Novinar i urednik, Dubrovčanin Đurica Drobac ljubav prema gradu njeguje i ‘provlači’ kroz svoj posao i angažman na Hrvatskoj radioteleviziji već dugi niz godina.
Točnije, od 1994. godine kad ga je jedna, reći će nam u razgovoru, ‘slučajna’ audicija dovela u svačiji dom, odnosno pred male ekrane naše nacionalne televizije. Ukratko ćemo ga predstaviti: diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Dubrovniku, od spomenute godine je novinar u HTV-ovu dopisništvu u Dubrovniku, od 1997. u Gospodarstvenoj redakciji, koje je i urednik od 2002. do 2007., potom od 2009. do 2011. i u 2016 te 2017. godini. Vodio je i uređivao tjednu mozaičnu emisiju Svakodnevica, magazin Krupni plan, pretežno o turizmu i prometu. Osobito je ponosan na dokumentarni film ‘Dalmatina’ kad se kao autor prvi provozao autocestom Zagreb – Split. Rukovoditelj je odjela Regionalni program od 2011. do 2013, kad pokreće Regionalni dnevnik HTV-a. a od 2005. do danas urednik je i voditelj Dnevnika HTV-a. A sada prepuštamo riječ njemu, jer smo ga uspjeli ‘uhvatiti’ u onih 24 sata koliko je boravio u gradu, na tribinu u sklopu Mjeseca hrvatskog jezika.
1994. godine održala se velika audicija za novi program – HRT3
— U ležernoj i odličnoj atmosferi, profesorica Katja Bakija i ja razgovarali smo o hrvatskom jeziku u medijima. Pozvala me je jer već trinaest godina vodim središnji Dnevnik i bila je to jako ugodna večer – ističe za početak njegovatelj naše lokalnosti.
Naši vokali, naš specifičan govor čuje se u Dnevniku, zahvaljujući Vama. Na koji način ste uspjeli ‘pomiriti’ lokalno i nacionalno, standardno?
Naš govor se gubi i treba ga njegovati. Situacija je, mogu slobodno reći, sve gora i gora. Zahvaljujući Internetu, slengovima, pa i novim medijima te anglizmima, turcizmima i tako dalje, dubrovački kao takav među mladima se potpuno gubi. Na tribini, govorili smo i o standardizaciji i HRT-u kao javnom mediju koji inzistira na standarnom hrvatskom jeziku, no u tome svemu podržava lokalnost, u mom slučaju dubrovački govor na televiziji. Čuje se, ali puno manje nego prije. 1997. godine morali su me učiti govoriti, otvaranje usta i tako dalje (smijeh). Čim pređem granicu u Neumu, trudim se ‘prešaltati’. Kad pričam s kolegama i na terenu je jače izražen, a na Dnevniku ipak malo manje. Zapravo, čuju ga Dubrovčani jer je uvijek tu, prepoznatljiv je. Čuje se i jezik voditelja iz Istre, Slavonije… I to je dobro! Ljudi trebaju čuti ‘svoje’. No standardni govor, jezik, mora postojati. Mora biti ravan, uravnotežen. Mi imamo te specifične prijelaze. Na primjer, da dođem ravno sa Straduna u studio, bio bi to vjerojatno kraval jer se to ne može tek tako ‘prešaltati’, pogostudio, bio bi to vjerojatno kraval jer se tovo naše vokale, potpuno iskrivljene, naše famozno o.
Kad ste 1994. godine krenuli na audiciju, nije bilo lokalnih televizija. Da je tada bila drukčija situacija ili da vas sad netko pozove ‘lokalno’, biste li se odazvali?
Ne, u ovom trenutku, a i uopće ne bih razmišljao o dolasku na lokalnu televiziju. 1994. sam počeo raditi na HRT- u i moj život je sada gore. No, da se vratim u prošlost: održana je velika audicija za osnivanje tada novog, trećeg programa HRT-a i to je bio zapravo prvi veliki regionalni projekt HRT-a ikad. Tad su, 1994. u jesen, počeli prvi regionalni programi u trajanju od sat i pol vremena. Radijske postaje su uvijek postojale, ali televizija nije imala razrađenu tu komponentu. Na tu audiciju prijavio sam se nevezano za poziciju novinara. Završavao samo ovdje turizam, mislim čak da sam se javio na poziciju za maketing. Došli smo, sve su nas snimili, siguran sam da Vedran Benić i dan danas čuva te snimke. Inače, veliki sam ljubitelj sporta, naučio sam valjda i čitati na Sportskim Novostima, a Beniću je trebao netko za regionalni sport. I krenulo je, pozvali me da budem novinar. U novinarstvu, pogotovo televiziji, sve je bilo igra slučaja. Nikad nisam razmišljao o tome. Završavajući turizam, mislio sam kako ću dobiti posao u branši, marketingu, a onda sam počeo kao honorarac, pomalo i evo – još sam tu. Odjednom: ‘Primljeni ste kao novinar’. Bio sam tu tri godine da bi me zvali u Zagreb, u redakciju gospodarstva gdje im je trebao čovjek za jedan uži sektor oko turizma i prometa.
Prvi prilog je bio…
Prvi prilog je bio mali nogomet, Square – klasični sportski izvještaj, a drugi, veliki prilog obnova potpuno uništenih Čilipa u jesen 1994. A poslije ih je bilo ‘masu’.
Diplomirali ste kod prof. Vesne Vrtiprah, na temu Thomas istraživanja o mišljenjima i stavovima turista. Prije toga, bili ste u srednjoj Pomorskoj školi. Koliko su prethodna iskustva i znanja bila od pomoći u novinarskom radu?
Jako puno, pogotovo za gospodarske teme. U tri navrata bio sam urednik te redakcije, evo recimo u razdoblju kad je eksplodirao Agrokor. E to je trebalo popratiti i analizirati! U rujnu su me opet prebacili na Dnevnik, a tako dva zahtjevna posla ne možete obavljati kvalitetno ako ih radite istodobno… Izazov jest, pogotovo kad ljudima detaljno, a opet javno morate objasniti što se događa i kakve su posljedice za 40 tisuća zaposlenih i oko 200 tisuća onih koji ovise o tim zaposlenima u slučaju Agrokor. Tad mi je jako vrijedilo predhodno znanje. Inače, postoji trenutak kad sam znao da definitivno neću biti pomorac. Prva praksa u strojarstvu bila je u trećem, četvrtom srednje na starom Atlasovom ‘Ambasadoru’. Jedan tjedan smo plovili – Venecija, Krf i natrag – ali sve to u stroju! Vidio sam da to nije za mene… Upisao sam FTVT, bio je rat, 1991. godina… Skinuo sam se 1995. iza Božića, nakon što je potpisan Daytonski sporazum. Studirao sam i usporedno bio u ratu – 163. dva tri puta, a 1991. tu u Vatrogascima. I to je trebalo ‘ukomponirati’.
Diplomirao sam 1996. na temu Thomasa, da. To je istraživanje koje se provodi o aspiracijama, navikama potrošnji ljudi… A recimo prije nekoliko dana u Dnevniku koji sam radio imali smo izvještaj o rezultatima posljednjeg istraživanja Thomas, za tu, 2017. godinu. Također, uvelike mi za posao pomaže moja ljubav prema sportu. Kad su svjetska prvenstva u nogometu, košarci, Olimpijske igre, odnosno bilo što sportsko, nemam zašto zvati sportsku redakciju. Mislim da mi je pomoglo to što nisam studirao svoju struku, nego sam baš došao uz i iz puno različitih iskustava. Rat, faks, život, sport, film, glazba… Kad se to sve skupi mislim da se onda dobije jedan dobar urednik Dnevnika.
Odrastajući na Pločama znao bih i po deset puta dnevno poć gore-dole – na Banje, Lokrum… Uvijek je bilo ljudi za stati, popričati, danas ne kažem dva puta nekome ‘Adio!’ na Stradunu
Za novinara, najteže se baviti temom s kojom nema dodirnih točaka. Kad zovete komentatore?
Uvijek kada u nešto nisam siguran, zatražim pomoć kolega, osobito iz redakcije Vanjske politike. Primjerice za uske teme kao što su Kopti u Egiptu, Rohindže i slično. Negdje to imate u glavi i znate za to, ali postoje stvari koje morate provjeriti. Ali opet je to komentatorski, radi potkrepljivanja vlastite sigurnosti. U ovom poslu, ne smijem si dozvoliti grešku. Banalna greška ili lapsus se za deset minuta pojavljuje na jednom portalu i onda ostaje naslov poput ‘Nogometaš u Dnevniku’. A ono sve što si dvadeset godina radio dobro se ne spominje ili bude stavljeno u drugi plan.
Pokrenuli ste i osmislili vrijedan projekt, Regionalni dnevnik, koji se u ovih nekoliko godina već isprofilirao kao vrijedan i nezamjenjiv dio Informativnog programa HTV-a.
Dvije i pol godine sam bio urednik svih HRT-ovih dopisništava, od 2011. do 2014. A Dnevnik vodim od 2005. u pauzama i druge stvari ili bi se preklapalo vođenje s drugim projektima. Jedan od njih je i Regionalni dnevnik, kojeg sam osmislio i pokrenuo, a danas ga vodi kolegica Dijana Roko, naša Dubrovkinja. Središnja dnevna regionalna emisija bila je prijeko potrebna. Postoje stvari koje su prekrasne teme, a nemaju snagu biti u središnjem Dnevniku i to je u biti bila misao vodilja.
Ovaj posao radite više od dvadeset godina. Što se promijenilo u struci i je li zaista ima istine u onome kako je novinar ‘sveznajući neznalica’?
Nažalost, ostale su samo oaze pravog novinarstva. Pokazuju se da jedino kad se radi o teškoj sirotinij i medicinskim pričama poput spinraze. To je pravo novinarstvo i zbog čega netko želi raditi taj posao. Ili kad se otkriju afere, Tehnomanagement od Ramljaka u Agrokoru i slično. Ma znate već. To je isto novinarima netko dao i neka se promjena dogodila. Ili ovo, primjerice: u Labirintu smo nedavno imali priču o prekrasnoj maturantici i očaju u kojem živi. WC u drvenoj brvnari i slično. Iz očaja, izašla je van u javnost. Odmah su se javili mnogi sa donacijama, među prvima i Općina u kojoj njezina obitelj živi. To je reakcija kojom se dolazi uz pomoć pravog novinarstva. Da nije izašlo u medije, ne bi ta općina ni izašla pomoć. Puno toga počinje rečenicom: ‘Da nije bilo medija…’. Da, zaista je istina – ako nije bilo u medijima, nije se dogodilo. U slučajevima kao što je ovaj, svi zatvaraju oči dok ono što izađe van ne postane opasnost za vlastodršce. Nije uvijek tako, ali većinom spašavajući sebe spase i te nesretne ljude. Ali to bi trebalo biti pravilo, počevši od lokalne, pa državne vlasti te Crkve koja bi se, umjesto da se ponekad bavi politikom, morala brinuti o onima koji nemaju gdje spavati i što jesti.
Što se tiče drugog, da, novinar se gradi cijeli život. Ne možete samo izaći s fakulteta i eto ga, to je to. Život te uči da budeš dobar novinar. Ili lošiji, ovisi kako te priče interpretiraš i koristiš.
Nekoliko puta u godini, Dubrovnik je centar svih Dnevnika, ‘okupira vijesti’. Tu je nekoliko trenutaka – Dubrovačke ljetne igre, visoke cijene, visoki dužnosnici, pa i celebritiji. Čujete li zamjerke da je ‘proguran’ češće nego što bi trebao biti na Dnevniku?
Ta tri, četiri mjeseca u godini Dubrovnik je centar Hrvatske. Da, kolege, suurednici, realizatori mi kažu da pretežiram Dubrovnik (smijeh). No uvijek repliciram s ‘dobro, onda nećemo ništa objaviti, ali ‘dole vam se sve događa’. Dubrovnik je na naslovnicama svih svjetskih medija kad se priča o Hrvatskoj, na svim mogućim sajmovima, sad pogotovo otkad su se počeli snimati filmovi. Globalna popularnost Dubrovnika je utrostručena. Dubrovnik je vijest samo po sebi zato jer je takav! Evo recimo, snimio sam video snijega i odmah ga poslao u Zagreb, jer – snijeg je u Dubrovniku.
Vidi se kako volite grad. Je li to onaj Dubrovnik kojeg ste živjeli prije?
Ne. Zimi nema nikoga, ne samo turista – nema ljudi i Grad više ne mogu prepoznati niti ljeti niti zimi. To nije grad u kojem sam odrastao. Pa odrastajući na Pločama znao bih i po deset puta dnevno poć gore-dole – na Banje, Lokrum… Uvijek je bilo ljudi za stati, popričati, danas ne kažem dva puta nekome ‘Adio!’ na Stradunu. Jednostavno, ne poznam nikoga. Sjediš ispred Gradske kavane ili na Porporeli, ako uopće imaš sreće naći mjesto za sjesti i – ne poznaješ nikoga. Sjećam se prije, cijelu srednju i kasnu osnovnu školu svi smo išli iz škole u Grad. Stradun je bio pun mladosti, ljeti i zimi. Kafići, klupe, gitare, pjevanje, sjedanje po izlozima. Imam kćer od 17 godina i vidim te nove generacije. Gdje su ti mladi ljudi? Čini mi se da žive u ‘matrixu’. Neki dan sam vidio na snimci sa Straduna da djeca igraju lopte. Odmah sam zvao kćer da vidi! Pa to mi je jedno od najupečatljivijih sjećanja u mladosti, obavezno lopta, poljana na Jezuitima i ona mala taraca na Buži s nacrtanim golovima. Toga više nema ili nema veze s tim gradom. Ne mogu se više ponavljati ali grad bez ljudi nije grad… Recimo, moji su iz Čilipa, zaseok Grušići, sestra mi je u Komajima s obitelji. Ta mjesta neće izgubiti identitet. Oni obnavljaju stare kuće, rade rustikalnost, koriste poticaje… I to je odlično! A s druge strane, Grad se polako ali sigurno gasi. Ipak, volim ga, i ova tri, četiri puta koliko stignem doći – ljeto, Božić ili Uskrs – uživam u njemu.
Foto: Vedran Levi/HRT