Svako peto dijete u Hrvatskoj žrtva je seksualnog zlostavljanja. Njih 16 do 25 posto trpi fizičko nasilje, a 20 do 25 emocionalno. Najčešći počinitelji upravo su roditelji. Kod seksualnog oni čine jednu trećinu, polovina su bliski rod obitelji, a tek deset posto su ih djeci nepoznate osobe. Baviti se zlostavljanom djecom nije ugodno jer su vrlo često sami stručnjaci izloženi prijetnjama, nerijetki koji sumnjaju na patnju radije okreću leđa kako ne bi trpjeli ‘rešetanja’ nadležnih službi, medija i komentatora na društvenim mrežama. Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom, Gordana Buljan Flander, psihologinja i psihoterepeutkinja te osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci Hrabri telefon, odlučna je u svojoj borbi za prava naših najmlađi. S njom smo porazgovarali o porastu sextinga među djecom, vršnjačkom nasilju te je li moguća rehabilitacija seksualnih zlostavljača.
Kraj je školske godine. Zapravo je već druga tijekom koje su djeca bila prisiljena pratiti nastavu online. Je li porastao broj zloupotrebe društvenih mreža u svrhu vršnjačkog nasilja?
Ono što pokazuju službene statistike je da se smanjilo nasilje uživo. Što je i logično s obzirom da su djeca veliki dio vremena imala školu online. Međutim, sve svjetske organizacije za zaštitu djece upozoravaju da se povećava nasilje i seksualno zlostavljanje putem Interneta. Ona su po cijeli dan, a nekad i noć na Internetu. Izložena su raznim stresovima vezanim uz pandemiju, a u nekim krajevima i uz potres. Socijalno su izolirana i frustrirana pa češće traže prijateljstva putem društvenih mreža gdje su izložena groomingu, dakle zavođenju pa i sextingu. Traži ih se da šalju svoje seksualno eksplicitne fotografije i videe. Nakon toga su izloženi ucjenjivanju da pošalju još eksplicitnije sadržaje jer će inače obavijestiti njihove roditelje. Prije same pandemije, naše istraživanje 2019. je pokazalo da je 60 posto djece u Hrvatskoj je uključeno u sexting, dakle oni primaju ili šalju svoje ili prosljeđuju tuđe seksualno eksplicitne fotografije i videe. Očekujem da je ta pojava povećana. Isto tako, prije pandemije, 60 posto djece je doživljavalo neki oblik cyber bullinga. S obzirom da nije bilo škole i npr. treninga, djeca to ne prijavljuju kao što bi možda inače ili bi to nastavnici, treneri te ostali stručnjaci vidjeli pa bi im se djeca povjerila. Očekujem i da će se u brojkama taj porast pokazati kad škola krene uživo.
Jasno je kako kao roditelj ne možete imati čitavih 24 sata kontrolu nad svojim djetetom. Međutim, što biste im savjetovali kako im pristupiti?
Roditelji su uvijek prvi prirodni pomagači djeci i zato je vrlo bitno kako se oni ponašaju na društvenim mrežama – komuniciraju li s nepoznatim osobama i stavljaju li svoje neprimjerene fotografije. U manjoj dobi roditelji su role modeli, modeli za identifikaciju, ako oni stavljaju obnažene dječje fotografije, onda zaista ne mogu tražiti od djece da to ne rade. U kasnijoj dobi kontrola neće pomoći. Mi ne možemo adolescenta kontrolirati, ali možemo razvijati kritičnost i medijsku pismenost. Dakle, ako sad pročitaju ovaj vaš članak i vide podatke o sextingu, to je prilika da s adolescentom ili djetetom koje je već peti ili šesti razred započnu temu poznaju li nekoga kome se takvo nešto dogodilo, što oni misle o tome i koje su opasnosti. Na stranicama naše poliklinke mogu pogledati kako se ponašati u situacijama kad dobijete takav sadržaj i što s njim napraviti. Jako je važno da roditelji pokažu interes za dječje online aktivnosti. Radila sam s tisućama djece i roditelja te su mi vrlo često rekli da se oni ne razumiju u kompujtere i društvene mreže pa se zato u taj dio njihovog života ne petljaju. To nije dobro jer se mi odrasli bolje razumijemo u život i znamo da je stranac online jednak kao onaj u kafiću. Voljela bih da roditelji znaju jedan podatak, a to je da smo mi u istraživanju 2013. otkrili da se osam posto djece odlučuje na susret s osobom koju je upoznalo samo online. Godine 2019. se pokazalo da ih je 35 posto, što znači više nego svaki treći. Djeca su sve više sklona takvim rizičnim ponašanjima, posebno adolescenti. Inače je adolescencija razdoblje kada mladi traže uzbuđenje. To je normalno i razvojno. Takvi smo bili mi i takve će biti sve buduće generacije. Međutim, sada su izazovi puno veći i vrlo je bitno da roditelji budu uključeni u njihove online živote iako ne znaju puno o tehnologiji. Ako ih interesira s kim idu na kupanje, onda ih zaista mora i interesirati s kim se druže na Internetu jer kod njih više nema razlike između virtualnog i stvarnog.
Kad je trenutak za obratiti se nadležnoj policijskoj postaji?
Ukoliko roditelji uoče da je dijete izloženo cyber bullingu ili bullingu uživo postoji red button na stranicama policijskih uprava gdje oni mogu online prijaviti to zlostavljanje. Jednako tako, ako uoče da komuniciraju neprimjereno s nekom osobom – bilo vršnjakom ili odraslim te da je ta komunikacija seksualizirana, a dijete je maloljetno, u svakom slučaju se treba obratiti policiji, a ne bi bilo loše i nadležnom centru za socijalnu skrb. Ono što vidim kao problem, jer dosta radim u školama, je da se djeca često i obraćaju nekom, ali im nastavnici i stručne službe u školi kažu da ako se nešto događa online, onda im ne mogu pomoći. To je neprihvatljivo.
Nadležni, kao što ste sami rekli, često ne reagiraju pravovremeno. Srećom, ukida se zastara na spolno iskorištavanje djece. Kako pozdravljate tu dopunu kaznenog zakona?
Snažno je pozdravljam. Nagledala sam se slučaja u kojima djeca nisu doživjela satisfakciju da seksualni zlostavljač bude presuđen i znao je dobiti kaznu rada za opće dobro, uvjetnu ili neku nisku pa je nakon toga živio normalno. Djeca koja su doživjela traume nisu mogla nastaviti normalno cijeli život. Znale su mi se javljati gospođe od 70 do 80 godina kako bi mi prije nego što umru rekle što su doživjele i kakav su život zbog toga imale. Tvrdim da seksualno zlostavljanje nije problem koji će proći s odrastanjem. Posljedice znaju biti dugoročne i cjeloživotne. Žrtve seksualnog zlostavljanja su u većem riziku od suicida nego druge. Vrlo često su toliko mrtve iznutra pa žele da taj život završi i na fizičkom planu. Zato trebaju podršku ne samo struke u smislu tretmana, nego i društva da im ono pokaže da validiraju te znaju da je ta trauma užasna, kako podržavaju da onaj koji je to napravio snosi posljedice za svoje ponašanje jer je ono neprihvatljivo i neće dopustiti da se ono dogodi još nekome. Iz istraživanja znamo da jedan seksualni zlostavljač u prosjeku ima 50 žrtava. Također, poznato je da je prosjek vremena razotkrivanja, dakle od trenutka kad se zlostavljanje događalo do toga kad se žrtva povjerila, 10 do 15 godina. Žrtve se boje da im se neće vjerovati i da će biti osuđivane. Imaju osjećaj srama i krivnje te kad progovore, vrlo često u medijima dožive upravo ono čega se boje, a to je da su sami krivi i odgovorni. Takvo nešto društvo ne smije dozvoliti.
U posljednje vrijeme prijave seksualnog zlostavljanja djece su učestalije. Je li ispravno zaključiti da je ono uz zlostavljanje žena poraslo?
Dobro ste to uočili. Dogodio se tzv. pandemijski paradoks. Mjere koje su dane kako bi se sačuvala zdravstvena sigurnost, zapravo su dovele do toga da su izolacija i zatvorenost u kući izazvale da je iza zatvorenih vrata povećano nasilje. Prema svim svjetskim pokazateljima pa i našeg Ministarstva unutarnjih poslova narastao je broj kaznenih djela povrede djetetovih prava. U ovoj godini prijave nasilja nad djecom veće su za sto posto u odnosu na lani što ne znači da se ono sad događalo, nego se zbog lockdowna djeca nisu imala kome obratiti. Kad završi pandemija, vjerujem da će ih biti još više.
Znači li to da smo kao društvo osvješteniji?
Bavim se zaštitom djece 40 godina i u svojoj karijeri sam radila barem s 1700 žrtava seksualnog zlostavljanja. Sad im se ipak više pomaže. Kazne jesu predviđene da budu duže i oštrije, međutim ono što me brine i frustrira je da su stručnjaci prije 20-ak godina imali više etuzijazma raditi s tom djecom, reagirati i prijavljivati. Danas mi se čini da su opet počeli okretati glavu jer ne žele imati posla sa zlostavljačima, sustavom te prozivanjem u medijima i na društvenim mrežama. Događa se da mi koji prijavljujemo se stalno moramo očitovati i objašnjavati zašto smo to napravili, a oni koji okrenu glavu nikome ne moraju odgovarati zašto nisu. Odgovorno tvrdim da oni koji uoče i sumnjaju, a ne reagiraju su sudionici u zločinu.
Mnogi kažu kako ključ zaustavljanja seksualnog nasilja nad djecom nije samo prevencija i kažnjavanje, nego i liječenje počinitelja. Je li njihova rehabilitacija uopće moguća?
Ni jedna kazna nije primjerena patnjama koje dijete proživljava. Iako, mi imamo dobre zakone pa uopće nije pitanje njihove promjene nego primjene. U Americi sam bila na praksi prilikom čega sam mjesec i pol dana radila u jednom zatvoru u Oklahomi tretman seksualnih zlostavljača djece. Tretman traje tri godine i stručnjaci obavještavaju sud je li on polučio rezultate. Ako nije, sud nalaže novi ciklus trogodišnjeg tretmana. U zatvoru gdje sam ja radila najniža kazna je bila 15 godina, a polovica zatvorenika od njih dvjesto je služila doživotnu. Velika je razlika bila između onih koji su prošli tretman i onih koji nisu u smislu da su svjesni što rade djetetu te da ne racionaliziraju i ne opravdavaju svoje postupke. Inače, njima tretman ne smanjuje kaznu. Ja se zalažem da se uz kažnjavanje koje mora biti primjereno djelu i teškoćama koje su proizvele kod djeteta, ne mogu govoriti o godinama jer nisam sudac niti pravnik, provodi i tretman. To je poremećaj nagona koji se ne može izliječiti, ali se može staviti pod kontrolu. Ako zaista želimo zaštiti buduće žrtve, potrebne su adekvatne kazne da bi i djeci bila poruka kriv je onaj koji je to napravio. Djeca se često sama osjećaju kriva pa radim terapijsku antiterapiju prilikom koje im govorim da oni nisu odgovorni, a sustav zlostavljača oslobodi ili mu da malu kaznu. Jako je bitno i da se poštuje zakon prijavljivanja. Kad netko sumnja da se takve stvari događaju, dužan je i obvezan reagirati. Ako to ne napravi može biti kažnjen kaznom zakona do tri godine. Ne znam niti jednog stručnjaka koji je kažnjen. Moramo početi i to primjenjivati.
Foto: Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, knjiga ‘Zlostavljanje i zanemarivanje djece’, Gordana Buljan – Flander i Dubravka Kocijan – Hericgonja
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 16. lipnja 2021.