RAZGOVOR S KNJIŽEVNIKOM MIROM GAVRANOM U Dubrovniku osjećam da sam među istinskim ljubiteljima kazališne i književne umjetnosti

Miro Gavran najizvođeniji je i najprevođeniji hrvatski pisac i kao takav pravi je ambasador Hrvatske diljem svijeta. Kako i sam ističe, nema kontinenta do kojeg njegova djela nisu doprla. Ovaj istaknuti hrvatski književnik, ujedno i član glavnog odbora Matice hrvatske, nedavno je dubro­vačku publiku ponovno počastio dolaskom prilikom kojeg je predsta­vio svoje dvije knjige Odabrane drame 2001.–2021. i Juditu. ­

Nakon tri godine ponovno ste gost dubrovačkog ogranka Matice sa svoje dvije knjige Odabrane drame 2001. -2021. i Juditom. Možete li nam se osvrnuti na ova svoja dva djela?

Iznimno sam zahvalan ogranku Matice hrvatske Dubrovnik i njegovoj predsjednici Slavici Stojan što me je pozvala predstaviti moje dvije knjige koje su izišle ove godine, a obje su mi jako važne. Prve su Odabrane drame 2001.–2021. u kojima je objedinjeno mojih devet drama nastalih u prote­kla dva desetljeća. Jako sam sretan jer se u toj knjizi pet od tih devet drama prvi put tiska unutar korica i mislim da ta knjiga za sve ljubitelje kazališne umjetnosti donosi lijepu ponudu. Sve drame su takve da mogu biti zani­mljive i za čitanje. Sve su osim drame ‘Tajna Grete Garbo’ koja se odvija u 1955., vezane za hrvatsku suvreme­nost. Neke dame obrađuju muško-ženske odnose, neke političke teme, kao i teme manipulacije. Pogovor je napisao najznačajniji suvremeni makedonski pisac Venko Andonov­ski, a knjiga donosi i popis preko 400 mojih premijera, popis radiopremijera te televizijskih filmova koji su nastali prema mojim dramama. To je knjiga koja zaokružuje moje bavljenje kazali­štem i Mozaik knjiga je upriličila prvu promociju 3. svibnja na moj 60. rođen­dan pa sam i emotivno uz nju vezan.

Moj kratki roman ‘Judita’ objavio sam točno 2001. U njemu na usta mlade udovice Judite pripovijedam o njezinom životu u patrijahalnom okruženju. Taj je roman, na moje čuđenje, osvojio čitatelje u Hrvatskoj i inozemstvu te mu je ovo 13. izdanje na hrvatskom. Ne znam ima li neki roman u Hrvatskoj toliko izdanja, a imao je i 12 prijevoda. Povodom velike obljetnice oca hrvatske književnosti Marka Marulića moj izdavač Mozaik knjiga, odlučila je napraviti nešto jako neobično. Napravili su 13. izdanje Judite na hrvatskom jeziku, ali unu­tar korica objelodanili su biblijsku sto­riju i ep Marka Marulića. Dubrovkinja Cvijeta Pavlović napisala je kompara­tivni pogovor te je progovorila o te tri Judite, ali i o drugim Juditama u hrvatskoj književnosti. Osjećam veliko zadovoljstvo što se u velikoj Marulićevoj obljetnici moja posve mala obljetnica, 20. godina moje Judite uključila u cijelu priču. Inače, volim doći u Dubrovnik i sretan sam kad moje predstave gostuju i izvode se u Kazalištu Marina Držića. Dubrovnik uvijek doživljavam kao grad kulture i grad bitne hrvatske povijesti. U njemu djeluju jako važni hrvatski kulturni djelatnici i ovdje imamo odličnu kaza­lišnu i književnu publiku. Kad sam u Gradu, imam osjećaj da sam među istinskim poznavateljima i ljubite­ljima kazališne i književne umjetnosti.

Koliko je bilo zahtjevno ukoričiti 20 godina dramskog stvaralaštva u ‘Odabrane drame’?

Teško je uvijek napraviti selekciju. Ali, nakon nekog vremena bio sam nači­sto da želim donijeti i novije tekstove. Želim ljude s tom knjigom iznena­diti i uvjeren sam da će moje ‘Oda­brane drame’ biti drage svim ljubite­ljima kazališta, da će svatko u njima naći teme koje su njima bitne. Tu su i drame za veći broj lica poput ‘Paralel­nih svjetova’ koje je izveo HNK Osijek i Split ili ‘Svaki tvoj rođendan’ u izvedbi HNK Zagreb, ali i komorne drame kao ‘Na kavici u podne’ koju je izveo Tea­tar Gavran. U ‘Odabranim drama’ je i moja drama od prije 20 godina ‘Kako ubiti predsjednika’. Osjećam da su tekstovi iz ‘Odabranih drama’ jako bli­ski suvremenim čitateljima i gledate­ljima te se nadam da će u godinama koje dolaze ti tekstovi doprijeti do srca i uma ljubitelja kazališta. S obzirom da sam u nekom smislu ‘podvojena ličnost’ jer sam pola vremena u životu proveo pišuću prozu, a drugu polo­vicu pišući kazališne tekstove, drago mi je da sam u Dubrovniku imao pri­godu predstaviti oba žanra.

Kakvim biste ocijenili rad Matiči­nih ogranaka, ističe li se neki od njih posebno svojim radom?

Ogranak Matice hrvatske u Dubrov­niku jedan je od najznačajnijih ogra­naka Matice u Hrvatskoj i izvan nje. Ovaj je ogranak toliko aktivan. Bio sam tu prije tri godine sa supru­gom Mladenom kada smo prikazali nekoliko mojih kazališnih komada. U vremenu pandemije kada mnogi ljudi odustaju od odlaska u kazalište i javnih događaja, mislim da je jako važno da svi mi koji se bavimo kul­turom učnimo sve da se ne dogodi dikontinuitet u konzumaciji kultur­nih i umjetničkih sadržaja. Ovo je vri­jeme jako neprijateljski raspoloženo prema kazalištu i kazališnoj umjet­nosti. Mnogi se naši stariji gledatelji boje otići na predstave, a bez obzira na broj ljudi koji se odazovu predstavi ili nekom književnom susretu, jako je važno učiniti sve što možemo da se ne prekine kontinuitet. On je jako važan da bi se onog dana kada sve ovo prođe, normalni život mogao nasta­viti. Primjerice, bio sam u Dubrov­niku u proljeće 1992. kada je moja drama ‘Najduži dan Marije Terezije’ bila kao prva drama za odrasle izve­dena u Kazalištu Marina Držića. Tada sam bio jedini gost na Babinom kuku izuzmemo li prognanike iz Kona­vala. Sjećam se te premijere koja se dogodila u 16 sati, a već je u 18 sati nastupao policijski sat. Ostalo mi je u svijesti da su Dubrovčani tada uži­vali u toj predstavi u kojoj je glumila Milka Podrug Kokotović, Zoran Poku­pec, Mirko Šatalić, režirao ju je Ivica Kunčević, a kostime je radila Danica Dedier. Vidio sam koliko ljudima u toj muci i nesreći znače umjetnost i kultura. Mislim da se sad ponavlja ista priča s pandemijom. Sve su pret­postavke tu da se onemogući norma­lan život, a na nama je učiniti i ove teške godine takvima da je moguć kazališni, umjetnički i književni život. Što se tiče matičinih ogranaka, jako ih je puno aktivnih po Hrvatskoj i izvan nje. U nekim malim mjestima Matica hrvatska jedina je institucija koja objektivno čini neku kulturnu ponudu. Nadam se da će u godinama koje dolaze, pogotovo u ovom globa­liziranom svijetu, Matica hrvatska i dalje činiti sve kako bi sačuvala sje­ćanje na kulturnu prošlost, ali i da će biti kreator kulturne budućnosti.

Član ste glavnog odbora Matice hrvatske. Kakva je njezina uloga danas?

Ove godine Matica slavi važne obljet­nice – 50. obljetnicu Hrvatskog pro­ljeća, dogodine će biti 180 godina postojanja Matice, slavimo 350. obljet­nicu pogubljenja Zrinskog i Franko­pana, 700.obljetnicu Dantea. Matica radi puno toga kako ne bismo zabora­vili događaje iz prošlosti, volio bih da sve više misli i na budućnost. Sve što se događa u Hrvatskoj i svijetu zadnjih godina po meni traži hrabre ljude koji će na znanstveni i stručni način odgovoriti na izazove naše suvremenosti i budućnosti. Smatram da Matica treba biti snažniji oslonac i jamac čuvanja našeg identiteta. Čovjek ne živi samo o kruhu i vodi kako piše u Bibliji, mi smo ipak nešto više nego samo mate­rijalna bića, a misija je Matice čuvati te stvari koje su nešto više od kruha i vode. ­

Kako se situacija s pandemijom koronavirusa odrazila na izda­vačku djelatnost Matice hrvatske?

Pandemija je bila pogubna za sve izvedbene umjetnosti. Knjiga je čak profitirala jer se pokazalo da je u zadnjih godinu dana u prodaji sko­čila za 10 posto, ali je zato oko 40 posto manje gledatelja u hrvatskim kazalištima. Književnost je naoko dobila jer ljudi nisu imali što raditi u ‘lockdownu’ nego su bili doma pa su nakon par mjeseci televizije izludili od toga i posegnuli su za pravim knji­gama. Generalno je bilo teže i objaviti knjigu, a gotovo je bilo nemoguće i promovirati je.

Dio članstva Matice nezadovoljan je situacijom u Matici i trenutnim predsjednikom Stipom Boticom. Možete li se pobliže dotaknuti te problematike? Kako se ta situacija trenutno razvija, i utječe li na rad Matice?

Ne trebamo se opterećivati gibanjima u Matici. 6. studenog su novi izbori i vjerujem da će oni iznjedriti novu upravu koja će odgovoriti zahtje­vima ovog trenutka i vremena. Kada gledamo povijest Matice u proteklih 179 godina, bilo je 10–12 većih kriza i Matica je uvijek iz njih izašla jača nego prije. Nema potrebe sada detaljnije komentirati tu situaciju.

Koji vam je efekt kao piscu naj­draže postići svojim djelima?

Kada uzmem neku knjigu, a ona me niti nasmije niti rasplače, onda imam dojam kao da sam čitao udžbenik iz matematike, zemljopisa ili povijesti. Smatram da svako književno ili kaza­lišno djelo mora donijeti emociju, humor ili dramu. Ako sam ljude ili nasmijao, rasplakao ili zamislio nad smislom života, postigao sam pravi efekt. Ali, ako je to što sam napravio ostavilo ljude ravnodušnim, onda sam promašio osnovni cilj. Volim koristiti neke suvremene efekte kada pišem dramski tekst, volim da mi je drama napisana rečenicama koje će glumci s lakoćom izgovarati, da tematizira stvari koje se tiču današ­njeg čovjeka, da moj roman dopire do srca i uma čitatelja, da imaju osje­ćaj da ih se tiče. Stalo mi je do katarze. Volim da se osoba koja je čitala moju dramu ili roman osjeća oplemenjeno, uzvišeno, kao da je prošao neko neo­bično životno, egzistencijalno isku­stvo. Volim da moji čitatelji i gleda­telji prolazeći kroz moju priču, imaju osjećaj da su prošli kroz dijelić svog života. Ako to uspijem, to je to, tome težim. Možda je to razlog zbog čega se moje drame igraju na svim kontinen­tima. Sretan sam što sam, među osta­lim, imao čak 40 premijera u Indiji, 31 u Poljskoj, 20-ak premijera u Češkoj, 20-ak u Slovačkoj, 10 do 12 premijera u Francuskoj, 15-ak premijera u Južnoj Americi. Sve je to divno, ali bez obzira na ove inozemne uspjehe, kad pišem novi tekst, mislim na 20-ak mojih prijatelja iz Hrvatske i nekoliko njih iz inozemstva. Ne razmišljam hoće li to biti nešto što će osvojiti cijeli svijet jer sam shvatio da ako je nešto dobro lokalno, to lokalno postaje univer­zalno. Ne opterećujem se biti uni­verzalan. Nastojim opisati situacije ljubavi, mržnje, prijateljstva, odra­stanja… Ako to dobro napravim, to je ljudima zanimljivo. Svi izvode moje stvari i tiskaju mi knjige po svijetu zato što se ja uopće ne trudim tamo doći, gledam kako napraviti dobru stvar, da bude zanimljiva mojim prijateljima iz moje ulice i života u Zagrebu, Slavoniji… Imam osjećaj da radim ono što ima ljudsku dimenziju i valjda upravo ona nalazi put do ljudi u cijelom svijetu.

Dakle, mogli bismo reći da ste na neki način veliki ambasador Hrvatske?

Da, nešto se po tom pitanju zgodno dogodilo. A, u tu se priču uklapa i Gavranfest kojeg su Slovaci osmislili meni u čast. Ove godine će se odvijati od 14. do 17. listopada u Pragu te će sudjelovati četiri zemlje Češka, Slo­vačka, Hrvatska i Mađarska. Gavran­fest je učinio jako puno za mene u ovih 18 godina njegovog postojanja.

Možete li nam otkriti na čemu tre­nutno radite?

Ovi tjedni i mjeseci su za mene jako intenzivni. Imao sam u rujnu pre­mijeru drame ‘Pivo’ u Njemačkoj, 14. rujna premijeru komedije ‘Papučar’ u Beču, prošli mjesec izišli su moji ‘Sretni dani’ u Japanu. Ovo sam ljeto napravio jednu neobičnu poemu ‘Obrana Jeruzalema’. Prva tri pjeva­nja te poeme će ovih dana izići u časopisu Forum, četvrto i peto pjevanje će objaviti Vijenac, a od šestog do dese­tog pjevanja objavit će časopis Repu­blika. Ta poema u 10 pjevanja po mom osjećanju govori o tome kako današnji čovjek doživaljava duhovna, politička i egzistencijalna previranja u Hrvat­skoj, Europi i cijelom svijetu.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 6. listopada 2021.