Dubrovački arhitekt, izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Krunoslav Ivanišin, s kolegom Lulzimom Kabashijem, ponovno je nominiran za nagradu ‘Drago Galić’ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2020. godinu. Arhitektonski ured kojega je s Kabashijem osnovao 2003. godine u Zagrebu višestruko je nagrađivan. Izlagali su i na Venecijanskom Biennalu 2010. godine u paviljonu Crne Gore, a njihov potpis stoji i na važnim projektima u Dubrovniku kao što su garaža na Ilijinoj glavici te POS u Mokošici. Njihova ostvarenja stambene arhitekture bila su već tri puta nominirana za strukovnu nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata Drago Galić, a javna garaža sa športskom dvoranom na Ilijinoj glavici nagrađena je nacionalnom nagradom Cemex. Svoja razmišljanja o najnovijoj nominaciji, ali i arhitekturi Dubrovnika podijelio je Ivanišin s čitateljima DuLista.
Ponovno ste nominirani za strukovnu nagradu ‘Drago Galić’ i to za stambenu zgradu u Opatiji te Villu u pogledu u Svetom Jakovu. Koji su to elementi u projektiranju doveli do ovih nominacija?
To je stara nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata koja je prvobitno bila osmišljena za višestambene zgrade, ali se s vremenom počela dodjeljivati i za obiteljske kuće. Dodjeljuje se za izvrsnost u projektiranju, za invenciju u samom načinu, vrsti stanovanja ili u odnosu prema okolišu, rekao bih kontekstu. Neuobičajeno je biti nominiran za dva ostvarenja, a rekao bih da je kod oba riječ i o jednom i o drugome. Obje građevine su privatne investicije u zaštićenim dijelovima grada, na važnim mjestima, gdje ih svatko vidi te čine dio slike toga grada, mijenjaju tu sliku na bolje. U oba slučaja mislim da smo uspješno odgovorili na problem konteksta u već gotovom mjestu koje ima svoj identitet, gdje se zna kako se treba graditi, gdje ima vrijedne arhitekture, lijepog zelenila i bajnih pogleda.
U Opatiji je žiri pohvalio način ugradnje između vrtova i dviju prometnica, podjelu volumena zbog mekšeg uklapanja u kontekst i time stvaranje mikroambijenata okolo građevine i u njoj, tako da u samim stanovima dolazi do uspostavljanja slične, ali uvijek drukčije veze s vanjskim svijetom. Svaki stan je različit i prema unutra i prema vanka. U Svetom Jakovu su pohvalili uspostavljanje odnosa prema bližoj i daljoj okolini oblikovanjem krovova kao topografije odnosno nastavka reljefa, posljedica čega je snažan doživljaj prostora i gubitak granice između ‘unutra’ i ‘vanka’. Osobito smo počašćeni da su takvu organizaciju prostora usporedili s onom kod jednog od očeva moderne arhitekture, bečkog arhitekta Adolfa Loosa, ‘mediteranski Raumplan’. Zbog tog prožimanja s okolinom, mi smo tu građevinu nazvali ne ‘villa s pogledom’ nego ‘villa u pogledu’.
Vila u Svetom Jakovu nije baš naišla na odobravanje u samom Dubrovniku. Kako gledate na to i što biste odgovorili kritičarima?
Nemam što odgovoriti i nije točno da je naišla samo na neodobravanje. Znam puno ljudi kojima se ta kuća dopada, a drago mi je da se evo dopada i uvaženim kolegama, članovima žirija. Moj otac se kao student kupao ispod ville Malaparte na Capriju i tvrdi da je ova u Svetom Jakovu bolja.
Ipak, čule su se i kritike.
Normalno je da su nove stvari u svome okolišu pomalo čudne, možda čak opscene. To je stoga što su nove i neviđene, a ljudi su nostalgični za prošlim vremenima kad su bili lijepi i mladi, ponekad su i malo zavidni. Nije uvijek lako čitati na društvenim mrežama neukusne pogrde na svoj račun, ali čovjek s vremenom to prihvati kao normalan dio života. Ljudi se tu ogole do kraja, a meni je zapravo neugodno kad me hvale. Ima i komičnih situacija, tako je negdje pisalo da sam tu villu projektirao sa svojim japanskim partnerom. Valjda je nadahnuti pisac mislio da ti, njemu čudni oblici stižu iz Japana. Razne legende su se tu isprele.
Smatrate li da u Dubrovniku postoji neki otpor prema modernoj arhitekturi ili je nešto drugo posrijedi?
Ako pogledamo kako se gradi u Dubrovniku u zadnje vrijeme, normalno je da se kod ljudi pojavljuje otpor, samo što oni taj otpor ne znaju artikulirati pa njihovo nezadovoljstvo može biti instrumentalizirano. Ne znam bi li se to moglo nazvati otporom prema modernoj arhitekturi, jer takvu arhitekturu ne vidim. To teško da uopće spada pod imenicu arhitektura.
Nego?
Na fakultetu nas je profesor Magaš učio otprilike ovako: Kad se dijete dere, to jest zvuk, ali nije glazba. Kad ljudi nešto pišu ili govore, to jest tekst, ali nije literatura. Pa tako i kad ljudi nešto grade, to ne mora nužno biti arhitektura. To su goleme količine građevinskog materijala, krcato kvadrata, sve imaju uredne papire i sagrađene su po svih milijun odredbi GUP-a sa svim omjerima i koeficijentima, ali se teško mogu nazvati arhitekturom.
Znači, do toga smo došli u Dubrovniku?
Nije baš situacija slavna. I nije to problem samo Dubrovnika.
Kako gledate na današnji Dubrovnik koji je posljednjih godina pokleknuo pod teretom prekomjerne gradnje?
Nije gradnja prekomjerna nego je ružna. Nije problem što je nešto veliko, nego što tu od ljepote nema ni traga. Teško mi je reći zbog čega je ružnoća tako popularna, možda je posrijedi pohlepa.
Zbog toga se zapravo cijelo vrijeme upire prstom u investitore, koji, naravno žele maksimalnu iskorištenost radi prevrijednih kvadrata. Je li dio odgovornosti i na samim projektantima i koliko oni na to mogu utjecati?
Projektanti naravno mogu na to puno utjecati. Zato idu u školu, idu na fakultet koji je mukte u našoj državi pa su dužni tom narodu koji ih je školovao nešto i vratiti, tako da to što rade, lijepo rade. To je jako teško s postojećim urbanističkim kriterijima, ali se svejedno čovjek mora potruditi. Dubrovački GUP je poput nekog rebusa, s odredbama koje se tumače kruto i različito od prigode do prigode i od mjesta do mjesta. Ali ne može za sve biti kriv urbanistički plan, nešto je i na nama arhitektima koji projektiramo.
Možemo li onda reći da nam nedostaje kreativnosti u urbanizmu?
Urbanizam kao kategorija iz modernog doba više ne postoji. Nije Dubrovnik grad koji se gradi iznova, kojemu je potrebno da netko nacrta avenije i odredi kako će se širiti. Već je plan iz osamdesetih godina bio umobolan, antimediteranski plan, bolje da takvog plana nema. Ovo je Grad koji ima svoj oblik, ima vrlo jak reljef koji ga određuje: ogromno brdo iza, a sinje more ispred grada. Tu se više ne traže vehementni zahvati dugi kilometrima. Parcelu koju čovjek dobije za izgraditi, treba izgraditi skladno u bilo kojoj veličini, pogledati što je lijevo, što je desno, što se s te parcele vidi i odakle se ta parcela vidi. Ponovit ću, da nije problem u veličini nego u nedostatku ljepote. U idealnom svijetu uopće ne bi trebalo urbanističkih planova.
Trebaju li se arhitekti više angažirati kod prostornog planiranja, ali i kod ukazivanja na problematične stvari u prostoru? Imamo posljednji primjer izmjena GUP-a u koje se uključilo Društvo arhitekata, jesu li trebali ranije reagirati?
Uvijek je Društvo arhitekata moglo biti i bilo u to uključeno. Nekad davno kad sam ja bio predsjednik DAD-a davali smo prijedloge, od kojih su se neki i uvažili. A bilo je i sumanutih prijedloga, za koje bi se nekome moglo učiniti da su u vezi s interesima predlagača i njihovih projekata. Čuo sam da je Društvo arhitekata sada uključeno u izmjene plana, o tome malo znam i mogu se samo nadati da će izaći na dobro. Kolega Benić koji je predsjednik Društva je vrlo dobronamjeran i pametan.
Pokreću se i nove izmjene GUP-a u kojeg će se implementirati konzervatorska podloga za buffer zonu, što će to donijeti Dubrovniku?
Po meni je nešto čudno s društvom koje sebe ne smatra dovoljno zrelim da samo regulira što hoće, a što neće, nego to prepušta nekome u Parizu. Kako će neki birokrat u Parizu znati je li dobro to što ja crtam ili nije? Koga će nazvati i pitati za mišljenje? Imamo mi službe koje bi to trebale kontrolirati, koje su za to nadležne i koje su to u stanju. Ako će ta buffer zona njima učvrstiti autoritet, to će biti dobro. Ali moguće je i da time dobijemo samo još jednu prepreku koju treba preskočiti, još dopisa, još gubljenja vremena i novca.
Dubrovnik ima problema i s prometnom infrastrukturom pa i nedostatkom parkirnih mjesta.
Garaža koju ste projektirali prvi je i za sad posljednjih takav objekt. Mogu li garaže pomoći prometnom rasterećenju?
Tome i služe. Ni garaža na Ilijinoj glavici nije bila baš dočekana s nekom velikom ljubavlju, ali je ispunila svoju svrhu. Jedno vrijeme je bila zapuštena, ali sad se dobro održava. Stanujem poviše nje i imam mnoge fotografije koje svjedoče kako je taj dio grada u kolovozu izgledao prije njene gradnje. Imali smo permanentnu kolonu autobusa i auta, ne znam sjećaju li se ljudi toga, a danas se promet i usred ljeta normalno odvija. Ona je bila potrebna gradu. Jednom prilikom, zvao me jedan prijatelj, kolega iz Madrida, koji je sad profesor u Berlinu, da mi reče kako je njegov student bio u Dubrovniku i pričao mu o divnoj garaži, pa kad je saznao da njegov profesor pozna arhitekta, tražio je moju e-adresu da mi napiše o tome. I dobio sam to pismo. Sjećam se i druge prigode u Veneciji, na Bijenalu arhitekture na kojem se okupi puno naših kolega iz cijeloga svijeta. Jednu večer, u neformalnom razgovoru uz piće s kolegama na Campo Santa Margherita, jedan mladi venecijanski arhitekt mi je, kad je čuo da sam iz Dubrovnika, rekao da mi tamo imamo divnu garažu. ‘Našu garažu’, odgovorio sam. To je divno, takva slučajna priznanja vrjednija su od nagrada. A Venecija je upravo grad sa sličnim problemom kao Dubrovnik koji je davnih dana riješen tako da je sagrađena garaža na samom ulazu u grad. Sad ih ima puno takvih, ali na početku je bila jedna. Ljudi se tu parkiraju i dalje idu barkama i gondulama.
Trebamo li ih onda i mi graditi izvan grada ili i u samome gradu?
Kad bismo imali fantastičan javni prijevoz, mogle bi garaže biti i dalje od centra grada. U suprotnome bi bilo bolje da su bliže centru, a ova na Ilijinoj glavici dovoljno je blizu. To je garaža velikog kapaciteta i možda bi još jedna nešto manja bila dovoljna za potrebe povijesne jezgre.
Tu je nikad realizirani Centar Iza Grada.
On bi sigurno bio koristan. Ako pogledamo predio iza Grada, bilo bi sigurno bolje da je današnjih parkirališnih mjesta dvostruko ili trostruko više, a promet bi i dalje tekao. Pravi problem predstavlja zagušenje tog toka vozila na Pilama s puno autobusa, a ne promet osobnih automobila. Predvorje Grada izgleda kao provincijski kolodvor.
Radili ste i POS stanove u Mokošici. Koliko ste zadovoljan svojim prisustvom i angažmanom u gradu?
Sve što smo u Dubrovniku napravili, dobro smo napravili. Mogli smo napraviti naravno i više, ali treba previše vremena da bi se neki projekt napravio, odnosno da bi se za njega dobila dozvola. Teže je graditi u Dubrovniku nego u ostatku Hrvatske.
Zašto?
Ne znam. Za ishoditi građevinsku dozvolu treba nam neusporedivo više vremena nego u bilo kojem drugom mjestu u Hrvatskoj i to je velika muka, zna trajati godinama. Kako je drugim kolegama, ne znam pouzdano. Neki misle kao i ja, a mislim da ima i takvih kojima to ide puno brže, k’o voda. Neki kolege koji pokušavaju nešto projektirati u Dubrovniku mi govore, ‘lako tebi, ti si iz Dubrovnika’, a stvari su naopake, upravo obrnute od toga. Pretjerivanje s ovim i onim zahtjevima, izmjenama, dopunama, suglasnostima, na kraju šteti domaćim ljudima. Velike face nađu načina.
Jeste li se javljali na još neke javne natječaje za javne sadržaje?
Ne volim baš natječaje. U našem poslu imate jednu neobičnu stvar, a to je da ako se odlučite ići na natječaj velika je šansa da rezultat svega bude nula, a u to ste uložili i znanje i talent i trud i golemo vrijeme. Čovjek može raditi natječaj ili ako ima mnogo vremena pa ne zna što će, ili ako je riječ o nekom jako lijepom mjestu i zanimljivom zadatku pa ćete se žrtvovati, investirati u vjetar umjesto da zaradite, s velikom šansom da ništa ne dobijete. Treći prihvatljiv slučaj je da radite natječaj kad su u žiriju ljudi koje cijenite i stalo vam je do njihovog mišljenja pa vjerujete da će prepoznati to što nacrtate. I projektu ove ville u Svetom Jakovu prethodio je privatni natječaj. Ipak, većina stvari se gradi bez natječaja i to je normalno. To su u Dubrovniku privatne investicije u višestambene zgrade sa stanovima ili apartmanima, svejedno, ali i od njih treba učiniti lijepi grad. I Grad u zidinama uglavnom je sačinjen iz stambenih zgrada, na Stradunu su skoro sve kuće stambene s lokalima u prizemljima. Tek na to dođu veliki spomenici, javne građevine smještene na istaknutim mjestima ili u prazninama između tih običnih, a opet lijepih kuća.
Imaju li dubrovački arhitekti izvan grada dovoljno prilika za stavljanje potpisa na javne građevine u Dubrovniku?
Ima takvih prilika, možda ne dovoljno, ali ih ipak ima. Ne mislim da je za kvalitetu arhitekture presudno je li neka građevina javna ili privatna. I u privatnim investicijama može se postići lijepa arhitektura.
Možete li izdvojiti najdraži projekt?
Villa u Svetom Jakovu za nas je jako važan projekt. To je prije svega senzacionalno mjesto. Uz to, investitori su htjeli da im se tako nešto lijepo napravi, dali su nam da radimo bez velikih ograničenja i hvala im na toj prilici. Stanovao sam u Zlatnom potoku i kao dijete sam u Sveti Jakov išao nedjeljom na misu pa jako dobro poznam taj kraj, baš kao i okoliš garaže na Ilinoj glavici gdje sam išao u osnovnu školu do četvrtog razreda. To su meni vrlo bliska mjesta. I u Svetom Jakovu i na Ilinoj glavici su ishođenje dozvola i gradnja trajali dugo, ali isplatilo se. Lijepo mi je danas prolaziti pokraj tih mjesta, a možda će jednog dana netko tuda proći i s ponosom reći, ‘ovo je moj prađedo projektirao’.
Osjećate li i Vi koronakrizu? Neke investicije su u Dubrovniku ipak stale.
Naš ured ne, ali ako ovakvo stanje potraje, tko zna što će biti. Za sad štete nismo imali, nadam se da će tako i ostati. Ako je u Dubrovniku stala gradnja, možda je tomu razlog prevelika količina izgrađenih stvari. Možda je vrijeme da se malo zastane i promisli o svemu, a problem je što je u našem društvu gradnja jako važna i ne smije stati. Imamo te nesretne turiste i gradnju. I što će ljudi ako ostvare višak vrijednosti? Jedino gdje mogu uložiti su nekretnine i zato se toliko tih kuća gradi. I dobro je da se gradi jer se tako novac, za koji eto tvrde da teče i da se oplođuje, ipak zaustavi u nečemu čvrstom i trajnom. U Dubrovniku i u cijeloj našoj državi postoji kod ljudi nekakva odbojnost prema onima koji grade i investiraju, a to nije dobro. Postoji mržnja prema poduzetnicima, ljudima koji zarađuju, kao da smo još u propalom režimu. Naravno da su pri gradnji na koristi investitori, ali i mnogi drugi su na koristi jer netko to treba sagraditi, održavati, brinuti se za zelenilo… a nisu svi sami sposobni biti poduzetnici. Ljudi koji rade plaćaju ogroman porez iz kojega se financira obrazovanje, ceste, gradska uprava. Svi od toga mogu lijepo zaraditi, samo stvari trebaju biti ljepše, očekivanja veća ne u financijskom nego u estetskom smislu. Problem je dakle estetski. Mi se s jednakom pažnjom posvetimo projektu ma gdje i za koje pare on bio, u Dubrovniku ili na bilo kojem drugom mjestu. Svako mjesto na ovom svijetu je dobro i može ga se još boljim napraviti. Pa i ta stijena na kojoj je Dubrovnik sagrađen je sigurno bila lijepa i prije Dubrovnika, ali je sad još ljepša i ljudi ne dolaze gledati tu stijenu nego grad na njoj. Kao primjer navest ću POS. U Mokošicu prije toga nisam puno zalazio, premda se tamo u blizini rodio moj prađedo i generacije prije njega. Tijekom projektiranja i gradnje sam uvidio da je to vrlo ugodno mjesto za život s fantastičnom mikroklimom. Zato smo i projektirali velike lođe i stubišta, da postoje raskošni zajednički prostori za interakciju stanovnika i dječju igru. Kad smo projektirali to naselje, uvijek mi je na pameti bilo kako smo se mi kao djeca u Zlatnom potoku igrali oko zgrada te sam smatrao da tako treba projektirati i ovo naselje, da se može trčati kroz ta stubišta, gore, dolje, sakrivati iza kuća. To malo naselje je dovoljno zatvoreno u sebe da se djeca slobodno mogu igrati vanka i danas kad su oko djece preveliki strah i briga.
Na čemu sad radite?
Radimo na hotelu usred Zagreba, u Praškoj ulici nedaleko od Trga bana Jelačića, koji je jako lijepo uklopljen u kontekst. U betonu je sve završeno, upravo se rade pročelje, krov i interijer. Na Draču, u Općini Janjina projektirali smo uređenje obale i u Pločama ishodili građevinsku dozvolu za mjesec dana. Taj me projekt jako veseli i htio bih da se što prije ostvari, to je opet mjesto odakle potječem i gdje ljetujem čitav život. Projektiramo razne stvari pa i u Dubrovniku. Ako Bog da, uskoro će biti novih gradilišta. Graditi se mora!
Iz tiskanog izdanja DuLista od 31. ožujka 2021.