Iako im zbog epidemiološke situacije za rukom nije pošlo održati slavljenički koncert, Folklorni ansambl Linđo 55. godina postojanja obilježio je izdavanjem svoje prve znanstvene etnološko-folklorističke studije ‘Kolo, poskočica, linđo’ nastale kao rezultat istoimenog projekta započetog 2019., a čiju važnost je prepoznalo vodstvo ustanove na čelu s ravnateljem Vlahom Kljunkom. Autorstvo projekta potpisuje etnolog Ivica Kipre, ujedno urednik i koautor publikacije. Prema njegovim riječima ona tematizira tradicijski ples kolo, kojega u pojedinim plesnim varijacijama i oblicima nalazimo i kao poskočicu ili linđo. Budući da ovakva jedna studija kola, odnosno linđa do sada nije postojala, vjeruje kako je posrijedi djelo koje će na pravi način znati valorizirati tek buduće generacije. Svoj doprinos publikaciji dali su i vrsni znanstvenici folklorist Vidoslav Bagur i etnomuzikolog dr. sc. Joško Ćaleta, dok su recenzenti bili dr. sc. Tvrtko Zebec i dr. sc. Lidija Bajuk s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a od posebnog značaja svakako su prilozi koji sadrže notne zapise različitih izvedbi linđa na lijerici, za čiju je transkripciju, odnosno notaciju, s audio zapisa zaslužan glazbenik Vicko Dragojević. S Kiprom smo porazgovarali o važnosti dokumentiranja i prezentiranja te pravilne interpretacije lokalne plesne baštine.
Koji je značaj studije?
Publikacija je podijeljena na tri tematska bloka. Prvi koji obrađuje kulturno-povijesni kontekst pojave i razvoja linđa, zatim društvenu ulogu plesa te rad kulturno-umjetničkih društava. Drugi dio obrađuje folklorističke i koreološke elemente izvedbi, a treći su prilozi u kojima je dano 13 partitura glazbe na lijerici. U prvom poglavlju kojemu sam i autor bavim se porijeklom linđa, analizirajući postojeće izvore ali istražujući i druge utjecaje poput srednjovjekovne plesne baštine i dinarskog kulturnog kruga te utjecaje dalmatinskih gradova koji su posredovali španjolske i talijanske barokne plesne utjecaje. Pažnju sam usmjerio i na traganjem za porijeklom samog naziva kao i društveno dodijeljenih mu značenja. Lokalne razlike i osobitosti u izvedbama plesa promatrao sam horizontalno, tj. s obzirom na geografsku rasprostranjenost, ali i vertikalno presjekom kroz minula tri stoljeća. No, isto tako mi je bilo važno da odredim koja je društvena uloga plesa ili kakva su njegova druga značenja u kalendaru godišnji i životnih običaja. Naposljetku u tom poglavlju predstavljen je i rad brojnih kulturno umjetničkih društava od Konavala do Metkovića. Koautori Bagur i Ćaleta u svojem su poglavlju predstavili plesne strukture i figure svakog od pojedinih izvedbi kola, linđa odnosno poskočice, glazbenu i pjevačku potku izvedbe te povijest lijerice kao tradicijskog glazbala. Publikacija može se reći na određeni način reflektira povijest ranijih istraživanja, donoseći nove prinose ali daje i jedinstveni te cjeloviti prikaz trenutnog stanja na terenu ovog našeg zaštićenog kulturnog dobra, koje se na nacionalnoj listi zaštite nalazi od 2011. godine.
Tko su izvori i jeste li imali poteškoća pri pronalasku kazivača?
U istraživačkom dijelu projekta kojeg sam vodio, uz pisanu arhivsku građu, stručne publikacije i dokumentaciju sudjelovalo je 58 kazivača kojima se najljepše zahvaljujem, budući da su izdvojili svoje dragocjeno vrijeme i podijeli s nama uspomene te time pridonijeli očuvanju linđa kao nematerijalnog kulturnog dobro. Uz to oni su nam pomogli da razumijemo puno širi kontekst izvedbe i sve bitne sastavnice koje čine vezu linđa, života i prostora sela u kojem se on izvodio. Pri pronalasku kazivača nismo imali većih poteškoća, ljudi su se uglavnom rado odazivali, ali je bilo potrebno uskladiti sve satnice i mogućnosti terenskog izlaska, što je vrlo dobro usklađivala draga gospođa Dubravka Sarić. Ključan je uvijek pristup kazivačima, ali i znanje kojim pokazujete da ste njihovi, da poznate njihove običaje, pjesme, plesove i druge pomalo skrivene prakse koje znaju samo upućeni. E, kad im to pokažete, onda se i oni otvore i bujica zanimljivih informacija provre iz najdubljih kutka njihovih sjećanja, tada možete čuti davno zaboravljene običaje, sintagme, poslovice, vjerovanja i sl. S obzirom na to da znam koliko je sve to vrijedno pokušao sam uz plesnu baštinu zabilježiti i svaki drug aspekt nematerijalne baštine. Moja arhiva usmenih svjedočanstava sada je već poprilična s obzirom na to da građu skupljam još od studija. Brojne su životne priče, prakse, pjesme i običaji ostali zabilježeni na mom diktafonu. Osim kazivača ključnu ulogu za projekt su imali i voditelji kao te članovi, plesači kulturno-umjetničkih društava. Upravo kroz analizu njihovih plesnih koraka, individualnih izraza i gesti pojedinih plesača i kolovođa, te različitih glazbenih obrazaca lijeričara, uspjeli smo izlučiti jedinstvene i razlikovne elemente svakog kraja.
Poskočice su, kako navodite u studiji, odraz našeg identiteta.
One su odraz lokalnih identiteta jer svaki kraj ima svoje plesne osobitosti i kroz koje se jasno diverzificira od onoga drugoga, priobalno Primorje ima svoj način balanja, Majkovi svoj, Gornja sela svoj, Slansko primorje svoj te zapadna sela svoj. Nadalje, Konavoska poskočica je različita od Župske, a između Gornje i Donje bande postoje stilske određenosti i razlike. Ljudi u selima nekada su jasno poznavali razlike i sličnosti u plesnim obrascima i načinu plesanja, da li je ono mekše, tvrđe, sporije, brže, na vrh prstiju, punom petom, i po tome su bili jedni drugima bili bliski, svoji ili pak drugi i tuđi. Nije svak mogao balat u svakom kolu. Dio toga očuvao se i danas u sjećanjima, ali i u plesu. Iako na prvi pogled ne izgleda tako, na plesne karakteristike pojedinog kraja posredno su utjecale i veze s Dubrovnikom, geomorfološke karakteristike sela i okoliša, tip sela, brojnost i bogatstvo suseljana i sl. Posebno je zanimljivo vidjeti kako djeca oponašaju i prenose plesnu mimiku, mot i korak svojih roditelja, djedova i baka, tj. kako jednom rođen pokret živi i prenosi se iz generacije u generaciju.
Koje bi zanimljivosti izdvojili u istraživanju?
Pa teško mi je to reći. Možda mi je najzanimljivije bilo slušati o odnosima moći u kolu, naročito između muškaraca, a zatim i o muško-ženskim odnosima, narodnom pravu u vezi sklapanja zaruka putem kola, ali i častima drugog kola koje je bilo dano obližnjim prijateljskim selima s kojim su u zajmu. Tijekom istraživanja saznao sam i niz drugih stvari i kulturnih fenomena koji prelaze temu ove publikacije. Ustvari, ono što me fasciniralo je to koliko je linđo puno više od plesa, koliko je to stil života, mjesto rješavanja društvenih napetosti, mjesto prezentacije i snage, mjesto stvaranja novih generacija, ljubavi, naprosto jedan društveni institut kojim se rješavao niz stvari koje su ljudima na selu bile od važnosti.
Jedno od poglavlja ima za naslov ‘Društvena uloga plesa i nositelj baštine’. U kojoj mjeri je ona danas prisutna?
Linđo je itekako danas prisutan kao dio društvene zbilje. No, rijetko se danas može govoriti o linđu kao stvarnom folkloru koji se prakticira isključivo za potrebe zajednice, ili da ima neku drugu funkciju, osim one zabavne. Najčešće se ipak radi o folklorizmu, a taj pojam pak uključuje organizirano predstavljanje folklorne baštine u svrhu turističke i druge namjene. On je i dalje dio identiteta, ali kontekst izvedbe je izmijenjen. To je sudbina tradicijske kulture u globalu. Mislim da je potrebno mladima širiti priču oko linđa, nije ples bio samo radi plesa, ako ćemo govoriti iz folklorističke perspektive, već je to jedna zaokružena priča. A ovo što danas društva izvode je samo oponašanje i manifestacija plesnih obrazaca, često unificiranih kojima se zapravo briše element osobenosti koji je bio tako imanentan naročito muškim plesačima linđa.
Fotografije: Dumus, FA Linđo
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 31. prosinca