Kako govoriti o Žuži? Kao čovjeku, kao građaninu, kao prijatelju, kao glumcu. Kao čovjek je bila široka. Kao prijatelj je bila jako zahtjevna. Čak, nekad i previše. Kao glumac i kolega bila je točna, precizna, uvijek odgovorna. A kao građanin ovog grada bila je ekstravagantna – rekla je Kaća Carević na komemoraciji pokojne kazališne, televizijske i filmske glumice te redateljice Žuže Egrenyi u Kazalištu Marina Držića.
O Žuži par riječi kazala je zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić.
– Napustila nas je velika umjetnica i iznimno talentirana glumica i redateljica koja je svakom svojom izvedbom i osobnošću osvajala kritiku već od studentskih dana i uloge Grube u Držićevom Skupu. Gospođu Žužu sigurno ćemo pamtiti po predanosti teatru, osebujnom duhu i zaraznom optimizmu, kao i ljubavi prema Kalamoti i gradu. Dubrovačka kulturna scena zauvijek će ostati obilježena njenim vrhunskim ostvarenjima, predstavama poput Skupa, Dubravke i Obzirne bludnice. Samozatajna i skromna, gospođa Žuža je dala svoj pečat i hrvatskoj filmskoj umjetnosti. Pamtit ćemo i vrlo uspješne predstave dramske skupine Kolarin koji je potpisala kao redateljica, dijeleći svoje veliko znanje i iskustvo s mlađim kolegama. U jednom intervjuu gospođa Žuža je rekla da je glumac onaj koji nosi predstavu, kaže: „Voljela sam jako svoju profesiju jer doći na pozornicu i osjetiti publiku je strašno važno. To je pretapanje osjećaja, pažnje i koncentracije. Vi publiku zapravo držite.“ Njena publika je to doista osjećala, taj svojstven način kojim je Žuža Egrenyi kreirala i interpretirala svaki svoj lik. Mi koji smo premda i kratko imali privilegiju surađivati s ovom velikom glumicom sjećat ćemo se njezinog pogleda koji je nosio osmijeh optimizma i životne radosti, njezine skromnosti i posvećenosti svom pozivu – kazala je.
Od svoje kolegice i prijateljice oprostila se Glorija Šoletić:
– Kad sam prvi put gledala Žužu Egrenyi u predstavi Dubrovački skerac, ta predstava značila je povratak Žuže na scenu njezinog kazališta nakon višegodišnjeg izbivanja. Nije to bio prvi put da je Žuža odlazila da bi se vratila. Odlaženje joj nije baš pristajalo, međutim vraćala se uvijek jača. Režijski pritajena u razigravanju Kolarina, nosila je umjetnost u sebi i oko sebe. Nenametljiva, pristupačna, srdačna, prožeta humanošću i dubokim humanizmom svaki naš trenutak, privatni i kazališni učinila je nezaboravnim. Što si svojom osebujnošću, poštenjem i iskrenošću znala probuditi u nama sve ono što ni sami nismo znali da znamo. Rekla si ono što nikad neću zaboraviti: „Ako nisi spreman na neiscrpno davanje, znaj da nikad ništa nećeš dobiti.“ Jedna od najdražih posveta koje je napisala bila je: „Neka tvoj brod plovi svim fortunalima, ali ako svoju dušu vežeš u najljepši grop zvan umjetnost, tada nećeš potonuti.“
– Prisjetimo se malo njenog načina hoda, njene lule, njenih gaća, njene barke i ribanja. Prisjetimo se svega toga, prisjetimo se Kalamote i Orašca. Žuža je s mojim pokojnim mužom i još nekoliko glumaca studirala na istoj godini, onda su pošli na angažman u Varaždin, odakle su zajedno grupno došli u Dubrovnik. Od tog vremena Žuža postaje, zapravo nastavlja njemu biti prijatelj, a meni postaje prijateljica i naša kućna prijateljica, i ona i njen muž. Zašto sam rekla da je Žuža kao prijatelj bila čak malo naporna? Zato što je puno zahtijevala. Imala je svojih teških, tužnih trenutaka kad ne bi bila zadovoljna u poslu, pa bi došla u nas doma na zelenu placu i ispričala se. Iz Dubrovnika je nezadovoljna pošla u angažman, ali pošla je zarađivati, nije trebala biti vezana jer su je svi voljeli u ovom gradu. Redatelji su je voljeli. Kolege su je voljeli. Voljeli su je i pisci. Žuža je imala tri svoja intimna pisca. Ova slika je lik Mare Fjočice. Nju je napisao gospar Lovrić, misleći na Žužu. Matko Sršen, misleći na Žužu i posvećujući tekst sinjorina Estera samo Žuži. Luko Paljetak je napisao Mačkomišokaz za Žužu – nastavila je Carević.
Podsjetimo, Žuža Egrenyi rođena je 31. prosinca 1932. godine u Dubrovniku. Diplomirala je na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu 1966. godine u klasama dr. Branka Gavelle, prof. Vlada Habuneka, prof. Koste Spaića i Bojana Stupice. Kasnije je s njima surađivala u mnogim predstavama kroz angažmane u kazalištima u Varaždinu, Zagrebu i Dubrovniku. Na Dubrovačkim ljetnim igrama sudjeluje od osnutka, a realizirala je mnoge kreacije značajnih autora kao što su: Ionesco („Stolice“ i „Kralj umire“), Jarry (uloga mame Ubu), Marieavu, Anouih, Brecht, Pirandello, De Filippo i drugi.
Od antologijske Grube u čuvenoj Spaić – Hajdarhodžić interpretaciji Držićevog Skupa, kada je kao studentica akademije najavila svoj talent, pa preko brojnih uloga u svim žanrovima gdje je ljubav kritike ali i publike osvajala kako glavnim tako i brojnim sjajno urađenim epizodnim ulogama, Žuža Egrenyi je neizmjerno zadužila kazalište u Dubrovniku i šire. Osim kazališne karijere, ostat će upamćena kao filmska glumica koja je ostvarila uloge u naslovima: “Vučjak”, “Moja strana svijeta”, “Novela od kapetana”, “Zločin u školi”, “Dubrovački škerac”, “Holding, “Tri priče o nespavanju” te mnoštvu TV uloga.
U kasnijoj dobi nakon odlaska u mirovinu iz umjetničkog ansambla Kazališta Marina Držića, publika je pamti kao redateljicu koja je s amaterskom družinom Kolarin iz Dubrovnika postavila Goldonijeve “Ribarske svađe”, “Matrimonijo” Josipa Lovrića i “Škerac sa Svete Marije” prema tekstu Borisa Njavra. Također je autorica predstave za djecu “Mačkomišokaz”.