Iako je odjel kojeg se nikako ne povezuje s radosnim situacijama, na Patologiji nas dočekuju s osmijehom. Zaposlenici su puni empatije, a doktori, iako profesionalno s odmakom, ipak srdačni i ugodni sugovornici. Baš kao doc. dr. sc. Velibor Puzović, koji će uskoro obilježiti godinu dana od svoje druge specijalizacije – sudske medicine. Uz patologiju, njegov prvi odabir, sudska medicina bila je dobro promišljena i davno odlučena ideja. Danas – realizirana. No, to nije sve čime se naš ovotjedni sugovornik ima za pohvaliti, a za ovaj broj DuLista počet ćemo s recentnim uspjesima. Onim profesorskim.
– Voditelj sam predmeta Patologija na studiju Sestrinstva i suradnik na nekim drugim kolegijima na diplomskom studiju Sestrinstva. Nedavno sam potpisao ugovor s novim studijem medicine u Zagrebu pri Hrvatskom Katoličkom Sveučilištu koji će primati oko pedeset studenata godišnje. Predavat ću Patologiju i Sudsku medicinu.
Čestitam! Na koji način ćete predavanja u Zagrebu ‘uklopiti’ u Vaš dubrovački raspored?
Hvala! Nastava u Zagrebu će biti koncipirana u turnusima, dakle – studenti slušaju turnus iz Patologije i Sudske medicine, a ja putujem, predavam i nakon toga se vraćam svojim bolničkim obavezama. Još je kolega patologa na nastavi, tako da ne očekujem problem u organizaciji nastave. Sad sam trenutno u fazi pripreme nastave.
Sami ste nedavno specijalizirali drugu specijalizaciju, sudsku medicinu.
Specijalistički ispit položio sam ispred komisije Ministarstva zdravstva u lipnju 2021. godine, prije skoro godinu dana.
Zašto baš sudska medicina?
Kad sam završio, odnosno odlučio se za specijalizaciju patologije, imao sam plan završiti i specijalizaciju sudske medicine. Te dvije specijalizacije su različite, prožimaju se samo jednim dijelom i to u obdukcijskoj dijagnostici. Primjerice govoreći o patologiji, kada se neko tkivo ukloni iz organizma dolazi nama patolozima, potom mi temeljem primljenog materijala postavljamo dijagnozu. Danas je patolog vezan veliku većinu svog radnog vremena uz dijagnostiku koja je bitna za kirurško i onkološko liječenje pacijenata. Patolozi su sastavni dio svakog multidisciplinarnog tima u bolnici i u biti se na takvom jednom timu, koji se satoji od patologa, onkologa, radiologa, kirurga i drugih specijalista, donosi odluka o daljnjem liječenju pacijenta. To je danas najveći dio patologije, a obdukcijska dijagnostika većim dijelom pripada sudskoj medicini. Patolog i dalje radi tzv. bolničke obdukcije.
Danas se one rijetko rade?
Da. Današnja dijagnostika je jako napredovala i rijetko se događa da osoba umre u bolnici, a da se ne zna koja je osnovna bolest koja je dovela do smrtnog ishoda i koji je uzrok smrti. Znači, ako je netko preminuo od upale pluća, akutnog infarkta miokarda, moždanog udara i slično, nema potrebe za obdukcijom. Naravno, ako se obitelj preminule osobe slaže s time uz supotpis nas kao patologa, voditelja odjela na kojem je smrt nastupila te ravnatelja ustanove.
E sad, da se vratim zapravo na prethodno pitanje – mi smo ovdje na periferiji, udaljeni 220 kilometara od najbližeg KBC-a i od najbližeg Zavoda za sudsku medicinu. Uz to, imamo veliki broj nasilnih smrti u koje se ubrajaju samoubojstva, ubojstva i nesretni slučajevi, a takve obdukcije radi u pravilu specijalist sudske medicine. U biti, s obzirom kako se nalazimo tu gdje se nalazimo, imamo potrebu i za sudskom medicinom, odnosno da patolog specijalizira i sudsku medicinu. Inače, ne postoji subspecijalizacija iz sudske medicine nego morate završiti dodatnu specijalizaciju. Na taj način možete se baviti i jednim i drugim segmentom, a definitivno mi ovdje trebaju oba segmenta. Dakle, to je odgovor na pitanje!
Ritam ove grane medicine se mijenja? Ima dosta prostora za napredak?
Stalno. Upravo to, jako puno se istraživanja radi na području gena koji tumori eksprimiraju, bjelančevina, molekula i slično na koje možete djelovati pametnim onkološkim lijekovima. Time stalno morate usvajati nova znanja u patologiji. Zato postoji multidisciplinarni timovi u bolnicama i onda svaki član tima doprinosi svojim segmentom u odluci daljnjeg zbrinjavanja pacijenata.
U kontaktu ste s kolegama izvana?
Od ukupnog materijala kojeg dobijemo na patohistološku dijagnostiku, možemo riješiti i postaviti dijagnozu u više od 90 posto slučajeva. Međutim za dio materijala kojeg primimo ne možemo postaviti dijagnozu i tu moramo biti svjesni naših ograničenja. Zašto? Jer rijetki tumori koji zahtjevaju kompleksnu dodatnu patohistološku obradu zahtjevaju daljnju konzultaciju i postavljanje dijagnoze od strane patologa koji s usko bavi određenim dijelom patologije. Radi se nekoliko osoba u državi koje upravo takvu vrstu patologije neprestano gledaju i prate znanstvene spoznaje isključivo tog segmenta patologije. Npr. ako dijagnosticiramo u Dubrovniku maligni tumor vezivnog tkiva, takav materijal šaljemo osobi koja se bavi patologijom vezivnog tkiva jer su to izrazito rijetki tumori, a za onkološko liječenje je bitno dati točno ime tumoru i odrediti sve molekularne parametre u tumoru koji su bitni za liječenje pacijenata. Opet na taj način svatko tko je ovdje operiran ima najbolju moguću dijagnostiku koja postoji u svijetu. Tako da smo često u komunikaciji s kolegama iz Splita, Zagreba, a neke biopsije koje pošaljemo njima idu još i dalje – i oni moraju konzultirati nekoga tko je, primjerice, najbolji u Europi u tome.
Dokud je najdalje otputovao jedan Vaš slučaj?
Bilo je uzoraka čak i u Americi, Italiji… Normalno je to. Patologija je jako velika grana. Sumirano, to je znanost o bolesti. Sad zamislite koliko tih bolesti postoji u medicini. Da biste dobili preciznost, morate konzultirati nekog tko se s nekim rijetkim uzorcima susreće puno češće. Klasifikacija tumora se znatno mijenja, a molekularnih analiza u tim tumorima je jako puno.
Jedan dan na odjelu Patologije izgleda… Kako?
Ujutro dođete na posao i morate pregledati papire osoba koji su dan prije preminuli u bolnici. Proučite medicinsku dokumentaciju i gledate postoji li dovoljno informacija o tome što se dogodilo, odnosno je li jasan uzrok smrti ili se mora raditi obdukcija. Ako se ne radi obdukcija, izdaje se potvrda o smrti i dozvola za ukop. Nakon toga, preuzimate materijal koji je dan prije operiran u bolnici. Dakle – svi uzorci koji su odstranjeni iz ljudskog organizma dolaze nama na patologiju. Uzorke gledamo, mjerimo, bojamo, prerežemo i uzimamo određene dijelove koje će nam naše laborantice tijekom višednevnog postupka pripremiti da možemo dobiti ovo (pokazuje na stakalca), a zatim pod mikroskopom postavljamo dijagnozu i određujemo je li nešto uredno, upalno, benigno, maligno… U potonjem slučaju određujemo cijeli niz molekula koje su bitne za onkološko liječenje pacijenta, može li se djelovati pametnom terapijom na tumor i slično. To je sastavni dio patologije. Također, ako taj dan imamo obdukciju, napravimo je obdukcijskoj sali – prosekturi, a u tome nam pomažu dva pomoćnika obducenta zaposlena na Odjelu. Osim bolničkih obdukcija postoje i druge obdukcije koje u biti radi specijalist sudske medicine, obično po nalogu mrtvozornika ili Državnog odvjetništva.
Možete li nam dati neki primjer?
Mrtvozorničke obdukcije se rade nakon što nam mrtvozornik na terenu pošalje tijelo na obdukciju jer na temelju postojeće medicinske dokumentacije nije mogao zaključiti koji je uzrok smrti. Ili, primjerice, ako mrtvozornik na terenu postavi sumnju u nasilnu smrt, također takvu umrlu osobu mora poslati na obdukciju. Često kod ovakvih obdukcija radimo i dodatne analize npr. prisutnost droga, lijekova i slično… Na kraju sklapate kockice i donosite zaključak o uzroku smrti.
Dan na patologiji se nastavlja da ovako pripremljena stakla s tkivnim materijalom promatramo pod mikroskopom, diktiramo nalaze, naša vrijedna administracija ih tipka, a po potrebi radimo i dodatne patohistološke analize koje nam laborantice pripremaju te kroz nekoliko dana možemo definitivno napisati naš nalaz. U biti, nakon nas patologa nema više nikoga u dijagnostičkom lancu, mi smo zadnji.
Vidi se da volite svoj posao. Imate divan tim.
Odlični su! Na Odjelu za patologiju i citologiju je 20 zaposlenika. Unatoč prirodi posla, međuljudski odnosi su sjajni. Četiri su patologa od kojih su dvoje i sudski medicinari, a dvije kolegice se bave citologijom, tako da na odjelu imamo šest specijalista. Situacija je, mogu reći, zadovoljavajuća, ali neki kolege idu kroz koju godinu u mirovinu, tako da smo u potrazi za novim specijalizantima.
Koliko je teško, ili nije, odcijepiti posao od privatnog života?
Morate odvojiti privatni život od posla, ali čovjek se godinama navikava na to. Na neke stvari se ne možete nikada naviknuti, ali i to je sastavni dio posla. U svakom slučaju što se događa na poslu se događa na poslu, kad dođete doma nastojite ne razmišljati o poslu. Na početku, kad se počnete baviti patologijom, od silnog mikroskopiranja vam se stalno slike vrte u glavi, ne možete zaspati…Što se tiče obdukcija i smrti, mi smo jedini koji možemo dati odgovore na pitanja što se točno dogodilo s nekom mrtvom osobom, koji je uzrok, mehanizam i način smrti tako da naučimo promatrati smrt iz nekog drugog kuta. Gledamo na život kroz prizmu rođenje-život-smrt i prihvatimo to tako.
Imate li neke ispušne ventile? Vidim DuMotion narukvicu… Tu je i bridž?
Da, volim trčati i šetati. Inače živim na Bosanki i nekako sam, pogotovo u pandemijsko vrijeme, krenuo malo više u rekreaciju. Priroda me inspirirala, trčanje me ispunilo i opustilo.
Zapravo je vrlo meditativno.
Defitinivno. I ispušni ventil u pravom smislu te riječi. Ali, moja velika ljubav je bridž, sad sam u maloj pauzi, ali sigurno se brzo vraćam za stol. Bridž je kao trčanje za mozak! Imate turnir gdje se dva, dva i pol sata fokusirate na kombinatoriku, logiku, psihologiju… Sve je u bridžu. Nema sreće, već čista logika i znanje. Naravno, ipak mi je najvažnije biti uz obitelj, imam i dvoje djece, maksimalno se posvećujem njima.
Ipak, bilo je trenutaka s ‘knedlom u grlu’?
Takva je priroda posla da uvijek imate ‘knedle u grlu’. I u patologiji i u sudskoj medicini. U patologii kod dijagnosticiranja malignih bolesti, posebno onih s lošom prognozom. Nastojimo se kod rješavanja biopsija orijentirati više na spol, dob, lokalizaciju tumora, kliničke podatke, a manje na ime i prezime pacijenta… Valjda je to jedan od obrambenih mehanizama, ipak živimo u malom gradu gdje svatko nekoga zna. A u sudskoj medicini? Jasno vam je – ako sam napravio tisuću obdukcija u životu – što sam sve vidio. Ali jednostavno se čovjek mora maknuti izvan toga, dati odgovor na određena pitanja i ne ulaziti emotivno u slučaj. Ali da, emotivnih trenutaka je bilo i bit će ih…
I Vaš odjel susreo se s ‘novim normalnim’. Možete li nam opisati suodnos patologije i COVID-a 19, odnosno rada u doba pandemije?
Doživjeli smo nešto novo. Svaka osoba koja je umrla od COVID-19 ili posljedica te bolesti, završi u bolničkoj mrtvačnici na Odjelu za patologiju. Mi moramo pregledati medicinsku dokumentaciju, ispuniti potvrdu o smrti i potpisati dozvolu za ukop. U pravilu za pacijente umrle od COVID-19 ne radimo obdukciju. Naime, tijekom obdukcije postoji mogućnost zaraze, a kako sam već spomenuo, temeljem kliničkih podataka i zaživotno obavljene dijagnostike se zna koji je uzrok smrti. Ipak, bilo je slučajeva da smo morali raditi i obdukciju mrtvih osoba s COVID-19 infekcijom, kao primjerice u slučajevima nasilnih smrti. Kod takvih slučajeva pratimo sve propisane epidemiološke mjere i napravimo obdukciju. Sad ćemo baš raditi analizu, to nam predstoji u idućim mjesecima, o tome koliko je ljudi umrlo od COVID-19 u bolnici, koliko je to utjecalo na povećanje broja umrlih u bolnici i sl. Cilj je sagledati brojeve, a u konačnici su to arhivski dokumenti koji će biti važni i za stotinu godina.
– – –
OSTANAK DOMA Dubrovnik je uvijek – Dubrovnik
Dubrovnik mi je pri srcu, ovdje su mi svi moji i uvijek sam se htio vratiti doma. Odjel je odličan, imamo svu modernu opremu tako da je jedino pitanje koje je trebalo riješiti bilo ono stambeno. Ostali smo. Bilo je razmišljanja poći negdje, međutim i ženi i meni je Dubrovnik uvijek – Dubrovnik – iskreno će dr. Puzović.
– – –
Primjer slučaja iz 2017. godine: Ritam novih saznanja
Ovo je dio patološkog posla – dr. Puzović pokazuje na plohu s uzorcima – imate osobu koja je operirana 2017. godine. Poslan nam je materijal, dali smo dijagnozu i odredili koje sve molekule postoje u tom tumoru kako bi se moglo djelovati terapijski. Međutim danas, pet godina nakon, postoje nove molekule koje možemo odrediti u tom uzorku. I onda temeljem materijala od prije pet godina, napravimo analizu i zaključimo može li danas ta osoba primiti novu, sofisticiraniju terapiju – pojašnjava na jednom primjeru kako se ritam saznanja mijenja u ovoj važnoj grani medicine.