Kultura

UMJETNICA IRIS LOBAŠ KUKAVIČIĆ Počeli smo se pretvarati u masu bez identiteta

Nakon mjeseci šutnje dubrovačka likovna scena konačno je ‘propjevala’. Obilje događanja ispunja tjedne ispred nas i s pouzdanjem možemo reći kako je karantena uslijed pandemije koronavirusa, izuzev onog financijskog dijela, mnogim umjetnicima djelovala na dobrobit. Proširili su svoje opuse, usvojili nove vještine, preispitali dosadašnje tendencije… Izložba, odnosno multimedijalno događanje, svakako vrijedno spomena, a kojem ni prethodno nismo mogli često svjedočiti je ono dubrovačke likovne umjetnice Iris Lobaš Kukavičić koja je u ponedjeljak u prostoru između untarnjih i vanjskih Vrata od Pila postavila svojih 12 skulptura nastalih većinom u radoblju lockdowna. Njih je pratila animirana projekcija na dubrovačkim mirima te, naravno, zvučna kulisa koja je zaintrigirala brojne prolaznike da zastanu i upitaju se ‘Odakle dolazimo?, Što smo mi?, Kamo idemo?’. S ovom autoricom statue Pozitivca DuLista razgovarali smo o tijeku samog stvaralačkog proces.

Kako je nastajala izložba?
Multimedijalna ambijentalna instalacija ‘Odakle dolazimo?, Što smo mi?, Kamo idemo?’, razvijala se u posljednje dvije godine. Krenula sam s idejom Dubrovnika koji je u to vrijeme živio na uobičajen način. Izmjenjivali su se milijuni, tisuće i stotine posjetitelja te smo brojali vrlo uspješne rezultate. Međutim, cijelo to vrijeme činilo mi se kao da ljudi počinju gubiti svoju osobnost i pretvaraju se u masu bez identiteta koja besciljno luta, ponekad bez pravog saznanja gdje se nalazi i gdje točno ide. To me potaklo na oblikovanje stiliziranih skulptura od drva, lišenih osobnosti koje samo svojom gestom ili nekom naznakom otkrivaju da je riječ o ljudima koje možemo susresti u butigi, na Stradunu… tipično Mediteranski likovi koji nam se mogu činiti vrlo poznatim i bliskim. Tijekom procesa rada došlo je do vrlo iznenađujućih okolnosti u kojima se našao cijeli svijet. Novonastala situacija počela je oblikovati moj rad u potpuno novom smjeru, a postavljena pitanja postajala su sve glasnija i složenija. Povezivanjem skulpture, pokreta i glazbe stvoren je ambijent koji ne nudi odgovore na postavljena pitanja nego nudi poticaj da zastanemo i zapitamo se isto. Tijekom stvaralačkog procesa došlo je do suradnje s dubrovačkim glazbenikom Srđanom Berdovićem koji mi je ustupio glazbu koja se izvrsno uklopila u koncept rada. Riječ je o suvremenoj skladbi koja je rađena na temelju japanskih brojalica za djecu, ali istovremeno sadrži potpuno iznenađujuće elemente folklora Grada kao i drugih međunarodnih obilježja što je čini univerzalnom. Zanimljivo je da se izvodi na egzotičnim udaraljkama među kojima se mogu naći instrumenti od posebne vrste kamena koju je moguće pronaći samo na sjeveru Japana. Velika mi je čast što glazbu izvode japanske perkusionistice, Fuji trio koje su između ostalog i dobitnice Grammy-a.

blank

Predstavili ste se i kratkim animiranim uratkom. Suradnje su zapravo višestruke. O kome je riječ?
Rad je tehnički dosta kompleksan u realizaciji. Veliku pomoć pružio mi je moj suradnik i prijatelj Nikola Kapidžić koji je zaslužan za animaciju. Veliki profesionalac i usudila bih se reći genijalac koji pronalazi tehnička rješenja za sve izazove koji se na samom početku čine nemogućim. Kompletnu audio vizualnu produkciju potpisuje tvrtka Fifi sound. Tim vrhunskih profesionalaca koji prate moj rad od samog početka, od prve izložbe u tadašnjoj galeriji Ranjina u Dubrovniku. Budući da moje izložbe gotovo uvijek imaju elemente zvuka, svjetla, videa i sl. Fifi sound je uvijek tehnička podrška. Naravno, VSP video je također neizostavan partner svih mojih događanja.
Izložba/multimedijalna ambijentalna instalacija organizirana je u suradnji Turističke zajednice i Grada Dubrovnika, partner je Umjetnička galerija Dubrovnik i zaista sam im zahvalna što su prepoznali i podržali moju inicijativu i uvrstili je u program obilježavanja prvog dana ljeta i Svjetskog dana glazbe. Na samom početku razrade ideje dosta sam razgovarala s kustosicom i suradnicom Jelenom Tamindžijom Donnart međutim tijekom realizacije Jelena se morala posvetiti ‘slatkim brigama’ obiteljskog života tako da nam se u ulozi kustosice pridružila Anita Ruso s kojom sam također ostvarila izvrsnu suradnju.

Ni mjesto nije slučajnost. Zašto baš Vrata od Pila?
Mjesto izvedbe nije nasumično odabrano, dakle prilikom razrade ideje unutarnja Vrata od Pila su se konceptualno nametnula jer su zapravo simbol gužve i frustracije prolaznika izazvane nemogućnošću prolaza kroz vrata Straduna. Istovremeno prostor je fascinantan u svom arhitektonskom rješenju Meštrovićevih skala, veličanstvene balustrade i kandelabara.
Za sada je to bila intervencija samo za jedan dan. Ako bude interesa, možda se ponovi još koji put u Dubrovniku, a sasvim sigurno će se realizirati u nekim drugim gradovima i javnim prostorima Hrvatske, ali i šire.

blank

Skulpture koje ste izložili manjeg su formata nego one na koje smo od Vas navikli. Od čega su rađene?
Istina, skulpture su ovog puta manjih dimenzija jer je koncept rada bio takav. Htjela sam napraviti neki pomak od klasične skulpture i dodati joj dimenziju pokreta kroz animaciju. Inače, skulpture su rađene od punog drva. Sama izrada je dosta kompleksna i zahtijeva dobro poznavanje korištenja različitih alata. U početku mi je to predstavljalo izazov, ali i veliko zadovoljstvo jer jako volim miris drva, njegovu toplinu i podatnost u oblikovanju. Imam sreću što na Odjelu za umjetnost i restauraciju gdje sam zaposlena imamo smjer drvo tako da sam imala pomoć kolega kad bi se pojavio neki tehnički problem. Moglo bi se reći da sam postala pravi stručnjak za radove i popravke od drva (smijeh). Samoj izradi skulpture prethodi misaoni proces, razrada ideja, skica… tako da nema određenog pravila koliko taj ciklus traje. Važan element mojih skulptura je boja. Prema osobnosti sam tip hladnih tonova i smirenih ploha. Koliko god su boje možda intenzivne, u cjelini mislim da su moji radovi dosta smirujući, a to je valjda stvar osobnosti.

Za Vas je karantena nalik mnogim umjetnicima bila produktivno razdoblje. Koliko Vam je krea­tivni proces pomogao u nošenju s neizvjesnošću?
Karantena mi je, kao i svima bila dosta izazovna međutim umjetnici po svo­joj prirodi imaju određenu potrebu osame prilikom razrade i realizacije određene ideje tako da je to vrijeme za mene bilo dosta produktivno. Imala sam malo više vremena koje sam mogla provesti u ateljeu, a tome je doprinijela naravno i velika podrška obitelji. Budući da je moj radni prostor u zgradi Kampusa bilo je prilično čudo prolaziti mračnim hodnicima bez stu­dentske vreve, ali nadam se da je to razdoblje iza nas. U svakom slučaju, kad se vrata ateljea otvore, otvara se nova dimenzija koja pruža odmak od svakodnevnih vijesti kojima smo izlo­ženi. To je potpuni odmak od svega i zaron u prostranstva beskraja i novih ideja koji me svaki put iznova ispunja­vaju i daju novi poticaj.

blank

Čitavo vrijeme održavali ste i online nastavu. Jeste li zadovoljni rezultatima koje je polučila?
U vrijeme potpunog zatvaranja bili smo prisiljeni suočiti se s novim iza­zovima i pružiti studentima najbo­lje. Budući da su kolegiji koje vodim praktični – crtanje, kiparstvo, slikar­stvo i sl., to nije bilo jednostavno, ali uz pomoć digitalnih platformi kojima smo vrlo brzo svi ovladali uspjeli smo održavati kvalitetu nastave. Moram pohvaliti njihov trud i rad jer su zai­sta, bez obzira na situaciju napravili izvrsne radove. Ovu školsku godinu smo jako zadovoljni jer nam je bilo omogućeno da se praktična nastava izvodi u učionici. To nam je zapravo osvijestilo koliko je važan međusobni kontakt, druženje i interakcija koju je nemoguće u potpunosti ostvariti on line. Ima toliko nepredviđenih i spon­tanih momenata koje niti jedan digi­talni sustav ne može predvidjeti niti zamijeniti.

Sa studentima ste protekle godine izveli i jednu intervenciju u pro­storu. Ova izložba svojevrsni je nastavak te tendencije. Namjera­vate li se i u budućnosti kretati u tom smjeru?
Smatram kako sve promjene kojima smo izloženi i transformacije koje se događaju upućuju na to kako je došlo vrijeme da umjetnost sve više izlazi u vanjski prostor. Konvencionalne gale­rije su svakako još uvijek vodeće i nei­zostavne institucije, ali neki novi pro­stori koji nisu nužno galerijski mogu otvoriti potpuno nove perspektive i mogućnosti. Posebno Grad u kojem živimo nudi nevjerojatne kulise što je već davno prepoznato kroz ambi­jentalni teatar. Zanimljivo je da ljudi koji nisu namjeravali ući u prostor galerije, šećući neočekivano ‘nalete’ na neku umjetničku instalaciju, skul­pturu ili performans što će ih na neki način dotaknuti ili potaknuti na razmišljanje.
Imala sam priliku sudjelovati u jed­nom sličnom projektu u organizaciji DURE. U okviru Dana kreativnih i kulturnih industrija, kolegica Marga­rita Bego i ja smo sa studentima prija­vile jedan zanimljivi projekt vezan za reciklirano drvo. Željeli smo osvijestiti ljude na važnost recikliranja i očuva­nja okoliša kroz jedan interdiscipli­narni projekt. Prikupljali smo drvo s reciklažnog dvorišta, gradilišta i sl. te smo vršili analizu vrste drva, zaštitu i u konačnici umjetničko oblikova­nje drva. Nastala skulptura, sjedeća figura Uniduran izložena je u parku Luja Šoletića u Gružu.
Na Sveučilištu smo jako aktivni, nastojimo uključiti studente u razli­čite projekte kako bi što više opleme­nili život lokalne zajednice. U planu su i neki Europski projekti tako da je u svakom slučaju dosta raznoliko, edu­kativno i zabavno.

Iz tiskanog izdanja od 23. lipnja 2021.

Pročitajte još

‘LIBER AMICORUM’ Objavljen zbornik radova u čast profesora Iva Banca

Dulist

‘DUHOVNI MOST KNJIŽEVNIKA’ U Milanu otvorena izložba ‘Marin Držić, hrvatski Shakespeare’

Dulist

Započinju Linđovi festivalski nastupi ispred Katedrale

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija