Ljetne igre su zatvorene, primičemo se lagano jeseni i teatar nam ponovo otvara svoja vrata. Ravnatelj,
kao i glumci, ljeti ipak nisu samo odmarali. On je režirao, a dio njih zaigralo u prvoj festivalskoj premijeri na
Lokrumu. O novoj kazališnoj sezoni, suradnji Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara, priželjkivanju da naše kazalište dobije status HNK, ali i kritikama i prozivkama na njegov račun razgovarali smo s ravnateljem Paolom Tišljarićem.
Ovosezonski program je bogat i šarolik, a posebno vesele najavljena gostovanja. Što nas sve očekuje?
Sezonu u Kazalištu Marina Držića otvaramo s dvije odlične komedije, gostuje nam kazalište Kerempuh s
predstavom ‘Škrtac’ u režiji Dore Ruždjak Podolski i Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka s vodviljem ‘Dva
u jedan’. Do Božića čekaju nas tri premijere: Voltaireov ‘Candide ili optimizam’ u režiji Hrvoja Korbara, ‘Kraljice’ prema Shakespeareu u režiji Livije Pandur i suradnja s KD Kolarin ‘Carevo novo ruho’ Ane Tonković. Od gostovanja najavljujemo: jazz koncert Black Coffee, dramske predstave Teatra Rugantino ‘Kronika seoske ljubavi’, Teatra Moruzgva ‘Ništa im neće biti’ i Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu ‘Tiha noć’, kao i plesnu predstavu ‘Sad Sam Lucky’ Matije Ferlina. Reprizirat ćemo naše hit predstave: ‘Orašar’, ‘Stolice’, ‘Čarobni frulaš’ i ‘Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije’.
Režirali ste prvu ovogodišnju premijeru na Dubrovačkim ljetnim Igrama prema tekstu Ivane Lovrić Jović ‘Vidi kako Lokrum pere zube’. Pokazala se ova koprodukcija Igara i Teatra vrlo uspješnom. Znači li to da možemo i u budućnosti na Igrama očekivati naše glumce iz Kazališta Marina Držića, Vas kao redatelja?
Drago mi je da su nova intendantica Martina Filjak i ravnateljica drame Senka Bulić odmah po dolasku pokrenule dijalog među našim ustanovama s ciljem još boljeg povezivanja i razmjene visokokvalitetnih umjetničkih programa.
Izjavili ste neposredno nakon premijere kako je za Kazalište Marina Držića izuzetno važno da se pojavljuje na ovom najvećem i najstarijem nacionalnom festivalu. Iako je odgovor uvelike jasan sam po sebi obrazložite nam u kojem smislu je to toliko bitno, odnosno što KMD-u donose koprodukcije s Igrama? Znači li to da bi u perspektivi Teatar i Igre trebali gledati u istom smjeru, čvršće se povezivati i zajedno graditi?
U prvom redu takve koprodukcije donose našem kazalištu nacionalnu vidljivost i potvrdu kvalitete našeg
programa i umjetničkog ansambla. Kazalište i Igre nerazdvojivi su od samog osnivanja, a godinama smo
bili udruženi u Festival Dubrovnik. Nadam se da ćemo baš u sinergiji naše dvije ustanove ponovno realizirati neke antologijske predstave kao što su to bile ‘Kafetarija’ davne 1987. ili ‘Tužna Jele’ 1998.
One koji nisu uspjeli do Lokruma jako je razveselila vijest da će ovu predstavu moći pogledati u teatru. Kada to možemo očekivati i koliki je izazov jednu takvu ambijentalnu adaptaciju ‘preseliti’ u zatvoreni, ograničeni prostor?
Premijera predstave u kazalištu bit će u veljači. Scenografsko rješenje osmišljeno je tako da može funkcionirati u čarobnom ambijentu otoka Lokruma i intimnoj atmosferi kazališta. Radi se
više o umjetničkoj instalaciji nego o klasičnoj scenografiji pa se ona može postaviti i funkcionirati samostalno u bilo kojem prostoru.
U planu je i turneja?
Nadamo se da ćemo obići kazališta u Zagrebu, Varaždinu, Virovitici, Osijeku, Zadru, Šibeniku, Mostaru
i Splitu s kojima i inače jako dobro surađujemo. U planu su i neki festivali, no o detaljima kad za to dođe
vrijeme.
Izjavili ste kako se nadate da će u nekoj perspektivi Kazalište Marina Držića dobiti status Hrvatskog narodnog kazališta. U kojem konkretno smislu i uz koje preduvjete?
Izjavio sam to misleći na brojne kvalitetne mlade operne i baletne umjetnike koji nemaju priliku biti dijelom
nekog ansambla i profesionalno se razvijati u svom gradu.
S jedne strane kolege, publika i predstavnici gradske vlasti vas hvale, a s druge su ipak sve glasnije
prozivke kako niste skloni renomiranim dubrovačkim autorima koje bi jedan dobar dio kazališne
publike rado vidio na sceni. Feđa Šehović, Luko Paljetak, Matko Sršen… Koje je Vaše obrazloženje? Smatrate li da ste ga uopće dužni ponuditi?
Čuvanje autohtonog dubrovačkog govora i postavljanje komada dramske baštine i suvremenih komada na
dubrovačkom narječju sastavni je dio misije Kazališta. Od 2018. otkad vodim kazalište postavili smo neke
od amblemskih tekstova dubrovačke književne tradicije poput: ‘Sutona’ Iva Vojnovića u režiji Ivice Boban,
‘Kate Kapuralice’ Vlaha Stullija u režiji Ivice Kunčevića, ‘Maškarate ispod kuplja’ Iva Vojnovića, ‘Sinjorine
Estere’ spomenutog Matka Sršena. Ove godine istraživali smo dramski potencijal suvremenog dubrovačkog
rukopisa Ivane Lovrić Jović u predstavi ‘Vidi kako Lokrum pere zube’, a dogodine Marina Pejnović režira
Držićevog ‘Arkulina’, a Aida Bukvić i Marijana Fumić pripremaju autorski projekt o životu Cvijete Zuzorić.
Nakon svega nabrojanog, mislim da je očito da kazalište itekako njeguje tradiciju dubrovačke suvremene i
klasične književnosti.
Sršenova ‘Libertina’ svojedobno je bila hit. Ponudio Vam se ali, rekao nam je, ‘sa i bez predumišljaja’ ste
ga odbili. Zašto?
Kao redatelj često sam nudio projekte koji nisu bili prihvaćeni od strane nekih produkcijskih kuća, to je uobičajeno u našem poslu.
Oni koji Vas kritiziraju zbog navedenoga čude se da za jednu kazališnu amatersku družinu ‘Kolarin’
mjesta uvijek ima, a za dubrovačke živuće velikane ne. Što biste im poručili?!
S veseljem ih pozivam na neku predstavu.
Ravnatelja ipak na funkciju postavlja i na njoj održava vlast, politika. Kako s njom guvernate?
Ko Pomet, pa joj se po potrebi i akomodate? Ili ona ne traži od Vas akomodavanje, već Vam daje
potpunu slobodu? Koja, jasno nam je, može biti umjetnička, ali ne i financijska.
Osjećam potpunu umjetničku autonomiju i slobodu. S Gradom Dubrovnikom i Ministarstvom kulture i
medija imam odličnu suradnju, u zadnjih nekoliko godina obnovili smo rasvjetni park kazališta, realizirali
smo projekt obnove krova kazalište, trenutno završavamo projekt rekonstrukcije i obnove hodnika ispred
loža i ulaznog atrija. Naravno i nas pogađaju visoke cijene avio karata, smještaja i materijala za izradu scenografije i kostima, ali i za to se uvijek iznađe neko rješenje.
Za vrijeme i nakon korona krize, logično jer najprije se rezovi rade na kulturi koja se na žalost, ali
jednostavno je tako, smatra luksuzom, budžet vam je dobro skresan. Je li sada situacija bolja?
Uslijed korona krize budžet za programe prepolovljen je, ali usprkos tome nastojali smo se da naša publika
ne osjeti te rezove u smislu kvalitete i raznolikosti predstava. Nadam se ipak povratku na prijašnje budžete
sukladno ekonomskom oporavku grada.
Na čelo Teatra stali ste 2018. godine kada ste se i preselili u Grad u kojem Vam se život, često
ističete, jako sviđa. Znači li to da ćete nam ostati?
Zaljubio sam se u Dubrovnik i on je sada moj grad.