Kultura

RAZGOVOR S DR. SC. DOMAGOJEM VIDOVIĆEM: ‘Bjelovučić je svojim djelovanjem zadužio je naraštaje Pelješčana i istraživača’

RAZGOVOR S DR. SC. DOMAGOJEM VIDOVIĆEM: 'Bjelovučić je svojim djelovanjem zadužio je naraštaje Pelješčana i istraživača'

Proteklog vikenda u Neretvi te na Pelješcu, točnije u rodnoj mu Janjini, a u okviru XVI Neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta, održan je znanstveni skup na temu povjesničara i etnografa Nikole Zvonimira Bjelovučića rođenog 11. rujna 1882. godine. Po struci, među ostalim, pravnik, Bjelovučić svo­jim likom i djelom oduvijek je intri­girao svoje suvremenike, ali i mlađe naraštaje istraživača. O njemu smo porazgovarali sa sudionikom skupa i metkovskim jezikoslovcem dr. sc. Domagojem Vidovićem.
Na skupu je spomenuto kako je Bje­lovučić zapravo bio poprilično kon­troverzna ličnost.
Ne samo da je Nikola Zvonimir Bjelo­vučić bio kontroverzan, kako se danas voli reći, nego se iz perspektive našega vremena i razdoblje u kojemu je živio može takvim nazvati. Kako, naime, protumačiti da se prema njegovim riječima Đuro Vilović, hrvatski knji­ževnik, suvremenik Nikole Zvonimira Bjelovučića, od svećenika i pravaša prometnuo u četnika koji je tek pukim slučajem izbjegao strijeljanje s Dražom Mihajlovićem? Prvi je Bjelovučićev rad nosio naslov ‘Zar je i Neretva srpska?’ 1902. Bio je to odgovor na knjigu Ljube Vlačića ‘Iz prošlosti srpske oblasti neretljanske’ u kojoj su se, među osta­lim, samostani u Poljicima, Zaostrogu i Makarskoj nastojali prikazati kao pra­voslavni bez ikakvih potvrda u vrelima. Godine 1910. zagovarao je trodiobu Austro-Ugarske po kojoj bi se unutar Zemalja krune kralja Zvonimira, kako je zvao hrvatsku ustrojbenu jedinicu, nalazile čitava Slovenija, gotovo čitavo područje današnje Republike Hrvatske, osim Baranje, BiH, cjelokupan Srijem sa Zemunom, Boka kotorska te okolica Bara. Nakon I svjetskog rata njegovi se stavovi stubokom mijenjaju. Tako 1921. objavljuje ’Povijest poluotoka Rata sa dijelom povijesti Zahumlja (Hercego­vine) i Dubrovačke Republike’. Tad pelješke starosjedioce naziva Jugo­slovenima te drži da je većina Pelje­ščana bila pravoslavne i ‘bogumilske’ vjere, a da je katolicizam nametnula Dubrovačka Republika. Dakle, pot­puno potire vlastite mladenačke tvrd­nje. Samo četiri godine nakon objave toga djela vraća se na početne pozicije te organizira proslavu 1000. obljet­nice krunidbe kralja Tomislava, 1928. objavljuje rad ‘Hrvatska kruna’ u Stonu u kojemu hrvatsku javnost izvješćuje o otkriću slike hrvatskoga narodnog vladara u crkvi sv. Mihajla. To otkriće drži najčvršćim dokazom ‘da je hrvat­ska državna vlast i suverena vlast hrvatskih kraljeva sezala i preko Nere­tve’ dodajući kako bi, da je to znao, to bio i objavio u ‘Povijesti polutoka Rata’. Pepelom se zbog iste knjige posuo i u knjizi ‘Crvena Hrvatska i Dubrovnik’ 1930., na što me uputio Darko Utovac, navodeći kako je u njoj mnoge crkve bizantskoga stila nazvao pravoslav­nima iako je riječ o sakralnim objek­tima s ostatcima starohrvatske litera­ture. Ukratko, u povijesnim se djelima vratio na svoje pravaške teze pri kojima je odonda uglavnom i ostao do kraja života. Mora mu se priznati da je na više mjesta priznao vlastite zablude, što mnogi njegovi, ali i naši suvreme­nici nikad nisu učinili.

RAZGOVOR S DR. SC. DOMAGOJEM VIDOVIĆEM: 'Bjelovučić je svojim djelovanjem zadužio je naraštaje Pelješčana i istraživača'

Koliko je u kontekstu ondašnjeg vremena bio relevantna osoba?
Bjelovučić je kao povjesničar i kao etnograf vrlo citiran. Razloga je tome više. Ponajprije, bavio se vrlo zanimlji­vim područjem na kojemu su se presi­jecali različiti kulturni i vjerski utjecaji, koji se odražavaju i u našemu vremenu. Povjesničar umjetnost Marinko Toma­sović posebno ističe kako se ponajprije njegovom zaslugom za pripadnike Crkve bosanske proširio naziv bogu­mili što je danas posebno rašireno u bošnjačkoj historiografiji. Kao etno­graf bavio se različitim pučkim vje­rovanjima te krsnom slavom. Pritom treba napomenuti kako se činjenica da su Hrvati katolici između Bara i Vru­lje imali ili još imaju krsnu slavu često zlorabila u širenju velikosrpskih teza. Riječ je očito o običaju koji je prostorno ograničen te ga od pravoslavaca imaju samo oni iz istočne Hercegovine i dije­lova Crne Gore te iseljeni iz tih krajeva. Uostalom, drži se da je krsna slava trag poganskoga štovanja kućnih bogova.
U kojoj mjeri je njegova ostavština pomogla u daljnjem istraživanju materije? Je li današnja javnost dovoljno upoznata s njegovim likom i djelom?
Bjelovučić je u radovima o Pelješcu popisao mnoge toponime i prezimena te ga je obilato citirao akademik Nenad Vekarić u svojim knjigama ‘Pelješki rodovi’ i ‘Stanovništvo poluotoka Pelješca’, a povijesni radovi uvelike su pomogli novim naraštajima istra­živača. Kad je u pitanju etnografska građa, najzornije je njegovu važnost opisao Tonko Barčot zažalivši što na Korčuli nije bilo osobe njegove radne energije i kreativne snage. Uz to je Bje­lovučić bio veliki popularizator znano­sti i istinski prosvjetitelj. Rijetki su tako svestrani ljudi.
Tijekom održavanja znanstvenoga skupa Bjelovučiću u čast ustvrdili smo da se na njegove autorske knji­ževne radove gotovo nitko nije osvr­nuo, a iz izlaganja Jasenke Maslek i Marine Asturić te radova Jadrana Jeića razvidno je ni njegovi zapisi usmenoknjiževnih oblika znanstve­noj javnosti nisu poznati. Također bi se trebalo pozornije osvrnuti na nje­gove političke poglede – od trijalizma do pisanja nacrta za Ustav Kraljevine Jugoslavije te osobito njegovu podu­zetničku djelatnost, naime kao lokal-patriot poprilično je pridonio razvoju Janjine i poglede na agrarnu reformu. Bjelovučić nije samo bitan na mjesnoj i područnoj, nego i na općoj, svehrvat­skoj razini.
Kao pravnik Bjelovučić je imao urede u čak tri grada ondašnje monarhije, a okušao se i u politici tj. bio je pripadnikom HSS. Je li politička opredijeljenost utjecala na njegov angažman kao povjesni­čara i etnografa?
Politička je angažiranost sigurno utje­cala na njegov rad što je vidljivo iz preokreta koji je nastupio oko 1918. Pritom treba imati na umu da je zao­kret prema jugoslavenskoj ideji, kako je naznačio Josip degl’ Ivellio, bio iza­zvan odijumom prema Austro-Ugar­skoj, koji je posebno bio jak u Dalma­ciji, pri čemu treba imati na umu da je upravo austrijska uprava u južnim hrvatskim krajevima nametala tali­janski jezik, čak i snažnije nego mle­tačka, koja je bila dugotrajnija te da se otpor talijanizaciji često prometao u jugoslavenstvo. Bjelovučić se, kao i mnogi hrvatski uglednici, vrlo brzo otrijeznio, a politički se angažman na Jeftićevoj listi 1936. nije prelio u znan­stveni rad. Čitajući, pak, neke sudske spise i izvatke iz novina, uvjerio sam se da Bjelovučića nije bilo pametno kleve­tati jer je znao dobro naplatiti duševnu bol te da biste ga svakako htjeli kao branitelja ako vam se sprema dugo­trajan sudski proces kakvima danas svjedočimo.
Ujedno je bio utemeljitelj dubrovač­kog ogranka društva Napredak te Braće Hrvatskog Zmaja čiji je i bio dugogodišnji predsjednik.
Bjelovučić je bio čovjek iznimnih orga­nizacijskih sposobnosti te je tijekom njegova članstva u tim udrugama, pri­mjerice, podignuto više od 80 spomen-ploča u spomen na 1000. obljetnicu krunidbe kralja Tomislava. Časopis Hrvatska riječ počeo je izlaziti upravo u čast te obljetnice. Bjelovučić je neu­morno radio na širenju članstva i osni­vanju podružnica navedenih udruga, o čemu su sudionike skupa uputili Ivan Viđen iz Napretka i Josip degl’ Ivellio iz Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja. Čini se da je u tu svrhu nerijetko trošio pri­vatni novac te je možda to, po mišlje­nju Ivana Viđena, bilo uzrokom izlaska iz HSS-a i ulaska na Jeftićevu listu.

RAZGOVOR S DR. SC. DOMAGOJEM VIDOVIĆEM: 'Bjelovučić je svojim djelovanjem zadužio je naraštaje Pelješčana i istraživača'
Braća Hrvatskog Zmaja 1929. u crkvici sv. Stjepana na Pustijerni

Obavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 30. rujna 2020.

Pročitajte još

POZNATA HRVATSKA KNJIŽEVNICA U GRADU Književna večer s Julijanom Matanović

Dulist

SVJETSKI DAN KAZALIŠTA U teatru dvije predstave

Dulist

PISANA KULTURNA BAŠTINA NA PAPIRU Izložba i predavanja na kampusu Sveučilišta u Dubrovniku

Dulist