I ove subote u jedinstvenom ambijentu ruševnog ljetnikovca Bettera u Župi dubrovačkoj, a poradi izrazitog interesa, predstavljen je posljednji uradak književnika Vedrana Mezeija ‘Treći ključ’. Roman paralelno prati dvije radnje – onu suvremenu te povijesnu tematizirajući kroz oči glavne protagonistice – godišnjice Lucije problematiku osobne slobode. Uvelike oslonjena na povijesnim činjenicama, knjiga evocira događaje Velike trešnje, prijelomnog događaja u prošlosti grada koji je označio ‘prvu smrt’ Dubrovnika.
Zašto ste odabrali upravo ovo razdoblje dubrovačke povijesti?
Oduvijek me privlačila tema Velike trešnje. To je sigurno najtragičniji dan u povijesti Dubrovačke Republike, ali za njega je vezano puno zanimljivih detalja i teško je povjerovati da je riječ o povijesnim činjenicama, a ne o izmišljenoj priči. Pogledajmo samo slučaj Marojice Kaboge. Poznato je da je Senat razmatrao zahtjev za njegovo pomilovanje prvog travnja 1667. nakon što je pet godina proveo u tamnici zbog ubojstva vlastelina Nikole Sorkočevića ispred Kneževa dvora. Senat je odluku o pomilovanju prepustio Velikom vijeću čija je sjednica zakazana za šest dana kasnije. I baš toga jutra, u Velikom tjednu četiri dana prije Uskrsa, Dubrovnik je pogodio katastrofalan potres. Neki su čak govorili kako je potres Božja kazna zbog nepoštovanja crkvenog azila jer su vlasti oskvrnule nepovrjedivost crkve prilikom Kabogina uhićenja u Franjevačkom samostanu. Pročulo se da je osuđeni plemić preživio potres i da se nalazi zatrpan u svojoj tamnici. Njegovo spašavanje organizirao je vlastelin Frano Bobali koji je tom prilikom platio po pedeset dukata četvorici pridošlica da ga oslobode. Nakon toga počinje zanimljiv put iskupljenja bivšeg ubojice i osuđenika koji će zbog svoje požrtvovnosti biti prozvan Spasiteljem Domovine. Možda je još i zanimljivija priča o vlastelinu Vicku Pozzi, poznatom i pod nadimkom Soltan. Povijesni ga izvori pamte kao pjesnika, dramatičara, astronoma, matematičara i fizičara, a navodno se bavio i nekim okultnim znanostima. Za njega se govorilo da ima sposobnost proricanja budućnosti te da je točno predvidio dan poroda i smrti svoje sestre Tamare. Nije bio oženjen i imao je izvanbračnog sina Bartula. Mjesecima prije tvrdio je da osluškuje podzemlje i da iz utrobe Zemlje čuje eksplozije i tutnjavu. To ga je navelo na zaključak da će Grad u skorijem vremenu zadesiti snažan potres. Naravno, ovo je samo po sebi zvučalo čudno, pa se gotovo nitko nije obazirao na njegovo upozorenje. Ali ova priča imala je u sebi još jedan nevjerojatan detalj. Naime, osim potresa Vice je predvidio i vlastitu smrt nagovještavajući da neće dočekati katastrofu što se ostvarilo. Zna se da je ostavio oporuku 13. svibnja 1666. koja je objavljena tri dana poslije, što znači da je u tom razdoblju umro, i to najvjerojatnije od kuge. Kao što je i nagovijestio, manje od godinu dana nakon toga Dubrovnik će zadesiti razoran potres.
Koliko je trajao proces proučavanja same materije?
Knjiga se velikim dijelom oslanja na stvarnim povijesnim događajima pa mi je njihovo istraživanje bilo jako bitno. Imamo i dijelove fikcije, ali oni se uklopljeni povijesne činjenice. Do većine podataka došao sam proučavanjem literature naših eminentnih autora poput Slavice Stojan, Nelle Lonze, Vinka Foretića, Nenada Vekarića, Suada Ahmetovića i drugih. Vrlo brzo sam stupio u kontakt s Ivanom Viđenom koji je bio i sudionik ove promocije u Beterini. On je uz Antuna Baću jedan od rijetkih znanstvenih istraživača koji je detaljnije obradio ljetnikovac Bettera i to na osnovi rukopisne ostavštine Ernesta Katića, inače zadnjeg privatnog vlasnika ovog zdanja. Čak mi je i gospođa Stojan na neka pitanja i nejasnoće odgovorila e-mailom. Njezina knjiga ‘Vjerenice i nevjernice’ bila mi je važan izvor informacija jer govori o položaju žena u jednom razdoblju Republike. Gospođa Stojan je proučavala sudske zapisnike u Državnom arhivu u Dubrovniku prolazeći kroz razdoblje od 1600. do 1815. godine. Knjiga obiluje svjedočanstvima obespravljenih djevojaka i žena o brojnim slučajevima fizičkoga nasilja, vrlo često silovanja, po čemu se Dubrovnik nije značajno razlikovao od ostalih sličnih sredina toga vremena. U njoj se nalazi priča o djevojci Luciji Trtoman čije je ime ostalo je zapisano u spisima Kaznenoga suda u Dubrovniku na osnovi prijave dvojice soldata nakon što je 6. svibnja 1726. ova kći Petra Trtomana iz Bana, tada još gotovo djevojčica, pobjegla iz Grada od svoga pohotnog gospodara Džore Bosdarija. Kako bi vratio odbjeglu sluškinju, Bosdari je za djevojkom poslao jednoga vojnika koji ju je uhvatio i prisilio da se vrati s njime u Grad. Kada su karavanskim drumom prolazili pokraj crkvice svete Orsule djevojka se bacila u provaliju ispod puta. Gospodar Džore nije bio pozvan na svjedočenje, a nakon što su sudci pregledali njezino mrtvo tijelo, Lucija je pokopana i slučaj zaključen. Glavni ženski lik povijesnog dijela ‘Trećeg ključa’ nosi njezino ime što je na neki način posveta svim obespravljenim ženama onoga, ali i današnjeg vremena, s obzirom da knjiga ima svoj povijesni i suvremeni dio.
Tko je onda Lucija iz Vašeg romana?
Djevojka koja je otkrila tajnu trećeg ključa (smijeh). Unatoč svim teškoćama i izazovima, Lucija iz romana nije imala ovako tragičan život. Naprotiv! Spletom okolnosti doći će do dokumenta pod nazivom ‘Charta libertatis’ i pomoću njega pronaći put kojim ‘probuđeni postaju oslobođeni’. Ali možda bolje da ne otkrivamo previše zbog onih koji se odluče pročitati roman.
Koliko tema korespondira s današnjim vremenom?
Žene su i dalje u podređenom položaju, iako se do danas dosta toga znatno promijenilo. Ali glavna tema ovoga romana je propitivanje slobode kao univerzalne vrijednosti, neovisno društvenom položaju i okolnostima u kojima netko živi. ‘Charta libertatis’ otkriva oblik ropstva koji se zadržao sve do današnjih dana i predlaže putove izbavljenja.
Koji je značaj ljetnikovca Bettera?
Ovaj ljetnikovac u sebi krije priče bogatih pučana iz doba Republike. Otkako ga je izgradila obitelj Radaljević, najvjerojatnije u drugoj polovici petnaestog stoljeća, pa sve dok je pripadalo obitelji Martini, Dubrovačka Republika bila je jedna od najmoćnijih i najprofitabilnijih trgovačkih mornarica na Mediteranu s oko 200 trgovačkih brodova duge plovidbe izgrađenih u dubrovačkim brodogradilištima. Bogati trgovci nisu bili isključivo pripadnici aristokracije, već i brojni pučani koji su najčešće organizirani u razne bratovštine. Tako će sve do kraja Dubrovačke Republike ovaj posjed biti u rukama pučana. Osim ladanja to je bilo i uredno vođeno gospodarstvo na kojem su zemlju obrađivali župski seljaci, koloni, koji su bili obavezni dio uroda davati svojim gospodarima. Meni najzanimljiviji detalj jest taj da je u ljetnikovcu boravio Ruđer Bošković. Naime, brat njegove majke, po kojem je slavni znanstvenik dobio ime, bio je prvi vlasnik imanja iz loze obitelji Bettera, a posjed mu je pripao vjenčanjem za Peru Garglieni-Martini. Vrlo je izvjesno da je Bošković još kao dijete dolazio kod svoga ujaka na ladanje. Također, pretpostavlja se da je za svog jedinog dužeg boravka u Dubrovniku, otkako je iz njega odselio u Rim kao četrnaestogodišnji dječak, određeno vrijeme proveo i u ljetnikovcu Bettera gdje je napisao svoje djelo ‘Dissertatio de maris aestu’, tj. ‘O morskim plimama’, koje je iste godine tiskano u Rimu.
Često se za staru kuću u Beterini vežu priče o duhovima. Po svemu sudeći te priče nemaju nikakvu povijesnu podlogu i nastale su najvjerojatnije zbog zanimljive lokacije, starosti i izgleda ljetnikovca, a ovakve primjere često susrećemo kod sličnih lokaliteta bilo gdje u svijetu.
Priča o Beterini je, nažalost, i pričao o neadekvatnoj skrbi o kulturnoj baštini.
Ljetnikovac je 1965. proglašen spomenikom kulture, ali to nažalost nije spriječilo njegovo propadanje. Ukoliko bi do obnove i došlo, mislim da bi bilo dobro slijediti zamisli dr. Ernesta Katića. Naime, Katić je osmislio revitalizaciju ovoga prostora koja bi i dalje bila u funkciji očuvanja baštine. Zajedno s imanjem došao je u posjed i arhivske građe obitelji Bettera i tako rekonstruirao bogatu povijest ovog lokaliteta. U novije vrijeme na ovu temu objavljen je i znanstveni rad čiji su autori povjesničari Ivan Viđen i Antun Baće. Ono što ljetnikovac čini posebnim jest i njegovo okruženje. Za razliku od mnogih drugih ladanjskih zdanja, stara kuća u Beterini nalazi se u osamljenoj uvali i njezin širi okoliš nije narušen modernom gradnjom pa nije teško zamisliti kako je ovo imanje izgledalo prije pola tisućljeća kada je ljetnikovac izgrađen.
Na kojem projektu trenutno radite?
Ono što upravo slijedi jest rad na engleskom izdanju ‘Trećeg ključa’ kojeg planiramo objaviti u prvoj polovici 2021. Prijevod je napravila naša sugrađanka Vesna Čelebić i predstoji nam još rad na lekturi kao i nekim sitnim detaljima. Također, tu je i ideja za novu knjigu koju polako razrađujem u glavi, ali s njom se neću žuriti.
SIMBOLIKA KLJUČA Sloboda je u nama samima
Inspiraciju za naslov dobio sam iz jedne crtice dubrovačke povijesti. Poznato je da je riznica naše katedrale imala tri ključa. Jedan je bio u rukama nadbiskupa, drugi kneza, a treći tajnika Republike pa nitko nije mogao samostalno raspolagati njezinim blagom. U ovoj knjizi ključevi su sinonim za tri elementa ljudskog bića. Možda ovo o čemu govorimo najbolje opisuju riječi poznatog sufijskog pjesnika Rumija: ‘Cijelog sam života kucao na vrata sreće. Tek kad su se otvorila, shvatio sam da sam kucao iznutra’.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 14. listopada 2020.