Aktualno

Razgovor s Bobanom Batrićevićem iz Cetinja: Je li Crna Gora pred građanskim ratom?

Nepuna tri sata vožnje od Dubrovnika, u susjednoj državi, u Crnoj Gori, iz Cetinja proteklog su vikenda stizale zabrinjavajuće scene. Narod je izašao na ulicu kako bi zaustavio ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru. Policija je poslana na narod, a vrh Srpske pravoslavne crkve (SPC) nije odustao od ustoličenja na Cetinju. Kroz što prolazi Crna Gora, zbog čega je došlo do sukoba i može li situacija eksalirati na Cetinju razgovarali smo s doc. dr. sc. Bobanom Batrićevićem, profesorom Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK), koji između ostalog predaje i kolegij Povijest crnogorske kulture. Tridesettrogodišnji Batrićević bavi se poviješću i društvenim aktivizmom, a kao mladi intelektualac participira u javnom životu i aktivan je kritičar procesa koji se događaju u društvu. Piše kolumne za crnogorske medije, sudjeluje u TV emisijama, organizira okrugle stolove i kako će sam reći, kad treba i prosvjeduje, kako bi zaštitio građansko pravo koje je u Crnoj Gori ugroženo.

Unatoč prosvjedima, blokiranju prilaza Cetinju u nedjelju se održalo ustoličenje mitropolita Joanikija. Jeste li očekivali takav ishod?
Ovo je bio zadnji ispit za Vladu Crne Gore koja je trebala pokazati je li u pitanju demokratska ili represivna skupina kojom se dirigira iz Beograda i srpske crkve. Bila je svjesna da samo nekontroliranom silom može ustoličiti negatora crnogorske nacije i poslušnika Aleksandra Vučića. Vlada je odabrala upravo to – da u prilikama okupacije uz neviđenu količinu šok bombi, suzavaca, gumenih metaka, oklopnih vozila i tisuća policajaca krene na prosvjednike i primijeni teror, kako bi osigurala ustoličenje mitropolita Crkve Srbije. Ipak, demonstranti su uspjeli spriječiti njegov dolazak kopnenim putem i samim tim trijumfalni pohod njegovih pristalica koje su danima prije prosvjeda najavljivali kako će od Cetinja napraviti novu Srebrenicu. Nedostojni i krvomutni mitropolit je zato bio prisiljen doletjeti helikopterom, kao okupator, a umjesto kršćanskih odora na ulazu u Cetinjski manastir imali smo prilike vidjeti maskirna odijela srpskih paravojnih formacija i kalašnjikove.

Prosvjednike su pojedini crnogorski mediji okarakterizirali kao teroriste. Tko je bio na cesti, tko je prosvjedovao?
Teroristima su ih prvo nazvali oni koji su naredili teror – u prvome redu Dritan Abazović kao koordinator svih sigurnosnih službi, a potom premijer Krivokapić i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić. Abazović i Krivokapić su širili dezinformacije i provlačili lažne dokaze koje su potom njihovi uslužni mediji potpomognuti Vučićevim trakama mržnje uperili protiv prosvjednika. Na prosvjedima je bilo tisuće građana, svih profesija i godišta – od poslanika u Parlamentu do umirovljenika. Ja sam na barikadi proveo gotovo 20 sati s još petnaestak sveučilišnih profesora, potom velikog broja novinara, književnika, glumaca, redatelja, pjesnika, likovnih umjetnika, sportskih reprezentativaca Crne Gore. Nisam vidio te Abazovićeve teroriste među nama. Ali sam vidio najiskreniji, gotovo romantičarski zanos i nepokornost. Vjerujte mi, odavno se Cetinje nije ovako stopilo međusobno niti je podrška drugih gradova Crne Gore ikad bila jača. Iz svih krajeva su dolazili i dijelili s nama sve. Kažem vam, kao u obrani Barcelone od frankovaca u Španjolskome ratu.

Kakvu je poruku imao Đukanovićev dolazak na Cetinje, odnosno Krivokapićev nedolazak?
Od Đukanovićevog dolaska na Cetinje ne bih pravio famu kako to čine ‘dritanizirani’ mediji. Cetinje je službena Prijestolnica Crne Gore te su ured i rezidencija crnogorskoga predsjednika upravo smješteni na Cetinju. Krivokapić je žarko želio biti na Cetinju, ali on se ovdje nije imao hrabrosti pojaviti čak ni pod onolikom pratnjom.

Kakva je atmosfera u Cetinju, ali i cijeloj Crnoj Gori nakon ustoličenja? Pojedini hrvatski analitičari su stava da je Crna Gora na rubu građanskog rata?
Hrvatski analitičari onda ne griješe puno. Crna Gora je na rubu sukoba između dvije opcije – one koja je prosvjedovala i one koja je provodila teror. S jedne strane je proeuropska, prozapadna, građanska, sekularna politika koja se zalaže za mir i dobrosusjedske odnose, s druge strane su crnogorska Vlada, Crkva Srbije i proruska politika koja počiva na konfliktu. Linija razgraničenja nikada nije bila jasnija jer sredina gotovo da i ne postoji. U taj prostor sredine nakratko je levitirao Abazović lažno se predstavljajući, no događaji s Cetinja su pokazali da su njemu bliži Vučić, Putin i Lukašenko nego Zapadna Europa.
A, atmosfera, ona je na Cetinju sjajna. Oni su mislili da će nam slomiti duh. Izazvali su suprotno! Upravo su oni koji su 1991. godine organizirali antiratni miting na Cetinju i pjevali: ‘Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče’, sada sa svojom djecom bili na istome tom trgu i branili čast i dostojanstvo Crne Gore! Onako kako se Cetinje branilo devedesetih od velikosrpskog nacionalizma Slobodana Miloševića, sada se branilo protiv ideologije ‘Srpskog sveta’ Aleksandra Vučića i ostalo stožer emancipirane Crne Gore. Dan poslije prosvjeda grad je pun, prepričavaju se dojmovi i planiraju novi prosvjedi. Važno je da međunarodna javnost shvati da crnogorskome nacionalnome identitetu prijeti asimilacija i da je Crkva Srbije instrument tog inženjeringa. Vjerska prava koristi kao paravan iza kojeg vrši sustavnu otimačinu crnogorskog kulturnog nasljeđa budući da je Vlada koja je dogovorena 2020. u manastiru Ostrog, krajem te godine svu sakralnu pravoslavnu imovinu Crne Gore (preko 50 četvornih kilometara!) prepisala u njezino vlasništvo.

Vratimo se unatrag. Kako se, zapravo, Crna Gora našla u ovoj situaciji?
Do ovog nas je doveo velikosrpski nacionalizam. Naša država stoljeće i pol ima problem što Srbija generalno ima velikodržavnu politiku prema njoj izuzev u razdoblju od 1945. do 1989. Tih nešto manje od pedeset godina možemo smatrati razdobljem kada se Srbija i Beograd nisu toliko miješali u crnogorske prilike. U tom razdoblju je Crna Gora napravila nekoliko iskoraka, radilo se na jačanju obrazovanja osnivanjem državnog Univerziteta, a osnovana je i crnogorska akademija znanosti. Razvijane su i mnoge kulturne organizacije važne za jačanje nacionalnog identiteta. To se devedesetih godina posredstvom bujanja velikosrpskog nacionalizma urušava te se nanovo gradi od 2006. godine. Istina je da je vlast koja je Crnu Goru osamostalila kao državu prolazila različite transformacije. Do 1997. godine je bila u potpunosti na strani politike Slobodana Miloševića. Bila je i antihrvatski i antibosanski i antialbanski nastrojena. Međutim, 1997. godine dolazi do transformacije politike koju je vodio Milo Đukanović. Od tada se ona počela zasnivati na tri načela – ulaganje u bolju dobrosusjedsku politiku, Crna Gora u Washingtonu i Bruxellesu te težnja za multietničkim i multireligijskim skladom. Ta platforma je bila ideološki odlična, ali tijekom 23 godine nije se puno napravilo na unutarnjem planu i izgradnji institucija kako je programski bilo zamišljeno.

blank

Izjedala vas je korupcija, kriminalne skupine, pogodovanja su vam bila svakodnevica?
Točno. No kontekst moramo gledati iz dva kuta. Unutarpolitički problem je vezan za korupciju u sudstvu, probleme s kriminalnim skupinama i veliki nepotizam od zapošljavanja do stjecanja društvenih beneficija koji je zbilja bio problem kojeg je trebalo rješavati. Međutim, vanjskopolitički kontekst ne smijemo zaboraviti, a tek sad vidimo da je bio važniji od korupcije i kriminala. Vlast je tada jako puno truda ulagala u pozicioniranje Crne Gore u geostrateškoj politici. Mi smo od 1997. godine u potpunosti sjeveroatlantski nastrojeni, jer se zaokretom od Miloševića, Đukanović potpuno okrenuo Zapadu. Cilj nam je bio NATO u kojeg smo ušli 2017. godine. Mislili smo da je to završena priča, što se ispostavilo kao zabluda, jer je trebalo osim na ovom vanjskopolitičkom planu, raditi iznutra kako bi se taj sustav i program održao. Međunarodne uspjehe nije pratila unutarnja politika, institucije su ostale slabe. Ozbiljni napadi na crnogorsku državu, naš identitet, krenuli su od 2015. godine. Sve je bilo v o đ e n o i z Moskve i Beograda što d o k a z u j u novi izvori do kojih dolazimo koji jasno pokazuju uplitanje ta dva centra u unutrašnju politiku Crne Gore i pokušaj njene destabilizacije. Masovne AntiNATO prosvjede 2015. godine predvodila je Srpska pravoslavna crkva (SPC). Nije im uspjelo odvratiti Crnu Goru od NATO-a, no nisu se na tome zaustavili. Već godinu dana iza bio je pokušaj državnog udara kada su proruske i prosrpske stranke željele provesti puč i nasilnu smjenu vlasti nepriznavanjem izbora 2016. Ni tada im nije uspjelo. Od 2016. godine ti centri mijenjaju taktiku. Umjesto vanjskopolitičke pozicije Crne Gore, oni su uspjeli napraviti propagandni koktel – izmanipulirali su europsku javnost navodnom ugroženosti vjerskih prava i položaja Srpske pravoslavne crkve, obrazlažući ga predatorskim instinktom ‘režima’ ogrezlog u krađi i korupciji da crkvi otme manastire i posjede, što je čitavom litijskom pokretu dalo religijsko-socijalni karakter. 2020. godine srpska crkva je izašla kao pobjednik izbora budući da su vlast formirale stranke koje je smatraju svojim povijesnim svjetionikom, iako Crkva Srbije u Crnoj Gori postoji tek od 1918. godine.

Tu dolazimo do pitanja samog postojanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (CPC)?
Tako je. Ona je kao autokefalna funkcionirala do 1918. Međutim, nasilnim pripajanjem Crne Gore Srbiji te godine, Crnogorska pravoslavna crkva gubi taj status, utapa se u SPC i od tada crnogorska crkva prvi put u svojoj povijesti potpada pod kontrolu Beograda. Cijelo 20. i 21. stoljeće Crna Gora nije imala centar pravoslavlja u svojoj zemlji već je on bio u Beogradu. To je dovelo do posljedice da je srpska crkva postala vrlo značajan identitetski i politički faktor. Funkcionirala je bez ikakve kontrole, bez ikakvih zakonskih okvira koji bi normirali njeno egzistiranje, što je vješto iskoristila za nametnuti se kao društveni igrač s ogromnom moći. Stvorili su svoje nekontrolirane financijske baze i tako u potpunosti ugrozili sustav jedne nezavisne države. Kada se shvatilo da dalje tako ne može i kad je prethodna vlast donijela Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je inače bio liberalan i prema toj crkvi, nastao je problem jer je Crkva Srbije počela gubiti monopol. Tim Zakonom je propisano da sva imovina Crkve Srbije stečena nakon 1918. godine ostane srpskoj crkvi, ali da se imovina i objekti nastali prije 1918. vrate u vlasništvo države Crne Gore, čak i uz činjenicu da se popovi srpske crkve ne moraju iseliti iz tih objekata. Riječ je o najvažnijoj imovini i sakralnim objektima koje su sagradili Crnogorci i Crnogorke u svojoj povijesti, koji su se trebali vratiti u crnogorske ruke. SPC je tada napravila jednu veoma opasnu tezu iz koje je proistekla sva manipulativna propaganda, prepuna otrova iz Beograda i Banja Luke te njihovih ekspozitura u Crnoj Gori koja je to predstavila kao da se nastoji uništiti Crkva Srbije, potjerati popovi i preoteti crkovna imovina.

Imate li procjenu vrijednosti imovine?
Novčano je ona neprocjenjiva, međutim reći ću vam da se radi o 52 kilometra četvorna prostora u posjedu države. Riječ je o neizmjerno važnim kulturno-povijesnim spomenicima poput manastira Ostrog koji ima milijunske posjete tijekom godine, a samim time i prihodi od priloga vjernika su nevjerojatni. Cetinjski manastir kao jedan od stupova crnogorske državnosti i identiteta, i brojni manastiri i crkve od 13. stoljeća naovamo, do imovine koja se nalazi na veoma prestižnim lokacijama crnogorskoga primorja. Riječ je o najvrjednijim ekonomskim i kulturnim resursima koje Crna Gora uopće ima i sve su okupirali popovi srpske crkve. I u simboličkom pogledu to su najvažniji artefakti crnogorske kulture, naša ‘mjesta sjećanja’ koja u rukama srpske crkve postaju opasni centri za asimilaciju.

Važno je da međunarodna javnost shvati da crnogorsko- me nacional- nome iden- titetu prijeti asimilacija i da je Crkva Srbije instrument tog inženjeringa. Vjerska prava koristi kao paravan iza kojeg vrši sustavnu otimačinu

I sva zarada se slijeva u blagajnu u Beogradu?
Tako je, i u njihove punktove po Crnoj Gori jer je crkva prethodnih godina izgradila opasan mehanizam socijalne politike u koji pokušava usisati i društvenu marginu i socijalne slučajeve pod krinkom pomoći, ali i svakog pojedinca koji pokaže talent. Ono što je trebala raditi država, crkva je preuzela na sebe pa tako ona zapošljava ljude, otvara pučke kuhinje i stvara bazu koja je prilično militantna i pod utjecajem učenja popova SPC-a koji ne priznaju crnogorski narod, jezik, crkvu i koji su veoma kritični i zlonamjerni prema manjinama u Crnoj Gori, prije svega prema Hrvatima, Albancima i Bošnjacima. Njihovi velikodostojnici često će negativno izjavljivati protiv Katolika, Židova ili Muslimana. Od te zarade crkva financira i svoju propagandnu mašineriju koja je preplavila crnogorski medijski prostor te svoju kulturnu produkciju koja egzistira na mitomanskim predstavama cjelokupnog postjugoslavenskog prostora.

U kakvom je položaju danas autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva?
Ona je obnovljena 1993. godine na Cetinju. U tom činu su sudjelovali desetci tisuća ljudi i vjernika. Tada je vladika Antonije Abramović prihvatio biti na čelu obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, i krenulo se. Postojao je polet tijekom devedesetih godina, međutim kako se polako primicao referendum Đukanović, kao tadašnji premijer i cijela garnitura koja je obnašala vlast u Crnoj Gori u tom razdoblju bila je svjesna poluga moći koju ima SPC u našoj državi i njen tadašnji lider Amfilohije Radović. Oni su našli neki način kohabitacije koji je funkcionirao, pojednostavljeno rečeno – ne miješajte se u politiku, eto vam manastiri. Najveći problem je što se taj status nije riješio 2006. godine kad je Crna Gora dobila apsolutnu većinu za nezavisnost. Predreferendumska kohabitacija ostala je na snazi, a crnogorska crkva je ostavljena sa strane da životari. Danas je njen položaj još teži. No, agresivnost Crkve Srbije tijekom prethodne dvije godine povratila je povjerenje u CPC. Crnogorske političke partije postale su svjesne značaja njenog postojanja, pa su se intenzivirali kontakti s Vaseljenskom patrijaršijom ne bi li joj se povratio kanonski status koji joj je oduzet 1918. godine.

I tek sad dolazimo do događaja koji su uslijedili promjenom vlasti prošle 2020. godine.
Da, dolazimo do situacije kad je većina građana shvatila da je živjela u prevari i da Crkva Srbije nije samo vjerska institucija već i veoma opasna politička organizacija. Vjerujem da je SPC pročitana jer ankete pokazuju da se naglo povećava broj vjernika Crnogorske crkve. To nam daje nadu da će Vaseljenska patrijaršija uskoro vratiti akt, tomos, CPC-u kako bi i ona mogla egzistirati kao sve ostale nacionalne pravoslavne crkve u svijetu.

Koje je rješenje nakon nedjeljnog ustoličenja?
Rješenje postoji, naravno, i ono se nalazi u Ustavu Crne Gore koji propisuje da smo mi građanska i sekularna država i slijedom toga se mora poštovati naša građanska profilacija. Tamo stoji da Crnogorci postoje kao narod, da postoji crnogorski jezik. Znači – Vlada Crne Gore i njeni šefovi iz Crkve Srbije moraju prihvatiti tu činjenicu, a ne samo favorizirati Srbe u Crnoj Gori pritom negirajući postojanje Crnogoraca. Potom, Crna Gora je NATO zemlja na pragu ulaska u EU. Vlada se mora odreći poslušnosti Beogradu i Moskvi i krenuti putem demokratizacije. No, je li kadra za to ako je predvode ljudi koji negiraju genocid u Srebrenici?

Može li se to dogoditi bez prolijevanja krvi? Za vikend ste bili blizu.
Ne znam. Kad neku vladu vodi nacionalizam koji iza sebe u posljednjih 30 godina ima 5 ratova i tko zna koliko masovnih grobnica i genocida, teško da možemo očekivati da će se u Crnoj Gori ponašati bolje nego što se ponašao u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ozbiljni napadi na crnogorsku državu, naš identitet, krenuli su od 2015. godine. Sve je bilo vođeno iz Moskve i Beograda što dokazuju novi izvori do kojih dolazimo koji jasno pokazuju uplitanje ta dva centra u unutrašnju politiku Crne Gore i pokušaj njene destabilizacije

Ipak ste vi sami doveli ovu garnituru na vlast?
Ne, nismo. Dogodilo se da je dio nove vlasti, njen najmanji dio, koji je osvojio na izborima svega 5 posto glasova postao jezičac na vagi. To je partija URA Dritana Abazovića koji je pokazao posljednjih godinu dana da je najveći izdajnik svih programa koje je njegova stranka imala i da je uopće najveći izdajnik u novijoj crnogorskoj povijesti. Bez Abazovićeve potpore Crkva Srbije i njene partije i ekspoziture koje su se kandidirale na izborima, ne bi došle na vlast da je Abazovićeva URA ostala na programskim načelima na kojima je osnovana. A te su osnove bile, podsjetit ću: Crna Gora na zapadu, građanski i demokratski uređena, uz emancipaciju i zaštitu crnogorskog nacionalnog identiteta. Oni su se toga odrekli, zašto i kako, to je nepoznanica. Kad bismo njih računali, s njihovim programskim načelima, onda je većina na strani suverenističke, građanske i europske Crne Gore.

Postoji li neka alternativa? Imali ste lošu, a doveli ste na, po Vama, još goru vlast. Koje vam opcije ostaju?
Ne postoji. Takva je konstelacija političkih snaga i tako su, kako floskularno kažu naši analitičari, iskopani politički rovovi u Crnoj Gori da nažalost ne postoji neka treća politička opcija.

Ipak, neizmjerno ste nezadovoljni ovom vlasti i ako je uspijete svrgnuti, tko će voditi Crnu Goru?
Ovdje nije posrijedi pitanje tko će voditi Crnu Goru, nego kakvu Crnu Goru žele oni koji je vode i koji će je voditi. To je dakle pitanje civilizacijskog izbora: želimo li biti dio Europe i dio zapadne kulture, prihvaćajući demokratske standarde ili ćemo se vratiti stoljećima unatrag. U crnogorskim političkim krugovima se sve glasnije mogu čuti priče o izvanrednim izborima. Svakako, sljedeći izbori će biti sudbonosni. Nisu to bili oni 30. kolovoza 2020. kad je vlast preuzela ova politička garnitura. Sljedeći su važni. Zakonski bi se oni trebali dogoditi za tri godine, ali mi se čini da je u Crnoj Gori takav politički trenutak sazrio da bi se izbori mogli dogoditi brzo. Smatram kako bismo tijekom zime ili proljeća mogli očekivati izbore u Crnoj Gori.

I opet se postavlja pitanje može li se do izbora doći mirnim putem?
Prosvjedi su neophodni. Nevezano hoće li uroditi plodom da se pokrenu novi parlamentarni izbori, svi trebamo biti svjesni da Crna Gora u ovom stanju ne može više funkcionirati niti kao država, niti kao društvo. Taj jedan građanski pokret, nezavisan od političkih stranaka, koji se javio i koji posljednjih godinu dana organizira prosvjede od onih malih do masovnih, mora nastaviti vršiti pritisak na vlast u Crnoj Gori te da jasno šalje poruku i zapadnim veleposlanstvima i čitavom svijetu da postoji veliko nezadovoljstvo u narodu i da ova vlada ne radi dobro po Crnu Goru.

Koliko taj građanski pokret broji ljudi? Ima li svog lidera?
Ne postoji organizacija. To su nezadovoljni građani koji jednostavno ne mogu trpjeti što se radi s Crnom Gorom i oni godinu dana prosvjeduju. To su ljudi koji su 3. rujna 2020. izašli na Cetinju, bilo ih je nekoliko tisuća, uslijedio je potom skup 7. rujna u Podgorici gdje je po procjenama policije bilo 50 tisuća ljudi. To su isti ljudi koji su 21. svibnja slavili Dan nezavisnosti Crne Gore, a pretpostavlja se da ih je toga dana na Lovćenu i na Cetinju bilo 60 tisuća. Gledano očima malog sustava i crnogorskih brojki, to je ogromna cifra.

Imali ste jedan takav prosvjed i za svoj Fakultet?
Točno. Fakultet za crnogorski jezik i književnost je i tijekom prethodne vlasti bio trn u oku vladajućima jer je nastojao neovisno funkcionirati, a s ovima je još i gore. Naš fakultet ima jasan stav. Imamo misiju afirmirati i promovirati montenegristiku, i ne samo nju već i građanske vrijednosti Crne Gore te općenito liberalniju politiku i zaštitu kritičkog mišljenja. Fakultet je samo nastavio raditi što i prethodnih godina, što nije toliko bilo vidljivo u tadašnjim okolnostima. Nakon 30. kolovoza i smjene prethodne vlasti, kada je izborna pobjeda novih vlasti proslavljena s četničkim zastavama, kada je kamenovana islamska zajednica u Pljevljima, kada su ispisivani grafiti protiv Bošnjaka, Hrvata i Albanaca, e tada je došla do izražaja energija koju je fakultet taložio tijekom svog postojanja. Većina profesora se počela baviti poslom koji nije usko njihova struka – javnim aktivizmom, a to je budno i kritičko komentiranje svakog lošeg poteza ove vlade zbog čega smo postali meta novoformiranog Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta.

Bili ste glasni i zbog spajanja čak četiri različita ministarstava u jedno?
Tako je, Crna Gora je danas država bez ministarstva kulture, bez ministarstva znanosti, bez ministarstva sporta, bez ministarstva prosvjete, a sve zato što to srpskoj crkvi tako odgovara. Srpska crkva je imala itekakvog utjecaja na formiranje ove vlade, jer od 12 ljudi koji u njoj sjede apsolutna većina u tom sastavu dolazi iz redova iz SPC-a, to su njeni pitomci.

Čini mi se da je u Crnoj Gori politički trenutak sazrio da bi se izbori mogli dogoditi brzo. Smatram kako bismo tijekom zime ili proljeća mogli očekivati izbore

Na ministarsko mjesto postavljena je Vesna Bratić, osoba koja nije iz Crne Gore?
Ona je rođena u Republici Srpskoj, dobila je crnogorsko državljanstvo prije nekoliko godina i samodeklarirani je četnik. Ona je ponosno istakla da je ženski četnik. Ona Borisa Dežulovića smatra ustaškim smećem te priželjkuje smrt Latinke Perović (opa. srpska povjesničarka i bivša političarka). Takva osoba je namjerno i programski postavljena na tako važnu funkciju jer su svjesni da su ta četiri ministarstva ključna za identitet jedne zemlje. Etnički inženjering koji se želi provesti kreće upravo od nasilnog akta ukidanja ministarstava, a nastavlja se nasilnim smjenjivanjima preko 400 direktora osnovnih i srednjih škola na čija je mjesta dovela ljude, kasnije se ispostavilo, koji slave i veličaju Ratka Mladića i ratne zločince iz Srbije.

Rekli ste ‘dovela’ ljude. Je li na ta mjesta postavila Crnogorce?
Nije. Provela je jednu vrstu etničkog čišćenja crnogorske prosvjete, kulture i znanosti. Ona je znala koga treba postaviti na te pozicije, a to su naši zemljaci koji prihvaćaju ideologiju ‘srpskog sveta’. I baš u takvoj situaciji mi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost smo se angažirali i krenuli u javno istupanje. Za razliku od ostalih naših institucija poput Univerziteta Crne Gore ili Akademije nauka ili intelektualaca koji su bili ljubimci prethodne vlasti koji su poslije izbora zašutjeli.

Znači vi ste u jednom intelektualnom smislu postali sjedište crnogorskog pokreta otpora?
U intelektualnom i civilizacijskom smislu, apsolutno da. I to nam se obilo o glavu tako što tri mjeseca nismo od ministrice Bratić dobili ni centa za fakultet koji nas zakonski i budžetski sljeduje. Pokušala je napraviti tu vrstu opstrukcije, međutim mi smo i tu uspjeli jer smo organizirali jedan zanimljiv prosvjed u iznimno teškim uvjetima zbog pandemije virusa i restrikcija. Pored toga smo u skladu s epidemiološkim mjerama napravili prosvjed i poslali jasnu poruku. Kad su uvidjeli koliko nam je javnost naklonjena u Crnoj Gori, ali i podršku koju smo dobili na međunarodnoj razini od intelektualaca iz regije i svijeta, kada je formiran Komitet za očuvanje Fakulteta na čelu s Andrew Baruch Wachtelom, oni su stali i u jednom danu nam isplatili sve zaostatke. Nakon toga, nisu javno vršili pritisak, ali nas konstantno sabotiraju pisanjem kaznenih prijava i opstrukcijom našeg rada. Nemamo nikakvu suradnju s crnogorskom vladom, ne odgovaraju na naše dopise i ponašaju se kao da ne postojimo. Zapravo smo potpuno izopćeni. Upravo zbog toga je teško biti profesor na Fakultetu, ali je s druge strane velika privilegija jer znaš da nisi sa samodeklariranim četnicima.

Crna Gora je u NATO-u, imali ste podršku Amerike. Kakva je situacija danas?
Zapadna veleposlanstva su nasjela na propagandu Crkve Srbije, njihovu umiljatu priču koju su iznosili tijekom litija, masovnih prosvjednih povorki. Čim su došli na vlast, njihove ekspoziture vratile su se na tvorničke postavke i upravo zbog toga čini mi se da sad polako uviđaju što se događa. Ključno u cijeloj priči su američki izbori i dolazak Bidena na vlast. Trump je zapostavio Balkan, nije se njime bavio čime je Crna Gora postala najveća žrtva jer je ona više od 20 godina radila na tom vanjskopolitičkom planu.
Ta podrška je bila uskraćena uoči prošlogodišnjih izbora, što se jasno vidi i po medijima, nismo bili tema, a njihovi veleposlanici su bili vrlo uslužni za jedan dio sadašnje vlasti. Pobjeda Bidena je to malo promijenila, osjeća se promjena, jer ne biste vjerovali u kakvoj je izolaciji Crna Gora bila od rujna prošle godine pa sve negdje do početka ožujka ove godine. Bilo je to mračno doba. Ja nemam previše godina, ali ne pamtim teže razdoblje. Jednostavno se nije znalo što se događa u zemlji, na ulicama su bili većinom ljudi koji su nosili četničke zastave, nacionalistička obilježja, prijetili ljudima druge vjere i nacije, a mediji su, koji su sad uz crnogorsku vlast, svaki vid otpora klasificirali kao intelektualce apanažiste koji podržavaju prethodnu korumpiranu vlast. Sad je to zbilja drukčije i zbog toga sam prognozirao kako neće proći previše vremena do izvanrednih izbora. Mislim da su i oni sami shvatili pogrešku, da naš ključan problem nije korupcija, kriminal i nepotizam nego hoće li Crna Gora biti oslonjena na Washington ili na Moskvu.

Spomenuli ste medije, koliko su objektivni u izvještavanju?
Danas nema televizije koja bi promovirala procrnogorsku i suverenističku priču. Pa čak ni javnog servisa u kojemu su nedavno izvršene menadžmentske i uredničke smjene te je sada pod kontrolom Vlade. Situacija je bolja s portalima. Ima nekoliko njih koji su pokazali da nisu spremni surađivati s ovakvom vlašću i oni su jedina tribina gdje možemo iznijeti kritičko mišljenje. Zbog toga trpe, povukli su im se sponzori, rade u vrlo teškim uvjetima i da nema tih portala i dnevne novine Pobjede koja je uspjela zadržati menadžment, tiražu i utjecaj, mi u Crnoj Gori ne bismo imali medija koji se bavi istraživačkim novinstvom i otkrivanju afera aktualne vlasti. Vlada je u velikoj prednosti jer ima i televizije i puno organiziraniju, kako se to moderno zove ‘armiju botova’ jer, kad uzmete brojke, Crnogorcima je vrlo teško nositi se s društvenim mrežama jer imamo svega 400 tisuća ljudi, protiv milijunskih vojski Vučićevih i Dodikovih botova i od njih se ne može doći do izražaja. A najveća ofenziva dolazi iz srbijanskih medija, kojima smo glavna tema otkako su propali pregovori oko Kosova.

ZNANSTVENI SKUP
Cetinski filološki dani
U Crnoj Gori postoji specifičan jezični problem. Naime, više od 150 godina Crna Gora je u smislu kulturnog kolonijalizma bila pod Beogradom i sve što je smatrano crnogorskim ekskluzivitetom predstavljano je ili kao separatizam ili nacionalizam. Tek šezdesetih godina 20. stoljeća se stvaraju elementarni uvjeti za stvaranje montenegristike, što je bilo razdoblje njenog znanstvenog utemeljenja. Međutim, i tada su postojali otpori i tek nakon obnove crnogorske nezavisnosti 2006. godine konačno su stvoreni uvjeti da se montenegristika izdigne na dostojniju razinu. Prije deset godina osnovan je Institut za crnogorski jezik i književnost koji će u vrlo kratkom razdoblju napraviti do sad u Crnoj Gori neviđenu znanstvenoistraživačku produkciju s preko 200 izdanja, i upriličiti nekoliko važnih simpozija. Na temelju tih dostignuća Institut se transformirao u Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Osnivanjem Fakulteta, svjesni svih problema na koje će montenegristika naići, zbog činjenice da postoje veliki otpori prema crnogorskom jeziku i etabliranju crnogorskog identiteta uopće, znali smo da je neophodno organizirati jedan sveslavistički forum na kojem bi sudjelovali stručnjaci i znanstvenici s međunarodnih katedri. Ove godine su održani treći Cetinski filološki dani i svake godine je program sve bolji, a tome svjedoči i sudjelovanje sudionika s četiri kontinenta. Sagledavajući ostale znanstvene skupove u Crnoj Gori, smatram da je ovaj na Cetinju doista na svjetskoj razini.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 8. rujna 2021.

Pročitajte još

NAJAVA RADOVA Tko je u petak bez struje?

Dulist

PRED VRATIMA JE PROMJENA VREMENA Za vikend pripremite ombrele

Dulist

Dubrovčanin Đuro Sessa na čelu Europske udruge sudaca

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija