RAZGOVOR S IVANOM MEDO BOGDANOVIĆ ‘Zaboravljaju se temelji Igara jer se danas dobro živi’

Nešto više od tjedan dana dijeli nas od početka 70. Dubrovačkih ljetnih igara. Pripreme za prvi ovosezonski premi­jerni naslov krenule su još u svibnju, a sustavno se radi i na postavljanju baletne predstave ‘Četiri godišnja doba’ u izvedbi čuvenog ruskog Mari­jinski teatra za čije potrebe je dopre­mljena oprema iz čitave Hrvatske. To su tek dva naslova od ukupno 80 pro­grama koji će se ove godine odviti na desetak lokacija u rasponu od mjesec i pol dana. Kako se nose s produkcij­skim izazovima, raspolažu li dostat­nim financijskim sredstvima te koji je njen odgovor na komentare kako festival s godinama gubi svoj pred­znak ‘dubrovački’ za DuList ispričala je ravanateljica ove javne ustanove u kulturi Ivana Medo Bogdanović.

Koji su ‘highlighti’ sezone pred nama?
Svakako bih, kao i uvijek, izdvojila dvije dramske premijere. Nakon dosta vremena izostanka u Dubrovniku je Paolo Magelli. Odabrali smo ‘Hamleta’, kultno djelo Igara i svjetske književ­nosti, koji će se odigrati, naravno, na Lovrjencu. Ovog puta koristit ćemo drukčiju vizuru, a to je treća taraca, sami vrh tvrđave. Frano Mašković prvi je dubrovački ‘danski kraljević’ nakon 70 godina. Pripreme se odvi­jaju već punih šest mjeseci, a probe su u Zagrebu počele 1. svibnja. Svi koji sudjelujemo, polažemo u ovu pred­stavu velika očekivanja. Ponosni smo i na drugi premijerni naslov – Vojnovi­ćev ‘Geranijum’ u režiji mlade Marine Pejnović koju su Dubrovčani imali prilike upoznati u KMD-ovoj ‘Nemreš pobjeć od nedjelje’. U sklopu dram­skog programa valja još spomenuti prošlogodišnji naslov ‘Pod balkonima’ Ranka Marinkovića, a u režiji Darija Harjačeka i dva gostovanja nastala prema filmskim uspješnicama ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i ‘Balkanski špijun’. One će se uprizoriti u parku Gradac i vjerujemo da će za ove naslove biti mnogo zainteresirane publike. Ljeto je vrijeme kada se treba malo opustiti i čini mi se da je ovo dobitna kombi­nacija željeznog te onog nešto popu­larnijeg repertoara.
Što se pak tiče glazbe tu imamo nekoliko zaista zvjezdanih imena. Koncert koji će otvoriti Igre vraća nas u zlatna vremena festivala. Naime, dolazi nam Orkestar državne opere iz Hannovera, sa čak sto glazbenika, a pridružit će im se zboraši Ivana Gorana Kovačića. Nastupit će ispred crkve sv. Vlaha, a pod ravnanjem maestra Ivana Repušića, izvest će Beethovenovu ‘9. simfoniju’. Svakako, treba istaknuti i recital Iva Pogore­lića, zatim pijanisticu Yuju Wang i Andreasa Ottensamera, vrhunski jazz sastav Avishai Cohen Trio i uda­raljkaša Simona Rubina koji će zatvo­riti manifestaciju sa simfoničarima HRT-a. Dakle, tu je čitava niska od 20 koncertnih nastupa. Također, ne smijemo zaboraviti na vlastitu pro­dukciju ‘Malog princa’ u Kneževom dvoru namijenjenog djeci. Glazbu za ovu praizvedbu piše Ivan Josip Sken­der, režira Hrvoje Korbar, pripovjedač je Livio Badurina, sudjeluje sopra­nistica Marija Kuhar Šoša, a Malog princa utjelovljuje Rok Juričić. Divna prilika da se mali Dubrovčani prvi put upoznaju s palačom kneza.
Nakon više od tri desetljeća vraća nam se Marijinski teatar. Pregovori su trajali skoro dvije godine. U kolo­vozu na Gracu izvest će djelo ‘Četiri godišnja doba’ prema Vivaldiju. Teh­nički nam je ova produkcija izuzetan izazov. Već mjesecima iz čitave Hrvat­ske nabavljamo opremu. Inače, oni na otvorenom jako rijetko nastupaju, ali su zbog Dubrovnika i Igara pristali na suradnju.

Uz zvučna inozemna, na repertoar su uvrštena i brojna domaća imena. O kome je riječ?
Kao i prethodnih sezona tu je Dubro­vački simfonijski orkestar kojemu će se na festivalskoj pozornici pridružiti inozemni izvođači što i jest zadaća festivala – povezati lokalno i europsko. Prvu večer s orkestrom će nastupiti poznati trubač Hakan Hardenberger i dirigent Franz Anton Krager. Druga je rezervirana za violinisticu Kata­rinu Kutnar i maestra Iva Lipanovića. Uz Hrvatski barokni ansambl, Zagre­bačke soliste i Martinu Filjak publici će se predstaviti gitaristica Dubrov­kinja Ana Vidović nastupom sa Zagrebačkim kvartetom. Tu je i Luka Šulić, koji se vraća klasici s nastupom uz Aljošu Jurinića u Kneževom dvoru. Naravno, tu su četiri nastupa Linđa, gostovanje Studentskog teatra Lero, kao i još nekoliko programa za djecu. Naše najmlađe naučit ćemo kako nastaje predstava i čitava priprema koja je za nju potrebna. Jasna Held čitat će bajke u okviru pripovjedao­nice. U Lućijevom kafiću ‘Libertina’ odvit će se projekt naziva ‘Grad govori Držića’ prilikom kojeg će sugrađani moći voditi dijalog s glumcima. Zatim, suvremeni umjetnik Bojan Gagić postavit će u suradnji s ARL, koji su nam ove godine partneri na nekoliko projekata, interaktivnu zvučnu insta­laciju na tvrđavi Bokar. Od izložbi tu su dvije u Sponzi i jedna u depou sli­karice Dubravke Lošić. Marko Ercego­vić puna četiri tjedna fotografirat će što se događa iza kulisa te će potom svoje radove izložiti 17. kolovoza pod naslovom ‘Iza Igara’.

Osim središnjeg ljetnog događanja, ovogodišnji program podrazumi­jeva aktivnosti i za preostalih deset i pol mjeseci. Prvi put s čak pet vla­stitih programa predstavit ćete se u Zagrebu, zar ne?
Zbog obljetničke godine željeli smo biti prisutni svih dvanaest mjeseci, međutim u potpunosti nismo uspjeli s tim naumom. Ipak produljili smo razdoblje pa smo tako u ljetnikovcu Kaboga održali dva koncerta u svibnju. Tom Jones otvara festival deset dana ranije, a nakon 25. kolovoza odlazimo u Zagreb. Bit ćemo tamo gotovo tri tjedna zahvaljujući potpori tamošnje turističke zajednice. Nastupit ćemo s ‘Malim princom’ u Zagrebačkom kazalištu lutaka, s predstavom ‘Pod balkonima’ gostovat ćemo u ZKM-u, izložbu Marka Ercegovića preselit ćemo u KIC, Luka Šulić i Aljoša Jurinić održat će koncert u Dvorani Lisinski, a devet glazbenika koje smo okupili iz Hrvatske i Europe poslije dubrovačke publike, onoj zagrebačkoj predstavit će u otvorenom ambijentu na sedam integralnih Sorkočeviće­vih simfonija. S Vedranom Benićem napravili smo dva dokumentarna filma o 70 godina Igara. Prvi je siže svega što je do sad bilo, a drugi propi­tuje koja je budućnost festivala. Oni će se, poslije premijernih projekcija na Igrama, prikazivati tijekom godine na HRT-u. S ‘Malim princom’ smo u kolovozu opet u Kabogi, ali i s kon­certom London Handel playersa, tako da je ipak obilježavanje produljeno ne bi li građane osvijestili o važnosti ove institucije koja je unatoč svemu uspjela opstati sva ova desetljeća. ­

Manifestacija broji 80-ak kulturno-umjetničkih programa. Produkcij­ski, jeste li u mogućnosti sasvim samostalno izvesti ih? Je li se vaš tim stalnih suradnika povećao?
On se nije povećao još od kandida­ture Dubrovnika za Europsku prije­stolnicu kulture. Naporno smo radili gotovo dvije godine i uspjeli zadržati dvije nove osobe. Od tad smo na brojci od 25 zaposlenika. Ekipa se, doduše, pomlađuje kako tko otiđe u miro­vinu. Dosta nas je ovdje već cijelu svoju karijeru te smo uhodani. Ipak ljudstva u tehnici nikad nije dovoljno. Naime, Grad Dubrovnik se već dugi niz godina oslanja na Dubrovačke ljetne igre kao organizacijsku i teh­ničku pomoć na bilo kojem važnijem projektu. Dosad je bilo jednostavno angažirati dodatnu radnu snagu, ali nje trenutno nema. Prošlog ljeta smo tako počeli dovoditi ljude iz ostatka Hrvatske i BiH kojima onda ovdje osi­guramo i smještaj. Ostaju po tri mje­seca jer bez njih ne bismo mogli izve­sti ovako zahtjevan program koji se često odvija na tri ili četiri lokacije istovremeno. U isto vrijeme se raz­montira pozornica ispred sv. Vlaha i postavlja ona na Gradcu dok na Lovrjencu počinju probe, a u Kneže­vom dvoru se održava koncert. To bi značilo da nam trebaju barem četiri ekipe, tako da nam ove sezone dolazi 15 radnika koji će uz dubrovačku mladost pomoći da sve protekne u najboljem redu. Najteže je pronaći osobe za poslove u transportu, mon­taži i rasvjeti. Studenti ili oni koji su netom diplomirali uglavnom ne žele sezonski posao od 2- 3 mjeseca koliko mi nudimo. Ove godine, primjerice, smo u situaciji da imamo sponzorske automobile no nema ih tko voziti. Što se tiče opreme nju povremeno iznaj­mljujemo, pogotovo onu za razglas dok smo s rasvjetom pokriveni. Samo­stalni smo većim dijelom osim kad se radi o izvedbama poput one Marijin­skog teatra, nekog jazz ili pop nastupa za koje u Dubrovniku uopće ne postoji takva vrsta opreme.

Svjedoci smo opetovane komerci­jalizacije svakog slobodnog kva­drata prostora. Jesu li Igre izgubile bitku za javne površine?
Zbog snažne turistifikacije odredišta koja je zaposjela cijeli Grad izgubilli smo neke kultne festivalske pozor­nice. No, i od tada je prošlo puno godina. Prilikom pripreme premijer­nih naslova odabrani redatelj dolazi u Dubrovnik i kreće potraga. Obilazi se sve što bi eventualno moglo postati kazališna pozornica. Pri tome treba zadovoljiti nekoliko uvjeta, primjerice da se može smjestiti dovoljan broj sto­lica, a minimum bi bio 300 do 350, da nema prometne buke, ima dovoljno struje i sl. Uglavnom radimo po noći kad su zatvoreni restorani i kafići uko­liko ih ima u blizini. Prije pet godina, kad je igrao ‘Dundo Maroje’ na Drži­ćevoj poljani, probe su počinjale u 23 sata i trajale do četiri ujutro. Kreativni tim se može tome prilagoditi, no teh­nici i produkciji je nešto teže. Ipak, uspijevamo se organizirati. Novi pro­stori koje smo pretvorili u festival­ske pozornice u zadnjih par godina su primjerice ljetnikovac Skočibuha u kojem je uprizoren ‘Romeo i Julija’, Lokrum s prošlogodišnjim gostova­njem ‘Črna mati zemla’ prilikom koje smo upotrijebili dosad nekorištenu livadu, crkvica sv. Stjepana na Pusti­jerni za pripovijedanje bajki, vrt Colle­giuma Ragusinum, hangar u Luci Dubrovnik itd. Svi navedeni se ranije nisu pojavljivali kao prostori izvedbe jer za to možda nije postojala potreba, odnosno čitav Grad je bio teatar.

Kakva je financijska konstrukcija? Imate li dovoljnu podršku lokalne i nacionalne zajednice te sponzora?
Ukupan proračun 70-ih Igara je 18,5 milijuna kuna. Ovo je bila prilika za privući nove sponzore u čemu smo uspjeli tako da ćemo povećati vlastite prihode barem za 15 posto. Sponzor­ska i donatorska sredstva iznose oko četiri milijuna kuna koje nam na ras­polaganje daje skup od 15 do 20 res­pektabilnih partnera što na lokaloj, što na nacionalnoj razini. Naravno, prodajemo ulaznice, originalne suve­nire, iznajmljujemo opremu i prostore kojima upravljamo ili su u našem vlasništvu. Godinama se otprilike krećemo u omjeru 40 posto vlastiti prihodi, a 60 posto javna sredstva što su izvrsni rezultati. Preostalo su novci javnih proračuna Grada Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije, turističkih zajednica i Ministarstva kulture RH. Oni su se zadržali na istim iznosima, osim Grada koji je iznos potpore gotovo poduplao pa je s prošlogodišnjih tri i pol, iznos povećan na šest i pol milijuna kuna. Zbog tobožnjeg procvata ekonomije do 2008. godine interes sponzora bio je veći. Tvrtke su bile dovoljno osvije­štene da zarađeni novac treba vraćati zajednici. To razdoblje za kulturu je bilo najbolje, ali i za ostala područja, poput sporta te humanitarnih aktiv­nosti. Potom te prijelomne godine, uslijedio je strahotan pad kao rezul­tat recesije, ali i poslovne politike poduzeća da racionaliziraju poslo­vanja te smanje potpore. Dubrovačke ljetne igre su prepoznatljiv brend i ne trebamo se podrobno predstavljati, Osobno sam zadovoljna trenutnom situacijom, iako uvijek može bolje. Za to je potreban spoj marketinških vje­ština, dobrog umjetničkog programa, poznanstava itd. Imali smo dosad dva-tri upita investitora izvan gra­nica Hrvatske. Dosad nismo uspjeli ostvariti suradnju. To je svakako jedan segment u kojem postoji prostora za daljnji razvitak, ali treba biti svjestan da su, za vidljivost na europskoj karti, potrebna prvo velika ulaganja u brend. Mi smo dio Europske udruge festivala već 65 godina, ugošćavamo vrhunske inozemne umjetnike, razmjenjujemo programe i slično, ali u korporativ­nom smislu suradnju je vrlo teško ostvariti. Uspješno smo se aplicirali na tri fonda Europske unije te je uku­pna vrijednost projekata koji će zaži­vjeti zahvaljujući tim sredstvima dva i pol milijuna kuna.

Kultura, što je razvidno iz ranije spomenutog, itekako košta. Netko izvan ove djelatnosti često za to nema razumijevanja. Kako im uspijevate pojasniti kako ona nije isključivo potrošač već grana gos­podarstva koju valja razvijati i čije proizvode se može izvoziti?
Kulturna produkcija u Dubrovniku naravno košta više nego drugdje, spo­menimo samo smještaj koji je nara­stao za 100 posto u odnosu na prije pet godina. Umjetnici to ponekad ne razumiju i primorani smo kratiti nji­hov boravak na minimum ne bili smo zadržali kvalitetu i broj programa na koje smo svi naviknuti. Bilo bi lijepo kad bi se svi u Gradu mogli naći 1. srp­nja, družiti se s lokalcima, uživati u bivšeg Talira i kupati se na Lokrumu, ali prošla su ta vremena. Osim troškova noćenja tu su i oni zrakoplovnih karata, honorara, kostima, scenogra­fije, njihove nabavke i izrade, rasvjete, ozvučenja, ulaganja i održavanja opreme, iznajmljivanja nota, naknade za ZAMP, najma grafičkih usluga, tiskare, promocije i tako u nedogled. Drukčije je kad radite gostovanja. Za njihovo postavljanje je potrebno tri dana, a za vlastitu produkciju i po nekoliko mjeseci. ­
Kultura i umjetnost su same po sebi neprofitne i oduvijek su posto­jale mecene koje su ulagale u umjet­nike. Nije rješenje u komercijalizaciji umjetničkog programa, to je najlakši put. Treba ustrajati na visoko kvali­tetnom programu, a ulagati napore u edukaciju publike, naročito mladih, u pronalaženju načina privlačenja nove publike suvremenim marketinškim alatima i komunikacijom. S druge strane, ne zaboravimo da kultura generira novac. 2000 umjetnika koje svake godine dovedemo u Dubrov­nik tu troši svoje novce, a značajan broj ljudi i dalje dolazi ovdje isklju­čivo zbog kulture, pa tako i programa Dubrovačkih ljetnih igara. Bilo je vre­mena kad su mnoge obitelji živjele od prihoda Ljetnih igara, što privatnog smještaja što uslužnih djelatnosti. Ne spominjimo koliko su tek zapošljavali đaka i studenata kad nije bilo izbora u sezonskim poslovima kao danas.

Koji je Vaš odgovor na komentare kako Igre s godinama gube svoj predznak i postaju ‘zagrebačke’?
Dubrovačke ljetne igre su kao ideja proizašle iz same povijesti Grada i načina življenja njegovih stanovnika, ali su od svojih početaka nacionalni festival za čiju programaciju je zaslu­žan intendant i Festivalsko vijeće pod predsjedanjem ministra kulture RH. One ne mogu biti isključivo dubro­vačke jer takve nisu po svojoj naravi od samog početka. Dubrovnik srećom ima iznimno bogatu kulturnu produk­ciju zahvaljujući djelovanju brojnih ustanova i udruga, među kojima su i one koje djeluju isključivo lokalno, ali Igre naprosto to nisu niti bi trebale biti. Niti jedan svjetski grad s obzirom na broj stanovnika nema ovako velik festival što dovoljno objašnjava kako nisu osnovane samo za 30 tisuća sta­novnika. Njihov predznak jest dubro­vački, ali one su istovremeno nacio­nalne, europske i svjetske igre. BBC je prije nekoliko godina istaknuo kako su Igre najjači hrvatski izvozni brend, jedinstvene u svijetu zbog svojih loka­cija i tradicije. Trebamo se ponositi što su opstale svih 70 godina kroz turbu­lenta vremena i nužna nam je pomoć da budu još jače te nastave postojati još mnogo desetljeća nakon nas.