DuList IN

RAZGOVOR: INES TRIČKOVIĆ Najbolji savjet dao mi je Oliver, a pjevanjem na ulici shvatila sam koliko sam jaka

Za glazbenike je ova godina bila posebno izazovna, obzirom da su zbog pandemije koronavirusa brojni koncerti odgođeni ili otkazani, a projekti stavljeni sa strane. Iza Dubrovkinje Ines Tričković, naše renomirane i svjetski priznate jazz glazbenice isto je takvo razdoblje, no polako se vraća nastupima na glazbenoj sceni. Ovu će godinu zasigurno pamtiti po posebnom događaju, a to je izgovaranje sudbonosnog ‘da’ njenom Božidaru, najboljem čovjeku na svijetu. O svemu tome, pa i o budućim izazovima te projektima, porazgovali smo s Ines Tričković u novom broju DuLista.

U sklopu Good Food Festivala održat ćete koncert u Lazaretima. Možete li nam reći nešto malo više o njemu i tko će sudjelovati s Vama? Veselite li se koncertu?

Sa svojom sjajnom produkcijom, bez kojih nema ništa, Anđelom i Ksenijom Matić iz Event Laba, već petu godinu zaredom radim moj tradicionalni Dubrovački koncert, a ovaj put u suradnji s Turističkom zajednicom grada Dubrovnika i Good Food Festivalom, što me jako veseli. Riječ je o mom starom projektu s albuma ‘Runjić in Blue’ za kojeg smo dobili Porina, točnije za izvedbu godine, za skladbu Lamento. To su sve renomirani i izvrsni hrvatski jazz glazbenici i jedni od naših zaista najboljih izvođača – jazz klavirist Hrvoje Galler, naš legendarni bubnjar Krunoslav Levačić, trombonist i aranžer Luka Žužić, saksofonist Grgur Savić te Zvonimir Šestak na kontrabasu. Jednostavno, ekipa za 10!

Za ovu će godinu brojni reći kako im i nije bila baš najbolja, no za Vas je sigurno bila posebno draga. Krajem kolovoza ste rekli sudbonosno ‘Da’, kako ste jednom istaknuli, ‘najboljem čovjeku na svijetu’? Čestitke! Kako biste opisali taj dan i što nam možete reći o Božidaru?

Mogu samo reći da smo presretni i da je taj naš dan zaista bio intiman i dirljiv, vrlo skroman, proveden s kumovima i roditeljima, baš onako – samo za nas. A, o mom suprugu mogu samo reći da je zaista jedna od najboljih osoba koje poznajem. Duhovit, zabavan, odgovoran, miran, mudar, muškarac kakav pravi muškarac treba biti – jak, sposoban, vrijedan… I još puno puno toga – moj i najbolji.

No, moramo se osvrnuti ipak na pandemiju te lockdown. Kako je sve to utjecalo na Vas, ali i na Vaše poslovanje?

Da, naravno da je utjecalo. Sve su turneje otkazane, više od dvadeset dogovorenih internacionalnih nastupa, snimanje, jedan veliki ugovor, suradnja s hongkonškom filharminijom, Montreux jazz festival i još mnogo toga, ali što se može. Ovu godinu sam odlučila više raditi online s mojim studentima diljem svijeta, držati terapeutsko pjevanje i moje regularne lekcije pjevanja. Gledajte, nisam stala raditi doslovno dvadeset godina tako da ima i puno dobroga u svemu ovome. Vrijeme i mir za privatan život.

A, je li Lokrum i dalje Vaše glavno mjesto za mir i odmor? Kakve Vas najdraža sjećanja vežu za ovaj otok?

Obožavam Lokrum, nadohvat je ruke, a odmori ti dušu i tijelo. Na Lokrumu sam prvi put bila s dvadeset dana, tamo sam naučila plivati, hodati, hvatati hobe, roniti i skakati. To je mojoj familiji zaista bio dom, a tako i meni. I danas kada otputujem na duže razdoblje, u sebi imam jedino nostalgiju za Lokrumom.

Jedno ste vrijeme živjeli u Zagrebu, među ostalim ste svirali i na ulici? Kakvo je to za Vas bilo iskustvo?

Pjevala sam na ulici – acapellu, jazz standarde tijekom prve zime u Zagrebu, ukupno šest mjeseci. Iskustvo je bilo jedno od najtežih, posebno za izdržati po toj zimi, ali neopisivo osnažujuće razdoblje, gdje sam shvatila koliko sam dobra i koliko sam jaka.

Bili ste i dio ‘Crvenih noseva’? Znate li i dalje zažonglirati?

O, da (smijeh). Obožavam taj svijet, žongliranje se ne može zaboraviti, ponekad se malo opet uhvatim vježbati, a rad kao klaun u dječjim bolnicama s Crvenim Nosevima je neopisiv. Tri godine sam radila s njima. Tu sam naučila toliko puno toga, i o životu, i o pjevanju. Ja sam bila u prvoj postavi Crvenih Noseva u Hrvatskoj, od samih početaka. I prva žena u Hrvatskoj u Crvenim nosevima.

Nedavno ste nastupili na manifestaciji sjećanja ‘Trag u beskraju’ na Olivera Dragojevića. Rijetki znaju kako ste Vi nećakinja nikad prežaljenog glazbenika. Kako je on utjecao na Vas i sjećate li se nekih njegovih riječi?

On je prvenstveno meni bio moj ujak, moj dundo, a tek onda javna osoba i pjevač. Utjecao je strašno puno svojom uvijek podrškom punom ljubavi za ono što radim. Utjecao je svojim primjerom, svojim radom, svojom predanošću i genijalnošću. A jedan od najboljih savjeta koje mi je dao je bio ‘nema ti mala para od jazza u nas, moraš ići vanka’. Tako sam i napravila.

A kad biste se vratili na početak svoje karijere, što biste poručili tada mladoj Ines?

Uh, dobro pitanje. Pa iskreno samo bi si rekla, ‘ne brini, doći će sve na svoje’, kako i je te bi si savjetovala da odem iz Dubrovnika još i ranije nego što sam bila otišla.

Biste li možda ponovili projekt kao što je ‘Runjić in Blue’, ali da je u pitanju neki drugi autor? Možda i Oliver?

Pa nisam o tome razmišljala. Meni je još emotivno teško pjevati njegove pjesme, stalno čujem onda u glavi njega, i njegov glas, i onda krenu sjećanja, sjećanja i suze… Ali, tko zna – možda jednom! Trenutno sam preopkupirana posljednjim projektom koji sam napravila, a to je Homage to Erik Satie, gdje sam uzela Satijeva klasična instrumentalna djela i napisala riječi te inicirala dva projekta iz toga, jedan s klasičnim kvartetom (Goran Končar violina, Zvjezdan Ružić klavir i Ljerka Končar Gamulin violončelo) te jedan s Orkestralnim aranžmanima djela. Tako da su prvi put u povijesti djela iz opusa Gnossienne od Erik Satiea orkestrirana te pjevana. Naravno, sve je kombinacija jazza i klasike.

U skorijoj Vas budućnosti čeka i angažman u predstavi u našem teatru. O čemu se radi?

Tako je, radi se o dvije predstave. Jedna je, uskoro nadolazeća predstava, ‘Tramvaj zvan žudnja’. Baš sam presretna što ću biti dio ekipe. I neću vam otkriti detalje uloge, to morate jednostavno doći vidjeti sami! Jako je uzbudljivo i snažno! I za dogodine je najavljena Nalješkovićeva ‘Peta Komedija’, u režiji naše Srđane Šimunović gdje glumim i pjevam jednog lika koji je kao krojen po meni. Također je riječ o uzbudljivom projektu i jako me veseli. Vidjet ćete me u jednoj nesvakidašnjoj i otkačenoj ulozi.

Kad ćete opet u Kinu i biste li se preselili tamo opet s Božidarom? Nedostaje li Vam život na Dalekom istoku te Vaše profesionalno djelovanje na tom području? Planirate li tamo organizirati neke projekte?

Trebala sam tamo biti već u dva navrata, ali zbog globalne situacije, trenutno smo sada u Gradu. Preselila bih se bez problema opet, bilo kamo, a pogotovo u Kinu, koji mi je de facto drugi dom. Naravno, ako bi i meni i njemu to bio gust i prilika. Mislim da se treba gibati i živjeti na više mjesta. Dok nije došla ova globalna pandemija, ja sam pola godine bila tamo, a ostatak u Dubrovniku. To se sada promjenilo, ali čim se stabilizira situacija, opet će biti otprilike takva dinamika. Već dogovaram nastupe za iduću godinu i regularne turneje u Makau, Hong Kongu i Jugoističnoj Aziji. Stvarno volim Aziju, živjela sam tamo ipak pet godina i ostvarila puno posla, kontakata, nastupa, a predajem i kao gost u renomiranoj jazz školi u milijunskom gradu Zhuhaiu. Prekrasan je to grad, malo u stilu Miamia, na moru, ima dobru hranu, lijepe plaže, otoke, toplu klimu i puno jazza.

REPERTOAR OD 1800 PJESAMA

Koja Vam je najdraža pjesma, a koji Vam je pak koncert ostao u sjećanju koji ste izveli tijekom karijere?

Nemam najdražu pjesmu jer ih previše ulazi u tu kategoriju. Moj repertoar se sastoji od jedno 1800 pjesama pa stvarno ne mogu zaboraviti. A što se koncerata tiče, svakako bih izdvojila koncert u Carnegie Hallu u New Yorku, zatim koncert s Aaron Goldbergom također u New Yorku, zatim ovogodišnji koncert u Vela Luci za Olivera, Hong Kong jazz festival, Jazzarella jazz festival u Zagrebu, veliki koncert za Lamborghini u Makau, Izrael jazz festival… Ma ima toga tona (smijeh).

U ŠUMI NA VRHU PLANINE Možete li nam opisati Vaš dan koji je stvoren samo za opuštanje?

Jeste spremni? U redu, udahnite duboko i izdahnite. Još jednom… E sad, zamislite da ste u šumi na vrhu planine, kuća je zametena snijegom, a vi ste ispred kamina, čuje se pucketanje vatre i miris toplog štrudela. Stol za šah i u pozadini Chet Baker svira. Tako otprilike (smijeh).

Foto: Jon Enoch za American Airlines

Iz tiskanog izdanja DuLista od 23. rujna 2020.

Pročitajte još

DR. ANA BEKIĆ O ESTETSKIM KOREKCIJAMA Dubrovkinje vole neprimjetne zahvate

Maria Prkut

‘VOLIM OVAJ ČAROBNI GRAD’ Goran Višnjić nije propustio s kolegom Boškovićem popiti piće u Antuninskoj ulici

Dulist

Razgovor s Helenom Janjušević, talentiranom Puljankom koja je radila koreografije za Albinu, Indiru, Dina Merlina…

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija