Proteklog vikenda u Neretvi te na Pelješcu, točnije u rodnoj mu Janjini, a u okviru XVI Neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta, održan je znanstveni skup na temu povjesničara i etnografa Nikole Zvonimira Bjelovučića rođenog 11. rujna 1882. godine. Po struci, među ostalim, pravnik, Bjelovučić svojim likom i djelom oduvijek je intrigirao svoje suvremenike, ali i mlađe naraštaje istraživača. O njemu smo porazgovarali sa sudionikom skupa i metkovskim jezikoslovcem dr. sc. Domagojem Vidovićem.
Na skupu je spomenuto kako je Bjelovučić zapravo bio poprilično kontroverzna ličnost.
Ne samo da je Nikola Zvonimir Bjelovučić bio kontroverzan, kako se danas voli reći, nego se iz perspektive našega vremena i razdoblje u kojemu je živio može takvim nazvati. Kako, naime, protumačiti da se prema njegovim riječima Đuro Vilović, hrvatski književnik, suvremenik Nikole Zvonimira Bjelovučića, od svećenika i pravaša prometnuo u četnika koji je tek pukim slučajem izbjegao strijeljanje s Dražom Mihajlovićem? Prvi je Bjelovučićev rad nosio naslov ‘Zar je i Neretva srpska?’ 1902. Bio je to odgovor na knjigu Ljube Vlačića ‘Iz prošlosti srpske oblasti neretljanske’ u kojoj su se, među ostalim, samostani u Poljicima, Zaostrogu i Makarskoj nastojali prikazati kao pravoslavni bez ikakvih potvrda u vrelima. Godine 1910. zagovarao je trodiobu Austro-Ugarske po kojoj bi se unutar Zemalja krune kralja Zvonimira, kako je zvao hrvatsku ustrojbenu jedinicu, nalazile čitava Slovenija, gotovo čitavo područje današnje Republike Hrvatske, osim Baranje, BiH, cjelokupan Srijem sa Zemunom, Boka kotorska te okolica Bara. Nakon I svjetskog rata njegovi se stavovi stubokom mijenjaju. Tako 1921. objavljuje ’Povijest poluotoka Rata sa dijelom povijesti Zahumlja (Hercegovine) i Dubrovačke Republike’. Tad pelješke starosjedioce naziva Jugoslovenima te drži da je većina Pelješčana bila pravoslavne i ‘bogumilske’ vjere, a da je katolicizam nametnula Dubrovačka Republika. Dakle, potpuno potire vlastite mladenačke tvrdnje. Samo četiri godine nakon objave toga djela vraća se na početne pozicije te organizira proslavu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava, 1928. objavljuje rad ‘Hrvatska kruna’ u Stonu u kojemu hrvatsku javnost izvješćuje o otkriću slike hrvatskoga narodnog vladara u crkvi sv. Mihajla. To otkriće drži najčvršćim dokazom ‘da je hrvatska državna vlast i suverena vlast hrvatskih kraljeva sezala i preko Neretve’ dodajući kako bi, da je to znao, to bio i objavio u ‘Povijesti polutoka Rata’. Pepelom se zbog iste knjige posuo i u knjizi ‘Crvena Hrvatska i Dubrovnik’ 1930., na što me uputio Darko Utovac, navodeći kako je u njoj mnoge crkve bizantskoga stila nazvao pravoslavnima iako je riječ o sakralnim objektima s ostatcima starohrvatske literature. Ukratko, u povijesnim se djelima vratio na svoje pravaške teze pri kojima je odonda uglavnom i ostao do kraja života. Mora mu se priznati da je na više mjesta priznao vlastite zablude, što mnogi njegovi, ali i naši suvremenici nikad nisu učinili.
Koliko je u kontekstu ondašnjeg vremena bio relevantna osoba?
Bjelovučić je kao povjesničar i kao etnograf vrlo citiran. Razloga je tome više. Ponajprije, bavio se vrlo zanimljivim područjem na kojemu su se presijecali različiti kulturni i vjerski utjecaji, koji se odražavaju i u našemu vremenu. Povjesničar umjetnost Marinko Tomasović posebno ističe kako se ponajprije njegovom zaslugom za pripadnike Crkve bosanske proširio naziv bogumili što je danas posebno rašireno u bošnjačkoj historiografiji. Kao etnograf bavio se različitim pučkim vjerovanjima te krsnom slavom. Pritom treba napomenuti kako se činjenica da su Hrvati katolici između Bara i Vrulje imali ili još imaju krsnu slavu često zlorabila u širenju velikosrpskih teza. Riječ je očito o običaju koji je prostorno ograničen te ga od pravoslavaca imaju samo oni iz istočne Hercegovine i dijelova Crne Gore te iseljeni iz tih krajeva. Uostalom, drži se da je krsna slava trag poganskoga štovanja kućnih bogova.
U kojoj mjeri je njegova ostavština pomogla u daljnjem istraživanju materije? Je li današnja javnost dovoljno upoznata s njegovim likom i djelom?
Bjelovučić je u radovima o Pelješcu popisao mnoge toponime i prezimena te ga je obilato citirao akademik Nenad Vekarić u svojim knjigama ‘Pelješki rodovi’ i ‘Stanovništvo poluotoka Pelješca’, a povijesni radovi uvelike su pomogli novim naraštajima istraživača. Kad je u pitanju etnografska građa, najzornije je njegovu važnost opisao Tonko Barčot zažalivši što na Korčuli nije bilo osobe njegove radne energije i kreativne snage. Uz to je Bjelovučić bio veliki popularizator znanosti i istinski prosvjetitelj. Rijetki su tako svestrani ljudi.
Tijekom održavanja znanstvenoga skupa Bjelovučiću u čast ustvrdili smo da se na njegove autorske književne radove gotovo nitko nije osvrnuo, a iz izlaganja Jasenke Maslek i Marine Asturić te radova Jadrana Jeića razvidno je ni njegovi zapisi usmenoknjiževnih oblika znanstvenoj javnosti nisu poznati. Također bi se trebalo pozornije osvrnuti na njegove političke poglede – od trijalizma do pisanja nacrta za Ustav Kraljevine Jugoslavije te osobito njegovu poduzetničku djelatnost, naime kao lokal-patriot poprilično je pridonio razvoju Janjine i poglede na agrarnu reformu. Bjelovučić nije samo bitan na mjesnoj i područnoj, nego i na općoj, svehrvatskoj razini.
Kao pravnik Bjelovučić je imao urede u čak tri grada ondašnje monarhije, a okušao se i u politici tj. bio je pripadnikom HSS. Je li politička opredijeljenost utjecala na njegov angažman kao povjesničara i etnografa?
Politička je angažiranost sigurno utjecala na njegov rad što je vidljivo iz preokreta koji je nastupio oko 1918. Pritom treba imati na umu da je zaokret prema jugoslavenskoj ideji, kako je naznačio Josip degl’ Ivellio, bio izazvan odijumom prema Austro-Ugarskoj, koji je posebno bio jak u Dalmaciji, pri čemu treba imati na umu da je upravo austrijska uprava u južnim hrvatskim krajevima nametala talijanski jezik, čak i snažnije nego mletačka, koja je bila dugotrajnija te da se otpor talijanizaciji često prometao u jugoslavenstvo. Bjelovučić se, kao i mnogi hrvatski uglednici, vrlo brzo otrijeznio, a politički se angažman na Jeftićevoj listi 1936. nije prelio u znanstveni rad. Čitajući, pak, neke sudske spise i izvatke iz novina, uvjerio sam se da Bjelovučića nije bilo pametno klevetati jer je znao dobro naplatiti duševnu bol te da biste ga svakako htjeli kao branitelja ako vam se sprema dugotrajan sudski proces kakvima danas svjedočimo.
Ujedno je bio utemeljitelj dubrovačkog ogranka društva Napredak te Braće Hrvatskog Zmaja čiji je i bio dugogodišnji predsjednik.
Bjelovučić je bio čovjek iznimnih organizacijskih sposobnosti te je tijekom njegova članstva u tim udrugama, primjerice, podignuto više od 80 spomen-ploča u spomen na 1000. obljetnicu krunidbe kralja Tomislava. Časopis Hrvatska riječ počeo je izlaziti upravo u čast te obljetnice. Bjelovučić je neumorno radio na širenju članstva i osnivanju podružnica navedenih udruga, o čemu su sudionike skupa uputili Ivan Viđen iz Napretka i Josip degl’ Ivellio iz Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja. Čini se da je u tu svrhu nerijetko trošio privatni novac te je možda to, po mišljenju Ivana Viđena, bilo uzrokom izlaska iz HSS-a i ulaska na Jeftićevu listu.
Braća Hrvatskog Zmaja 1929. u crkvici sv. Stjepana na Pustijerni
Obavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 30. rujna 2020.