nego što su danas. Zapravo se najveći utjecaji na konavoske govore događaju upravo sad. Vanjski utjecaji sve su jači, odnosno vanjski jezični modeli su dostupniji, što dovodi do bržeg mijenjanja konavoskog govora. Mislim da su ovo zadnji trenutci kada možemo zabilježiti arhaičnije konavoske izraze, riječi, a i druge značajke.
Na terenu sigurno provodite sate i sate. Iscrpljuje li Vas takav način rada?
Ne iscrpljuje, na terenu sam koliko god mogu i čini mi se nikad dovoljno. Govor se stalno mijenja, ne može se nikad u potpunosti obuhvatiti, pa bez obzira na to koliko ste na terenu, svaki put možete čuti nešto novo. Nije dovoljno razgovarati sa samo nekoliko ispitanika, treba obuhvatiti širu sliku, a važno je i pripremiti se prije ispitivanja. Kada je riječ o istraživanju govora, jedan od važnijih faktora je ponovno preslušavanje snimljenog razgovora i njegova transkripcija. To je poprilično zamoran posao i to iscrpljuje, ali neusporedivo je s osjećajem kada čujete nešto što dosad niste imali priliku primijetiti.
Također, uređujete i lektorirate blog Muzeja koji je izazvao oduševljenje među čitateljima. Kako je ideja o njemu nastala i tko stoji iza njega?
Na početku ove epidemiološke situacije uvidjeli smo da moramo pokrenuti dodatni virtualni sadržaj kako bismo omogućili kontakt s publikom. Tako smo i krenuli s blogom koji je najbolji medij za ovakav tip tekstova, a autori tekstova su Jelena Beželj, Marko Vodopija, Helena Puhara, Antonia Rusković Radonić, Maris Stanović i ja. Pokazalo se odličnim što smo proširili publiku, ne prate nas samo na području Dubrovnika, već imamo čitatelje diljem Hrvatske i izvan nje, a prema statistici smo najčitaniji u Zagrebu. Ovakav pothvat obuhvaća jako dobru organizaciju, zato su svi tekstovi spremni unaprijed da ne bude stresa. Iz početka ga je bilo, ali sada smo se usustavili. Svaki dan objavljujem po jedan tekst na blogu, s današnjim danom objavila sam ih 546. Prije objave trebam napraviti lekturu i korekturu svakog teksta, pripremiti ga na blogu, a nakon objave najavljujem ga na društvenim mrežama. Sve to oduzme poprilično vremena, ali povratne informacije čitatelja su i više nego pozitivne, pa oduševljeno pišemo i dalje.
Muzeji i galerije Konavala su svoje posjetitelje i korisnike čitavo ljeto držali zaokupljenima raznim aktivnostima. Što nam pripremate za jesen?
Održavali smo brojne radionice u svim muzejskim jedinicama i izvan njih. Program Praznici u muzeju održan je u Zavičajnom muzeju Konavala s radionicama stop-animacije, u Kući Bukovac održane su kamishibai radionice, likovno smo ljetovali na Stravči, a u arheološkom odjelu bavili smo se keramikom i za djecu i za odrasle u suradnji sa Sveučilištem u Dubrovniku i Udrugom Baština. Zbog epidemije za jesen smanjujemo veće programe u zatvorenome i koncentriramo se na izložbe s popratnim programima. U Odjelu za arheologiju kolegice Jelena Beželj i Helena Puhara rade na izložbi Epidaur, Antonia Rusković Radonić priprema izložbu mrki vez u Zavičajnom muzeju, a Bukovčevom fotografijom bavi se Helena Puhara u Kući Bukovac. Istovremeno sudjelujemo u Erasmus programima, ali i u drugim projektima, obavljamo terenska istraživanja, restauraciju Bukovčeve građe, snimamo kazivače i tako dalje. Pune su nam ruke posla bez obzira na pandemiju, zapravo ga imamo i više nego prije. Osim što pokušavamo imati programe u muzejima koliko to epidemiološka situacija dozvoljava, pojačali smo virtualne sadržaje. Ipak, ne može se virtualno sve iznijeti, što osjeti i publika, pa uz online publiku imamo i onu koja nas radije uživo posjećuje i sudjeluje u našim aktivnostima kao i dosad, uživo.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 22. rujna 2021.